Bošnjaci pred raspad Jugoslavije

0
355

U okviru prvog kola Edicije “Bošnjaci”, pokrenute povodom 25 godina od održavanja Bošnjačkog sabora i vraćanja historijskog imena nalazi se i knjiga Admira Mulaosmanovića “Kratka politička historija Bošnjaka”. Ovom prilikom prenosimo dio iz ove knjige objavljen u sarajevskom sedmičniku STAV o periodu koji je neposredno prethodio samom činu osnivanja Stranke demokratske akcije i uspostavljanju višestranačkog sistema u Bosni i Hercegovini

Piše: Admir MULAOSMANOVIĆ

Jedini južnoslavenski narod, kako se tvrdilo, koji nije imao predstavu o rješenju jugoslavenske krize bili su Bošnjaci. Ova tvrdnja iziskuje nešto opširniji osvrt čak i ako se smatra samo relativno tačnom. No odgovori kao i sama tvrdnja svakako su dvojbeni, iako se određeni razlozi koji bi tvrdnji dali težinu mogu nazrijeti. Politički vrh SKBiH, odnosno bošnjački predstavnici u njemu, bili su odveć jugoslavenski nastrojeni, tako da im je ideja o propasti zajedničke države bila strana, a partikularno političko promišljanje o poziciji vlastitog naroda smatrali su nacionalističkim i neprijateljskim djelovanjem kojim se narušavao ustavno-pravni poredak. Iznalaženje rješenja i pozicioniranje naroda i njegove politike unutar Federacije i mogućih političkih procesa bilo je, dakle, daleko od političke misli i djelovanja Bošnjaka unutar Partije. Djelovanje bošnjačkih partijskih rukovodilaca (Raifa Dizdarevića, Nijaza Durakovića i Munira Mesihovića, između ostalih) pokazivalo je da se radi o čvrstom socijalističkom bloku koji je Bošnjake vidio isključivo unutar Jugoslavije, i to na temeljima političke doktrine Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije.

S druge strane, nije postojala značajnija kritična masa koja je mogla podići glas i stati nasuprot partijskih jastrebova. Postojanje žive kulturne scene u Sarajevu i drugdje u Republici nije imalo prevelikog utjecaja na Savez komunista Bosne i Hercegovine. Socijalistički monolit pucao je odveć polahko, upravo zbog nepostojanja političke avangarde kakva je postojala na subkulturnoj sceni. Morao se dogoditi vanjski udar preko pokrenutih afera da bosanskohercegovačka vrhuška bude poljuljana.

Drugi politički faktori, poput Liberalne stranke, na čijem čelu je bio Rasim Kadić, i Saveza reformskih snaga, koji je vodio jugoslavenski predsjednik Vlade Ante Marković, okupljali su Bošnjake koji ideološki nisu bili potpuno definirani, a njihov fokus bio je na slobodnom društvu i daljnjoj ekonomskoj liberalizaciji. Od ukupno 41 registrirane partije u Bosni i Hercegovini pred izbore 1990. godine, na izbore je samostalno ili u koalicijama izašlo samo njih petnaest. Liberali su nastali 1989. godine od Saveza socijalističke omladine BiH (SSOBiH), podmlatka SKBiH, nastojeći, kao i većina politički aktivnih mladih, zadobiti svoje mjesto pod političkim nebom. Od 1994. godine bili su punopravna članica Evropskih liberala ELDR-a (European Liberal Democratic and Reform Party), no to im nije pomoglo da izrastu u respektabilnu političku snagu.

U ovakvim okolnostima ideja o osnivanju muslimanske stranke, prema tvrdnji Ismeta Kasumagića, mladomuslimana i osuđenika u “Sarajevskom procesu” 1983. godine, rodila se kod Alije Izetbegovića još dok su on i ostali bili u zatvoru. Izetbegović je nešto kasnije objasnio svoju viziju ovoga političkog projekta. Izjavio je da je u njegovim mislima to bila muslimanska stranka. “Vjerovao sam da će ona bez teškoća okupiti muslimanski narod u Jugoslaviji”, rekao je. Iz novina, ali i na druge načine, dolazili su do saznanja o neumitnom slomu komunizma. Taj slom morao se dočekati s političkom organizacijom koja će štititi interese jugoslavenskih muslimana, ali svoju organizacionu strukturu treba formirati dominantno unutar bošnjačkog korpusa.

