Kako je zabranjena nošnja zara i feredže u komunističkoj Jugoslaviji

0
476

U periodu monarhističke Jugoslavije vršena je rasprava o tome da li je zar, feredža i val dio muslimanske tradicije ili ima vjerski karakter. Modernisti su zahtijevali odbacivanje ovog načina života tražeći da žena postane dio evropskog načina oblačenja. Istovremeno su vjerski modernisti zastupali tezu da je pokrivanje lica stvar običaja a ne vjerska praksa.

Tradicionalisti su, pak, bili za zadržavanje ove prakse i postojećeg statusa žene, da bude potpuno isključena iz javnog i društvenog života. U tom smislu protivili su se i fotografisanju žene za lične dokumente. Dolaskom komunista na vlast, nakon Drugog svjetskog rata, aktualizira se ovo pitanje. Zatraženo je ukidanje ove ženske navike, koja je spriječavala emancipaciju žene u novom društvu.

Prvu akciju za ukidanje zara i feredža u Bosni i Hercegovini, poduzeo je Antifašistički front žena na svom drugom kongresu u Sarajevu 13. i 14. jula 1947. godine. Tada je donesena Rezolucija o pokretu muslimanki za skidanje zara. U Rezoluciji je navedeno da su zar i feredža “simbol nekadašnjeg neravnopravnog položaja muslimanke i ostatka teške prošlosti koji danas otežavaju njihovo puno učešće u političkom, društvenom i privrednom životu”.

U Rezoluciji je položaj žene opisan kao veoma težak uz niz optužbi koje su određivale položaj žene u društvu, tvrdeći da je ona obespravljena, ekonomski bijedna, nepismena i bez imovinskih prava. Stajalo je da se žena sputava u obrazovanju i da je prvenstveno zbog toga na marginama društva. Ispred reda muslimanki Rezoluciju su pokrenule Zehra Muidović i Sida Omerbašić, a kongres ju je prihvatio.

Na kongresu je tada prvi put jedan dio muslimanki demonstrativno skinuo zarove. Tada su područni organi AFŽ-a širom BiH održali sastanke na kojima su preneseni zaključci sa kongresa. Sastanci su održavani i sa uglednim imamima sa ciljem da prenesu stavove u vezi skidanja zara i feredža kao i da se oni ne kose sa vjerskim propisima Islama. Ipak, u nekim mjestima ovakvi poduhvati nisu bili uspješni. Na primjer, Sreski odbor AFŽ-a u Vlasenici izvijestio je Zemaljski odbor AFŽ-a 14. jula 1947. godine:

“Po povratku delegata sa kongresa, održali smo u Vlasenici širu konferenciju na kojoj su naši najbolji frontovci muslimani govorili o rezoluciji donijetoj na kongresu i o potrebi oslobođenja žene muslimanke od zara. Konferencija nam nije uspjela, jer i sami drugovi muslimani, najistaknutiji frontovci nisu uticali na svoje drugarice kako bi one primjerom prednjačile. Skinula nam je zar svega jedna žena…”.

Generalno, zakon je bio relativno uspješan pa je u Banja Luci zar skinulo 106 žena, Tuzli 105, Modrični 24, u srezu Lopare 62, u Doboju 2 žene, Derventi 13, Srpcu 2, Rogatici 13, Bijeljini 13 itd.

Na Rezoluciju je reagovao Vakufsko – mearifski sabor, koji je na sjednici od 3. avgusta 1947. godine zaključio da su veoma štetne pretpostavke da islamska načela sputavaju ženin razvoj ali da nema nikakve prepreke u otkrivanju muslimanke i da je krajnje vrijeme da muslimanke slobodnom voljom odluče da li žele skinuti zar i feredžu ili ne. Šefket ef. Kurt je naveo da je otkrivanje muslimankino unutrašnje pitanje i da niko nema pravo da donosi bilo kakvu zabranu. Da bi spriječio incidente predložio je akciju u kojoj bi se navodilo da skidanje zara nije prisilno već svojevoljno. Ovakav stav islamskog tijela uticao je na provođenje nove politike, pa u pismu Zemaljskog odbora AFŽ-a od 22. avgusta stoji da je nakon mišljenja Vakufskog sabora odaziv dosta veći i dobija ozbiljniji karakter.

Svoj stav izno je i Vrhovni vakufski sabor Islamske vjerske zajednice u Jugoslaviji koji je 27. avgusta izjavio da je skidanje zara i feredža patriotska dužnost i da nema nikakve vjerske prepreke u tome. Tadašnji reisu – l – ulema Ibrahim ef. Fejić je 12. septembra u Begovoj džamiji izjavio da je prošlo vrijeme sputavanja žene i da sada slobodno može da postane punopravan i jednak član zajednice, kao i to da joj je dužnost da makne ovaj stari i štetni običaj. Naveo je i sljedeće:

“Otkrivanje muslimanke provedeno je u mnogim islamskim državama, u nekim čak i silom zakona, a ipak kod nas je većina žena pokrivena. Pa zašto smo u tom pitanju tako uporni? Da li nam to nalaže vjera kao što nam na primjer nalaže da klanjamo, postimo, zekat dajemo, da se čuvamo alkohola, hazardnih igara, lihvarstva i ostalih poroka. Daleko od toga. Islam je dao ženi uglavnom sva prava i nametnuo joj sve dužnosti kao i muškarcu.”

Vrhovno islamsko starješinstvo Jugoslavije je na sjednici od 1. novembra donijelo potvrdno mišljenje na stav reisu – l – uleme Fejića i istaklo da muslimanke mogu slobodno da se kreću otkrivenog lica i obavljati svoje poslove. Savjetovano je i ulema – medžlisima da ovakav stav rašire širim slojevima društva kao i da se njemu pristupi sa puno takta i ljubavi kako bi se izbjegli eventualni fizički obračuni.

O problemu se raspravljalo i na osnivačkoj skupštini Udruženja ilmije u Sarajevu od 5. septembra 1950. godine. Muderis Šefket Šabić iz Tuzle je naveo da su učenjaci uglednog islamskog univerziteta Azhar u Egiptu zauzeli identičan stav, da pokrivanje lica nije muslimanska vjerska dužnost, tako da nema nikakvih vjerskih prepreka da se isto sprovede i u BiH.

Međutim, i pored svih akcija u cilju propagiranja teze o neophodnosti skidanja zara i feredža, ona u cjelini nije bila uspješna. Akciji su se odazvale uglavnom mlađe žene, dok su se brojne tužile da im muževi brane da skinu zar i feredžu. Suočeni sa djelimičnim uspjehom komunistička vlast se odlučila za poduzimanje zakonske mjere.

Zakon o zabrani zara i feredža donijet je 27. septembra 1950. godine. Prema zakonu zabranjena je nošnja ogrtača tipa zara ili feredža i pokrivanje lica. Marame nisu bile zabranjene. Kazna za nošenje zara i feredža je bila do tri mjeseca zatvora ili novčana u iznosu od 20 000 dinara. Zakonom je određena i kazna za onog ko prisiljava ženu da nosi zar i feredžu u iznosu od 50 000 dinara ili do dvije godine zatvora. Zakon je stupio na snagu tačno mjesec dana kasnije.

Izvor: Bosnae.info