Četnički pokolj Bošnjaka u partizanskoj odori 1945.

0
367

Piše: Sanadin VOLODER | Stav.ba

Misao alžirskog pisca Amina Zaouija da “narod koji čita nije gladan i nije porobljen” na najbolji način oslikava tragično ponavljanje stradanja Bošnjaka, s jedne strane, a s druge obavezuje generacije koje žive u slobodi da istražuju, pišu i govore o našoj historiji. Mnogo je neispričanih priča o stradanju Bošnjaka Hercegovine, a historija stradanja Bošnjaka Nevesinja izuzetno je bolna. U povodu 75. godišnjice stradanja Bošnjaka Nevesinja od netom “obrijanih partizana”, tj. četnika, donosimo retrospektivu tragičnih dešavanja od Baje Pivljanina, preko “Nevesinjske puške” do posljednjeg rata.

Zahvaljujući pisanjima i istraživanjima rahmetli Hivzije Hasandedića, Senada i Jusufa Omerike, Ibrahima Kajana, Nedžada Dedovića, možemo da se upoznamo s razmjerama stradanja Bošnjaka Nevesinja i šireg prostora istočne Hercegovine. Nevesinje je općina u istočnoj Hercegovini između Mostara, Konjica, Kalinovnika, Gacka, Bileće, Bekovića i Stoca. Ovo je rodni kraj mnogih poznatih ličnosti iz kulturnog, sportskog i političkog života Bosne i Hercegovine, od kojih je svakako najpoznatiji Safvet-beg Bašagić. Iz Nevesinja svoje korijene vuku i poznate ulemanske porodice Merhemić i Korkut.

Centar općine nalazi se na zapadnoj periferiji Nevesinjskog polja, na 889 metara nadmorske visine ispod strmog prijevoja Grebak, koji je veza s Mostarom. Plodno Nevesinjsko polje uglavljeno je između planina Crvanj, Velež i Crna Gora, a ponornica Zalomka hrani izvor Bune u Blagaju. Pop Dukljanin ga spominje kao župu Podgorje, dok je u osmanskim defterima zapisan kao Sopot, što je i izvorni naziv za današnji gradić Nevesinje, u narodu poznat kao Kasaba. Značaj Nevesinja u osmanskom periodu svjedoči gradnja džamije sultana Bajazida, u narodu poznata kao Careva džamija.

Uslijed historijskih previranja i pod utjecajem velikih sila, nevesinjski kraj bio je mjesto buna pri kraju osmanske i na početku austrougarske vlasti, čega su najveće žrtve bile nekad većinsko bošnjačko stanovništvo. Proces smanjenja broja Bošnjaka intenziviran je kroz zločine tokom Prvog i Drugog svjetskog rata. Najtragičniji dan za nevesinjske Bošnjake jeste 14. februar 1945. godine, koji se inače slavi kao dan oslobađanja Mostara od fašizma.

Hercegovački hroničar Hivzija Hasandedić u svojoj knjizi Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini u izdanju “El-Kalema” 1990. godine u poglavlju o Nevesinju, koje završava opisom sela Žulja, koja su danas dio Mostara, kaže da su od početka procesa primanja islama u Hercegovini česti slučajevi pljačkanja muslimanskih kuća i objekata od odmetnika iz pravoslavnih sela, hajduka, komita iz Crne Gore koji najčešće u proljeće i tokom buna pljačkaju gradove i sela, pale džamije, hanove… On bilježi naredbu iz Istanbula iz decembra mjeseca 1571. godine kojom se naređuje da se pohvataju i kazne svi odmetnici koji pljačkaju muslimanska sela i pale džamije.

Hasandedić navodi da je u Hercegovini još uvijek svježe pamćenje na hajduke Baje Pivljanina, koji je u drugoj polovini 17. stoljeća harao po Hercegovini. Nakon ratovanja za interese Mletaka i Crnogoraca, Bajo se skrasio u Zadru, gdje je oženio sestru jednog drugog hajduka i palitelja Mostara Stojana Jankovića. Na lik i djelo Baje Pivljanina svjetsku pažnju medija i istraživača skrenuo je napadač koji je prošle godine u Novom Zalendu u džamiji ubio 51 osobu. Na njegovom oružju bilo je ispisano i ime Baje Pivljanina, odnosno Dragojila Nikolića.

Hasandedić ovo poglavlje zaključuje izjavom da su džamije koje je Bajo srušio kasnije obnovljene, ali su od drugih baja opet rušene i paljene, te dodaje da se “veoma ružni i nekulturni običaj paljenja i rušenja džamija sačuvao, nažalost, i do naših dana, što svjedoči period 1941.‑1945.”.