Krajem 1989. godine okupljanja u ovu svrhu rezultirala su poduzimanjem značajnijih koraka koji su vodili političkom organiziranju. Svi putevi tada su vodili prema Zapadu, a kada se govori o bošnjačkim antikomunistima i političkim liberalnim aktivistima, u prvom redu ka hrvatskoj prijestolnici Zagrebu i švicarskom gradu Zürichu. Zagreb je bio značajan zbog slobode koju je imao u sferi političkog djelovanja, a Zürich jer je ondje živio Adil Zulfikarpašić, najznačajniji bošnjački politički disident i utemeljitelj Bošnjačkog instituta, osnovanog 6. juna 1988. godine u ovome švicarskom gradu. Zajedno sa saradnicima Izetbegović je obavio nekoliko razgovora s Adilom Zulfikarpašićem sa samo jednom temom – osnivanje stranke. (…)

Izetbegović je smatrao logičnim da nova stranka bude nasljednica Spahine Jugoslavenske muslimanke organizacije (JMO) i podržavao je ideju o osnivanju Muslimanske stranke u Jugoslaviji (MSUJ). Većina bošnjačkih političara koji su izrastali u vrijeme raspada Jugoslavije bila je sklona Spahinoj politici i, iako je bila kontroverzna, smatrali su je dobrim bošnjačkim odgovorom u vrijeme Kraljevine SHS / Jugoslavije. “Nama je trebala probosanska i promuslimanska politička organizacija koja bi okupila naš narod koji živi na dugom pojasu od Novog Pazara do Cazina, izmiješan sa Srbima i Hrvatima”, smatrao je Izetbegović, očito razmišljajući drugačije od Zulfikarpašića. Potonji je, s druge strane, bio protivnik takve ideje – njegova svijest o bošnjačkoj naciji i potrebi organiziranja na tome principu bila je jasnija – ali ne toliko da bi razmišljao o odbacivanju saradnje s Izetbegovićem. Kasnije je objasnio da mu ideja o nasljednicima Spahine politike nije uopće bila prihvatljiva i ponovio kako je trebalo osnovati modernu liberalnu bošnjačku stranku. Time je Zulfikarpašić i dalje ustrajavao na vlastitoj ideji i percepciji liberalizma. To su bile prve manje nesuglasice konceptualne naravi koje je imao s Izetbegovićem. Prebrodili su ih, prema Zulfikarpašićevoj tvrdnji, zahvaljujući angažmanu Izetbegovićevog sina Bakira, koji je prenio očevu poruku da želi iskrenu saradnju.

No ovaj početak govori podosta o razmišljanjima tadašnjih lidera. Izetbegović je u prvome redu smatrao da je povezivanje s bošnjačkom dijasporom, koja je imala kontakte i upliv u političke demokratske strukture na Zapadu, najvažnije za politički razvoj bošnjačkog političkog bića. Pokušaj da se Bošnjake odmah preorijentira ka demokratiji (koja je simbolizirala pobjedu slobode nad neslobodom) svjedoči koliko je za Izetbegovićev krug ovo bilo važno. S druge strane, teorijske i idejne silnice o bošnjaštvu koje je Zulfikarpašić desetljećima odašiljao napokon su mogle biti implementirane. Nezaustavljiv proces nastanka bošnjačkog političkog činioca nije bio doveden u pitanje, tako da su se pregovarači u Zürichu 24. februara 1990. godine složili o formiranju stranke.

Dok su pregovori bošnjačkih aktivista bili još u embrionalnoj fazi, srbijanska Služba državne bezbednosti (SDB) protuustavno je rovarila po istočnoj Bosni, na području općina Bratunac i Srebrenica, pripremajući teren za ostvarenje već utvrđenih planova. Sve je govorilo o velikom srpskom nipodaštavanju i nepriznavanju Bosne i Hercegovine kao ravnopravnog i posebnog političko-administrativnog entiteta.

Različito razmišljanje Adil Zulfikarpašić imao je i u pogledu teritorija na kojem će stranka djelovati jer se zalagao da stranka svoju aktivnost usmjeri samo na područje Bosne i Hercegovine, a ne na čitavu Jugoslaviju. Izetbegović je, u počecima svog bavljenja politikom, političku viziju gradio upravo na Jugoslaviji kao prostoru njegovog političkog djelovanja i jugoslavenskim muslimanima kao zajednici koja će mu davati političku snagu i legitimitet. On je dugo razmišljao kao politički Jugoslaven, a Bosnu i Hercegovinu doživljavao je kao bazu i utočište, maticu svim jugoslavenskim muslimanima. To je djelomično potvrdio nakon propalog razgovora s Muhamedom Filipovićem, koji je smatrao da nije vrijeme za političko organiziranje. Nakon sarajevskog “neuspjeha”, otišao je u Zagreb i ondje našao istomišljenike koji su bili voljni podržati osnivanje stranke “muslimanskog kulturno-povijesnog kruga” koja treba pretendirati okupljanju svih muslimana u Jugoslaviji.

Prije konkretnih poteza učinjenih od novonastajuće bošnjačke političke elite, pored uzavrelog političkog života zbog sukoba Slovenije i Srbije, te Markovićevog djelovanja, dogodio se i Četrnaesti kongres SKJ (održan u Beogradu od 20. do 22. januara 1990), na kojem je došlo do sukoba slovenskih i hrvatskih sa srbijanskim komunistima, začinjenog napuštanjem skupštinske sale ovih prvih. Time je, zapravo, došlo do nestanka jedinstvenog SKJ i otvaranja puteva za političku alternativu, koja je na čitavom prostoru Jugoslavije čekala svoj trenutak.

Izvor: Stav.ba