Došao je vakat da bošnjački historičari pišu bošnjačku historiju

0
192

Za Stav piše: Esad Rahić

Na brdovitom i surovom Balkanu sve je moguće. Ovdje ne važe historijske zakonitosti i logika. Ovdje zna da bude logično i ono što je van svake logike. Opravdano, shvatljivo i prihvatljivo i ono što je za svaku osudu. “Historijska istina” i ono što je očigledni historijski falsifikat, pa čak i historijski događaj ono što se nikada nije dogodilo.

Na Balkanu može da bude historijska ličnost i osoba koja nikad nije postojala i nacionalni junak čovjek čije historijsko postojanje nikada nije dokazano ili osoba za koju se pouzdano zna da je bila vjerni sluga stranih vladara ili okupatora.

Može čak i obratno: da dokazani junak i borac za slobodu koji je i život dao za te svete ciljeve bude proglašen za najvećeg nacionalnog izdajnika, poput Vuka Brankovića, a dokazani izdajnik koji gine boreći se protiv kršćana a na strani Osmanlija, i kojeg kao takvog ubijaju kršćani, promoviran u najvećeg nacionalnog i kršćanskog junaka – poput Kraljevića Marka, odnosno kralja Zapadne Makedonije kralja Marka Mrnjavčevića (1371–1395).

Balkan je mjesto gdje se rodila evropska civilizacija (antička Grčka) i mjesto gdje se dogodio zadnji evropski genocid (Srebrenica).

Balkan je mjesto gdje su muslimani čuvali najdragocjeniji spomenik evropske civilizacije – hram Partenon i gdje su evropski kršćani (Venecija) nemilosrdno topovskom paljbom uništili taj isti simbol evropske civilizacije i kulture.

Balkan je mjesto na kojem jedan narod negira ono što cijeli svijet priznaje, da se u Srebrenici desio genocid. To je zemlja u kojoj se dželat ponosi svojim zlodjelima, a žrtva pruža ruku pomirenja svom krvniku.

To je područje gdje se zločin nagrađuje, a žrtva dodatno kažnjava. Zemlja gdje se genocid i zločin isplati. Gdje jači može raditi sve, a slabiji ima pravo samo da šuti i trpi.

To je područje na kojem se trguje s istinom i s činjenicama.

Na Balkanu se samo Osmanlije nazivaju osvajačima i okupatorima, a svi drugi osvajači i okupatori oslobodiocima: Austrija, Rusija… To je zemlja gdje svi kršćani šire s generacije na generaciju prezir prema Turcima i nazivaju ih mrskim osvajačima, a istovremeno svi teže i maštaju da budu novi Turci i da prisvoje i zaposjednu tuđe teritorije.

Umjesto ekspanzionizma i imperijalizma jedne velike sile koja je većim dijelom Balkana vladala stotinama godina, nakon stvaranja nacionalnih država uz asistenciju carske Rusije, male balkanske kršćanske države pretvorile su se u osvajače i otimače tuđih teritorija, ne poštujući ni etničke, ni historijske činjenice.

Kraljevina Srbija imala je namjeru da izađe na more zauzimajući sjevernu Albaniju i ne vodeći pri tom računa koji narod živi u toj zemlji i da li taj narod na to pristaje. Takve neutoljive i nezajažljive osvajačke ambicije pokazane su i od strane drugih balkanskih država i prema drugim teritorijama, ne vodeći ni najmanje računa o tome ko je uvjerljivo većinsko stanovništvo te teritorije i kojoj zemlji stoljećima pripada.

Srbija, Bugarska i Grčka zauzele su, okupirale i podijelile Makedoniju i to proglasile oslobođenjem Makedonije i ne pitajući makedonski narod da li je saglasan s time. I još bezbroj primjera. Primjeri su različiti, ali motivi su uvijek isti.