Zbivanja na početku 1992. godine dokazala su da je ova “tradicija” preživjela i nakon 47 godina komunističke Jugoslavije. Četrnaestog juna 1992. godine, treći dan Kurban-bajrama, u sami cik zore, nevesinjski Srbi, potpomognuti JNA, rezervistima i paravojnim formacijama, kreću u svoju historijsku bitku koju nazivaju “Trećom nevesinjskom puškom” upravo napadom na selo Žulja, gdje su ubijena 34 Bošnjaka.

Prelazak četnika u partizane intenziviran je kako se osjećao kraj Hitlerovog Trećeg rajha, a cijenu tog transfera zbog neodlučnosti partizanskih vođa najviše su platili Bošnjaci i Hrvati tokom “oslobađanja” bosanskohercegovačkih gradova i sela od vlasti NDH-a. Ovaj je proces na najbolji način opisao Adil-beg Zulfikarpašić u svom tekstu Put u Foču.

Na lokalitetu Smrdan kod sela Kljuna ostao je “naviljak” (termin za manji plast sijena) brade jer su se četnici masovno obrijali da bi mogli pristupiti partizanima, čime su na najbolji način dokazali narodnu izreku da “vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada”.

Jedan dio nevesinjskih Bošnjaka i Hrvata koji su se sklonili od četničkih napada u Kasabu vijest o oslobađanju Mostara i Nevesinja dočekali su s radošću i izašli na ulice da dočekaju partizane. Međutim, dojučerašnjim četnicima izmaklo je “oslobađanje” Mostara pa im je Vlado Šegrt, komandant 10. hercegovačke udarne brigade, na 24 sata dao da “oslobode” Nevesinje, odnosno da rade šta im je volja.

Prema svjedočenju Hasana Tanovića koje je u Varaždinu 1992. godine zapisao Ibrahim Kajan i objavio u časopisu Behar, tog dana ubijeni su gotovo svi nesrbi u Kasabi.

“Partizani su pokupili sve muslimane i Hrvate što je bilo, stavili ih u red, a pred red postavili mitraljez šarac. Stavili su i hodžu. Bilo je 30-40 ljudi, toliko sam vidio.”

Javne egzekucije nastavljene su na ulicama i u selima, a oni koji su pokušali pobjeći prema Mostaru stradali su u zasjedama. Tada je ubijeno oko 200 Bošnjaka i Hrvata. Među stradalim je bio i Kadrija Konjalija, sekretar Komiteta Komunističke partije u Nevesinju. Ova činjenica pokazuje da je partizanima, odnosno obrijanim četnicima, primarni cilj bio istrebljenje Bošnjaka.

Isti recept javnog smaknuća ponovio se i u posljednjem ratu, kada je u Kasabi u “pozorišnoj atmosferi” pred oko hiljadu svjedoka koji odbijaju svjedočiti mučen i smaknut Mujo Ćupina, prvi predsjednik SDA Nevesinja. Njega na javno smaknuće odvodi Milan Đerić, policajac SJB Nevesinje. Milko Mučibabić ga satima mrcvari u policijskoj stanici, gdje mu pred brojnim svjedocima kida uši, a potom ga izvodi na ulicu, gdje je javno masakriran.

Stradanja Bošnjaka i Hrvata Nevesinja tokom Drugog svjetskog rata bila su sistemski zataškana i o njima se nije javno govorilo. Samo su pojedinci znali priče preživjelih, čime je kolektivna amnezija uspjela. Bošnjaci i Hrvati bili su početkom devedesetih godina 20. stoljeća opet zatečeni dešavanjima i postali su lahak plijen četničkih horda.

Sva ova stradanja i intenzivno iseljavanje prema Mostaru, Konjicu i Sarajevu dovelo je do toga da su Bošnjaci postali manjina u Nevesinju. Po popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Nevesinje brojala je 14.448 stanovnika, a od toga 10.711 ili 74% Srba, 3.313 ili 22,95% Bošnjaka, 210 ili 1,46% Hrvata, te 214 ili 1,47% Ostalih.

Ni 50 godina komunističke vlasti nije uspjelo potisnuti utjecaj četničke ideologije, što na najbolji način dokazuje činjenica da je upravo u Nevesinju organiziran veliki miting u ljeto 1989. godine kao podrška “Balvan-revoluciji” u Kninu, što je bio prvi takav skup u BiH. Dekor tih okupljanja ostao je isti kao kod redovnih pojavljivanja četnika u manjem bh. entitetu do danas, a to su kokarde, četničke pjesme, crkvena ikonografija…

Izvor: STAV