Akademik Pašić: Genetske razlike sandžačkih Bošnjaka i Albanaca (III dio)

0
594

Nastavljamo s objavljivanjem naučnog rada akademika prof. dr. Ibrahima Pašića koji je izašao u Tutinskom zborniku 2014. godine pod naslovom “ETNOGENEZA SANDŽAČKIH BOŠNJAKA IZMEĐU NACIONAL-ROMANTIZMA I POZITIVNO UTEMELJENE ZNANOSTI” a koji predstavlja svojevrsno vizijsko upozorenje sandžačkim Bošnjacima od mogućeg procesa albanizacije.

Akademik Pašić u dijelu teksta koji nosi međunaslov “BOŠNJAČKO-ALBANSKI PANILIRIZAM I NJEGOVA NAUČNA NEUTEMELJENOST” stručno, analizom gena švajcarskog instituta Igenea, objašnjava razliku u porijeklu Albanaca i Bošnjaka.

“Kada je autor ovog rada u svojoj doktorskoj disertaciji “Predslavenski korijeni Bošnjaka s posebnim obzirom na glasinačku ilirsku kulturu”, 1995. godine i znatno prije švicarske Igenee, pokazao da Bošnjaci u svojoj etnogenezi baštine značajne ilirske etničke elemente, stvorene su pretpostavke za nastanak mita o isključivo ilirskom porijeklu Bošnjaka. Taj mit počeli su uporedo stvarati bošnjački i albanski nacional-romantisti, kod Bošnjaka posebno oni Bošnjaci koji imaju etničkih veza s Albancima ali i neki mitološki nastrojeni historičari. Švicarska Igenea samo je djelimično razbila taj mit. Da je on još uvijek živ i da ima svojih pristalica pokazalo se u nekim reakcijama na knjigu “Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni”. Poslije izlaska knjige iz štampe neki su autoru knjige, a među njima ima i historičara, postavili pitanje: “Kako to, sad Iliri, sad Tračani, zašto u bošnjačku etnogenezu uvodiš Tračane? Odgovoreno im je da niko ne uvodi Tračane samovoljno ili po nečijoj želji, već da su Tračani u bošnjačku etnogenezu sami sebe uveli, sredinom 6. vijeka naše ere. Da li je odgovor zadovoljavajući ili nije, odgovor se zasigurno nalazi u knjizi “Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni”.

Očit animozitet prema tračkom imenu Bosna, i tračkim etničkim elementima u etnogenezi Bošnjaka, u Sandžaku pokazuju neki sandžački mediji što su pod kontrolom određenih centara moći. Mada je poslije izlaska iz štampe “Tračkog imena Bosna i Tračana u Bosni” to bila prvorazredna medijska vijest, ne samo u BiH, “Sandžak press” o tome nije donio ni riječ!? Na drugoj strani, u “Sandžačkim novinama” to je punih pet dana bila jedna od najvažnijih i udarnih vijesti. Zaključak: u Sandžaku je panilirsko-bošnjačko-albanski nacional-romantizam – vrlo jak.

Bošnjaci, posebno u Sandžaku, ne smiju upasti u zamku nacional-romantizma i s Albancima graditi neko panilirsko bošnjačko-albansko etničko jedinstvo. Ono nije naučno opravdano i može donijeti veliku štetu i Bošnjacima i Albancima, ukoliko se na njega na vrijeme ne ukaže. Političko savezništvo treba razvijati i što više jačati jer je u obostranom interesu a nauku prepustiti nauci.

Bošnjačka djeca u Bošnjačkoj mahali na Kosovu

Bošnjaci Sandžaka, u svom imenu Bošnjaci, ne mogu biti “Iliri”, iz razloga što ime Bosna zasigurno nije ilirsko već tračko, neosporno tračko. Druga stvar je to što je ilirski stočarski elemenat, koji je po prirodi svoga zanimanja violentan i znatno otporniji od tračkog, vremenom etnički preslojio Tračane, i u Bosni i u Sandžaku, u Sandžaku vjerovatno i u nešto većoj mjeri nego u Bosni.

Bošnjaci Sandžaka, kao i Bošnjaci uopće, po svom porijeklu ne mogu biti isključivo Iliri i zbog toga što su, kao narod, značajno preslojeni i od strane Germana (Gota), po Igenei u iznosu od 20%, a germanskih etničkih elemenata, također po Igenei, kod Albanaca uopće nema. Pritom, Bošnjaci u svom DNK, po Igenei, imaju i 15% keltskih etničkih elemenata, a oni kod Albanaca također izostaju.

Bošnjaci Sandžaka, kao i Bošnjaci uopće, ne mogu svoj dominantno ilirski DNK (40 %) na nacionalno-romantičarski način poistovjećivati s ilirsko-albanskim iz razloga što se tipično bošnjački kulturni fenomeni, ne samo različiti jezici, ne uklapaju u zajedničku etničku povijest. Na primjer, tipično bosanski stećak; njegova rasprostranjenost na tlu današnjega Sandžaka – u uskoj vezi “s bogumilskim pitanjem” kako je to svojevremeno zabilježio historičar Vladimir Ćorović – ocrtava granice bošnjačkih etničkih i kulturnih dosega na istoku Bosne.

Bošnjaci Sandžaka, kao i Bošnjaci uopće, po Igenei, u svojoj etnogenezi imaju i 15% slavenskih etničkih elemenata, uz to i jezik im je slavenski. Stoga, slavenska etnička komponeta u bošnjačkoj etnogenezi ne može se nikako isključiti, kako neki bošnjačko-albanski paniliristi hoće. Bošnjačko slavenstvo, posebno na tlu Sandžaka, Bošnjake kulturno i etnički povezuje i sa Srbima, sa kojima stoljećima dijele zajednički etnički prostor.

Kao što je poznato, srpska SANU, mitologiziranjem srpske historije, znatno je doprinijela stvaranju mita o srpskom “nebeskom narodu”, što je koštalo Srbe, između ostalog i gubitkom Kosova. Bošnjačka BANU ne smije upasti u sličnu zamku i etnogenezu Bošnjaka graditi na sličnim mitovima.

Naučne i metodološke postavke studije o etničkom porijeklu sandžačkih Bošnjaka

Bošnjaci Sandžaka trebaju pokrenuti istraživanja za izradu naučno utemeljene studije o svom porijeklu.

U toj studiji, prije svega, nužno je podvrći naučnoj kritici etnološku školu Jovana Cvijića, koja za Bošnjake pseudoznanstveno tvrdi da su “najstariji Srbi”. Istraživanja trebaju biti multidisciplinarna, tj. historijska, etnološka, arheološka, onomastička i lingvistička. Pritom, imajući u vidu činjenicu da je jezik najstarija “arheologija svijesti”, primjenom lingvističkog i onomastičkog metoda, nužna je valorizacija cjelokupne leksičke građe iz “Sandžačkog rječnika” autora Džavida i Šefke Begović, stoga što je leksika u uskoj je vezi s etnogenezom.

S aspekta znanstvenih predviđanja, moguće je predvidjeti da će istraživanja provedena za potrebe studije ne samo potvrditi bošnjačku ilirsku komponentu, već će je vjerovatno u Sandžaku i uvećati, imajući u vidu činjenicu o povijesno dominantnoj stočarskoj privredi Sandžaka. Ali, istraživanja će zasigurno potvrditi i tračku etničku komponentu, kao i germansko-gotsku, možda čak i aromunsko-vlašku u nekoj manjoj mjeri. Razumije se, tu je i slavenska komponenta, koja je posve izvjesna.