Ali ima nešto u čemu se uhodani obrazac sukcesivno ponavlja. Sa svih “oslobođenih” teritorija pitanje muslimanskog stanovništva rješavano je na istovjetan način, proganjanjem muslimana s njihovih stoljetnih rodnih ognjišta i sistematskim uništavanjem i zatiranjem njihove sakralne i uopće kulturne baštine. Protjerivan je domorodački muslimanski živalj koji je tu živio i prije dolaska Osmanlija i u vrijeme njihove vladavine, a pred međunarodnom javnošću taj surovi egzodus predstavljan je lažno kao protjerivanje Turaka, iako se radilo o domorodačkom balkanskom stanovništvu koje je prihvatilo islamsku vjeru. Tako se stvarala i planski režirala predstava o tobožnjem obračunu sa stoljetnim turskim okupatorom, čime je tražen vještački alibi za ovaj sramni i neljudski čin, a ustvari se odigravalo protjerivanje starosjedilačkog stanovništva samo zato što je pripadalo islamskoj vjeroispovijesti. U svim udžbenicima u Republici Srbiji se kao najveći uspjeh kneza Mihaila Obrenovića u razdoblju njegove druge vladavine (1860–1868) potencira i naglašava definitivno i potpuno “protjerivanje Turaka” iz Kneževine Srbije, a pritom se od učenika, studenata i javnosti krije činjenica da protjerano muslimansko stanovništvo nisu Turci, već uglavnom Bošnjaci i Albanci. Tako se i najmlađoj generaciji sugerira da je protjerivanje i uklanjanje svega muslimanskog historijski opravdano i nacionalni podvig.

Na Balkanu se brižno njeguje i uzdiže do nivoa nasušne potrebe i svetinje kult laži. Što bi rekao srpski književnik Dobrica Ćosić u romanu Deobe: “Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito i inventivno.”

Ali i onda kada neke laži nisu ni najmanje inteligentne, uporno se provlače i nameću. Tako naprimjer, iako je Srbija za vrijeme osmanske vladavine imala status sandžaka i bila poznata pod zvaničnim nazivom Smederevski sandžak, uporno se u udžbenicima i historijskoj literaturi prolongira netačni i nehistorijski naziv za nju – Beogradski pašaluk.

Moram skrenuti pažnju na jedan uobičajeni fenomen balkanskih nacionalnih historiografija, koje imaju jednu upadljivu karakteristiku. Naime, nevjerovatna je količina nastojanja da se historijska prošlost prikaže crno-bijelo, odnosno da se svoja prošlost prikaže pozitivno, a protivničke strane oslikaju najtamnijim i najcrnjim bojama. Osim toga, namjerno se pojedini događaji vade iz cjeline historijskog konteksta i čitavi događaji, epohe i historijski procesi prikazuju se tendenciozno i jednostrano. Čak se ne preza niti od falsificiranja i lažiranja historijskih činjenica i namjernog i smišljenog prikrivanja istine.

Jednostavno, protivničku stranu treba demonizirati, a sebe ovjenčati oreolom bezgrešnosti i kontinuirane pravičnosti.

Na značajnom dijelu Bosne i Hercegovine s većinskim bošnjačkim življem nedavno se dogodio genocid, stravični zločini i masovno etničko čišćenje, i sve se to pokriva velom nacionalno-oslobodilačke borbe srpskog naroda, a osuđeni ratni zločinci veličaju se i slave kao najveći nacionalni heroji. I to je Balkan.

Na Balkanu je vjera bila presudan faktor u formiranju nacija, sem u slučaju Albanaca, kod kojih je jezička posebnost bila stožer okupljanja pripadnika tri vjere istog naroda u jednu zajedničku naciju (Albanci muslimani, katolici i pravoslavci).

Bošnjački je narod nažalost i pored istovjetne situacije doživio nacionalnu dezintegraciju. Takozvanom Vukovom jezičkom reformom bosanski jezik proglašen je književnim jezikom srpskog, a malo kasnije i hrvatskog naroda, a narod od kojeg je jezik posuđen proglašen je za narod bez sopstvenog maternjeg jezika. I to je Balkan.

Do sredine XIX stoljeća u Bosni žive Bošnjaci-muslimani, Bošnjaci-katolici i Bošnjaci-pravoslavci. Pod utjecajem propagande iz Beograda i Zagreba došlo je do asimilacije i utapanja na bazi vjere Bošnjaka-pravoslavaca u srpski narod i Bošnjaka-katolika u hrvatski narod, iako ranije nikada nisu imali svijest da su dijelovi ta dva naroda.

Na Balkanu je moguće i da veći narod nastane od manjeg, a manji zbog svog utapanja u veći ostane i dalje mali narod. Etničku osnovu današnjeg srpskog naroda u Srbiji dali su Crnogorci, Vlasi i Bošnjaci-pravoslavci, koji su uz asimilaciju i svih drugih još manjih pravoslavnih etničkih grupa formirali srpski narod.

Balkan je i zemlja gdje je moguće i to da pet puta više jednog naroda živi u drugim državama nego u matičnoj državi. Naime, pet puta više Bošnjaka i njihovih potomaka živi u susjednim državama, Republici Turskoj i dijaspori nego u Bosni i Hercegovini, što ujedno govori o više nego tragičnoj sudbini bošnjačkog naroda.

Balkan je dio Evrope gdje se čitavi narodi olahko proglašavaju za nestale. Kad čitate historiju Balkanskog poluotoka u starom vijeku, govori se o mnogim starosjedilačkim narodima, a onda od dolaska i kolonizacije Slavena odjednom, preko noći, tih naroda nema.

Nema Ilira, Tračana, antičkih Makedonaca, Kelta… Balkan odjednom postaje zemlja došljaka. Prvobitnom starosjedilačkom stanovništvu nit traga ni glasa.

I odjednom genetička istraživanja DNK sve nas skupa dovedu do kolektivnog šoka. Dođemo do saznanja da ti narodi nikada nisu zaista nestali, već je njihovo genetičko tkivo miješanjem naroda i asimilacijom utkano i smješteno u novoformiranim balkanskim narodima.

Genetička istraživanja pokazuju zapanjujuće rezultate: da u stanovništvu Bosne i Hercegovine i Crne Gore ima uvjerljivo najviše ilirske DNK, a u Albancima znatno manje u odnosu na njih. S druge strane, u Albancima i Mađarima pronađena je značajna slavenska genetska komponenta.

Ovo je ukazalo na još jedan balkanski kuriozitet i specifičnost, a to je da su svi balkanski narodi u većoj ili manjoj mjeri etnička mješavina sastavljena od pripadnika više etničkih grupa, odnosno etnički konglomerati.

Ova istraživanja pokazala su i drugu krajnost: da su najveći nasljednici ilirskih starosjedilaca stanovnici Bosne i Hercegovine i Crne Gore, a da su tek na trećem mjestu Albanci.

Ovo je pokazalo da svi Albanci nisu Iliri, a i da svi Iliri nisu Albanci. A isto tako da ilirsko porijeklo nije sinonim i monopol samo albanskog stanovništva već i da je odlika i drugih balkanskih naroda. Albancima se mora odati priznanje u tom smislu, da su se za razliku od Bošnjaka i Crnogoraca oduprli slavenskoj jezičkoj asimilaciji i dominaciji, što ih je kasnije historijski, iako ne i biološki, svrstalo u red slavenskih naroda, iako je u njima ilirska komponenta genetski uvjerljivo dominantna.

Bošnjaci su jedini narod bez pretenzija. Mene ovo i plaši, jer narod bez pretenzija često je jednako narodu bez ambicija. Zašto se sve svelo u bošnjačkoj historiji na historijski četverokut: ban Kulin, kralj Tvrtko I, Husein-kapetan Gradaščević i Alija Izetbegović? A gdje je jedna od najvećih ličnosti starog vijeka Baton Dezetijatski, antički Bosanac? Nije kraljica Teuta najznamenitija ilirska ličnost, već je to Baton Dezitijatski, vođa ilirskog plemena Dezitijata, koje je živjelo u središnjoj Bosni i vođa općeilirskog ustanka čiji je epicentar bilo područje današnje Bosne i Hercegovine, a zadnji punkt herojskog otpora grad Arduba (današnji Vranduk).

I gdje je adekvatno mjesto u bosanskoj historiografiji Velikom ilirskom ustanku ili Batonovom ustanku od 6. do 9. godine nove ere, koji je potresao temelje Rimske imperije i koji je svojom žestinom ugrozio daljnju egzistenciju Rimskog carstva? To je ujedno bio i najveći vojni sukob Ilira i antičkog Rima tokom cijelog starog vijeka. Gdje su ulice i trgovi u Bosni i svugdje gdje žive Bošnjaci koji bi nosili imena ove velike ličnosti koji je ujedno i veliki predak bošnjačkog naroda?

Zašto historiju osnivača prve značajne ozbiljne ilirske države Ardijeja, inače izvorno bosanskom ilirskom plemenu kojeg su Autarijati potisnuli u dolinu Neretve i Jadransko primorje, olahko prepuštamo drugima? Zašto kralj Agron, kraljica Teuta i kralj Gencije nisu dio i bosanske starovjekovne historije, ne oduzimajući pri tom pravo i drugim narodima da ih slave kao dio njihove historije?

Zašto se hrabra i borbena plemena Dalmata, čija je prijestolnica bio grad Delminij (latinski – Delminium) u Duvanjskom polju, Autarijata – tvoraca znamenite glasinačke kulture i drugih ilirskih plemena čije je stanište i porijeklo bila dobrim dijelom današnja Bosna i Hercegovina ne izučavaju kao veoma važan segment bosanske historije?

Zašto historija Sandžaka nije dio historije Bosne i Hercegovine s obzirom na činjenicu da je Novopazarski Sandžak preko četiri stoljeća bio dio Bosne?

U udžbenicima i literaturi u Srbiji dinastija Kotromanić prezentira se kao srpska dinastija, a samim tim i srednjovjekovna Bosna kao srpska zemlja. Isto se događa i u Hrvatskoj, samo što se ovdje i dinastija i država kroatiziraju.

Srpski historičari znaju da se Stefan Nemanjić, kasnije poznatiji kao Stefan Prvovjenčani, vratio 1204. godine na prijesto zahvaljujući vojnoj pomoći bosanskog bana Kulina. Na taj je način ban Kulin vratio Srbiji ili Raškoj pravoslavnog vladara, a uklonio sa srpskog prijestolja fanatičnog katolika Vukana Nemanjića. Tako je ban Kulin spasio srednjovjekovnu Srbiju od pokatoličavanja ili, još prostije rečeno, spasio srpsko pravoslavlje i srpsku pravoslavnu crkvu.

U najmanju ruku tragična je i historijski netačna konstatacija koju je izricao i ratni zločinac Ratko Mladić da se Srbi Bošnjacima svete zbog Kosovskog boja. Jedini narod koji je u Kosovskoj bici 28. juna 1389. godine otvoreno stao na stranu Srba bili su Bošnjaci. Cijelo lijevo krilo srpsko-bošnjačke vojske sačinjavali su Bošnjaci pod komandom najboljeg – Tvrtkovog vojskovođe velikog vojvode Vlatka Vukovića, čiji su potomci znamenita bošnjačka porodica Kosače. Osim toga, bosanski kralj Stjepan Tvrtko I Kotromanić je kao unuk po ženskoj liniji srpskog kralja Dragutina Nemanjića bio jedini legitimni nasljednik srpske krune i države, što je naglašavao i u svojoj tituli i zbog čega se i Lazar Hrebeljanović nije usuđivao uzeti veću titulu od skromne titule kneza.

I ne zaboravimo da je posljednji vladar Srpske Despotovine, odnosno posljednji njen despot bio tadašnji bosanski princ i kasniji bosanski kralj Stjepan Tomašević, suprug srpske princeze Jelene Branković.

Smiješne su, ali istovremeno zlonamjerne interpretacije osmanskih katastarskih popisa gdje se pomen svakog nemuslimanskog imena od srpskih i hrvatskih historičara brže-bolje tumači kao da je riječ o Srbima, a od strane hrvatskih historičara da su u pitanju Hrvati. Došao je vakat da bošnjački historičari pišu bošnjačku historiju. Došao je vakat da se istinito o svim temama progovori.

Nema više potrebe za naučno popuštanje i nezamjeranje. Osvajačka politika uvijek prvo počinje na političkom i naučnom polju, a potom se završava oružanom agresijom. Hod linijom i putanjom manjeg otpora i nezamjeranja uvijek je bio s negativnim posljedicama i na štetu Bošnjaka. Vakat je da se sva mjesta gdje su se desili zločini nad Bošnjacima obilježe adekvatnim spomen-obilježjima, da bošnjačke historijske ličnosti imaju zasluženo mjesto u udžbenicima i drugoj literaturi i da imaju svoje spomenike, ulice i trgove. Vakat je za stvaranje svebošnjačkog nacionalnog bloka s jasnim i dalekosežnim programom djelovanja, koji će sačinjavati i obuhvatiti sve pripadnike bošnjačkog naroda, kako u Bosni i Hercegovini, tako i na drugim teritorijama gdje Bošnjaci žive.

Vakat je za svebošnjačko nacionalno buđenje, preporod i zajedničko i koordinirano djelovanje. Vakat je da svakom Bošnjaku bude prevashodni prioritet nacionalno pitanje, status bošnjačkog naroda i regija u kojima žive i očuvanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine. Vakat je da Bošnjaci preuzmu svoju sudbinu u svoje ruke.