Piše: Jakub SALKIĆ
Dragan Vasiljković, poznatiji kao Kapetan Dragan, ratni je zločinac koji je najavio svoju kandidaturu za Skupštinu Srbije na parlamentarnim izborima koji se održavaju 21. juna ove godine. Vasiljković se u Srbiju vratio 28. marta ove godine, nakon što je pušten iz zatvora u Hrvatskoj, gdje je odslužio dvije trećine kazne za zločine koje je u toj zemlji počinio 1991. godine.
Vasiljković još nema formalni politički program, ali je izjavio da će se, bude bi izabran, boriti za “uhapšene Srbe” u Hrvatskoj, na Kosovu i u Crnoj Gori. On je naveo da će se zalagati za prijevremeno puštanje Milorada Ulemeka Legije i Zvezdana Jovanovića, koji izdržavaju zatvorsku kaznu za ubistvo premijera Srbije Zorana Đinđića 2003. godine. Rekao je da ih treba osloboditi jer “oni su heroji” koji su se borili u ime Srba.
Vasiljković, osim državljanstva Srbije, ima i australsko državljanstvo. U Australiji je živio do početka rata u Hrvatskoj, ali se i krio u poslijeratnom periodu sve dok ga ova zemlja nije izručila Hrvatskoj, gdje je osuđen za ratne zločine. No Vasiljković nikad nije odgovarao za zločine koje je počinio u Bosni i Hercegovini.
Naime, u prvim mjesecima Agresije na Bosnu i Hercegovinu dobrovoljačke jedinice pod komandom Kapetana Dragana, Željka Ražnatovića Arkana, Vojislava Šešelja, drugog zločinca koji se kandidira na izborima u Srbiji, Vuka Draškovića i drugih vršile su teror i napade na bošnjačko stanovništvo u Brčkom, Bijeljini, Zvorniku, Bratuncu, Srebrenici i drugim mjestima.
Ratni zločinac Miroslav Deronjić kao svjedok optužbe u brojnim predmetima ratnih zločina, kao direktni sudionik događaja, a bio je predsjednik SDS-a Bratunac, posvjedočio je da su dobrovoljačke jedinice dolazile u Podrinje na osnovu dogovora političkih predstavnika Republike Srpske i Republike Srbije. Ključnu ulogu u koordiniranju njihovih akcija imala je Služba javne bezbednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, a sve s ciljem da se ostvari plan da se pojas 50 kilometara od Drine etnički očisti. Deronjić je posvjedočio o postojanju ovog plana. Također, posvjedočio je da su dobrovoljci Kapetana Dragana imali kamp za obuku u Skelanima, nedaleko od Srebrenice, te da su tokom aprila i maja 1992. godine boravili u Bratuncu.
“Oni su dolazili u Bratunac, najčešće noću. Pravili su paniku, pucali su po gradu, vozili su ta auta bjesomučnom brzinom sa upaljenim zvučnim, onim signalima. Ulazili su u razne ulice noću, pucali su, počela je pljačka. Počeli su da oduzimaju privatnu imovinu od pojedinih Muslimana – mislim prije svega na automobile. Primijetio sam da… i ljudi su se žalili da im otimaju automobile. Ubili su – ja ne znam tačno datum u tom periodu – nekoliko ljudi muslimanske nacionalnosti u Bratuncu. Jedna porodica, tri čovjeka, mislim blizak rod su bili, braća možda u pitanju, ubijeni su u tom periodu. I mislim jedno ili dva lica u jednom prigradskom naselju. Ustvari, pravili su zaista paniku po gradu i… i pucali su, privodili su ljude, o… oduzimali im ličnu imovinu, i to su ustvari najdrastičnije te aktivnosti koje smo mogli da primijetimo u tom periodu”, svjedočio je Deronjić, te je tokom svjedočenja opisao dobrovoljce: “Većina tih ljudi su bili kriminalci, čak veliki broj njih pušteni iz zatvora, sa vjerovatno tom namjerom da učestvuju u tim dobrovoljačkim jedinicama. Na čelu te grupe dobrovoljaca je bio… pod nadimkom… čovjek pod nadimkom Peki. Tako smo ga u početku znali. Ja sam kasnije saznao da je njegovo puno ime Predrag Čubrilo i da je iz jednog sela iz Vojvodine.” Ipak, za razliku od njegovih jedinica, u Bratuncu se nikada nije pojavljivao Kapetan Dragan. On je jedno vrijeme boravio u Zvorniku.
Arkan i njegovi zločinci, udruženi sa sebi sličnim paravojnim formacijama, tokom aprila i maja 1992. godine počinili su grozne zločine u Zvorniku – ubijanja Bošnjaka, zatvaranja u logore, svakodnevna mučenja, protjerivanja, prisilne deportacije stanovništva. U junu te godine u ovaj grad dolazi Kapetan Dragan s namjerom da uspostavi centar za obuku dobrovoljaca. Iako se političko rukovodstvo Opštine Zvornik protivilo tome, uz aminovanje vojske, Kapetan Dragan zaposjeo je hotel “Vidikovac” u naselju Divič, nedaleko od Zvornika, i ondje uspostavio kamp. Dobrovoljci Dragana Vasiljkovića nastavili su gdje su stali Arkanovi, pljačkanje imovine Bošnjaka, zatvaranje i ubijanje ljudi.
Osuđeni ratni zločinac pukovnik Zdravko Tolimir, kada je 28. jula 1992. podnio izvještaj Radovanu Karadžiću i Momčilu Krajišniku, spomenuo je “Knindže” Kapetana Dragana.
“Kod mnogih formacija tog tipa izražena je mržnja prema nesrpskom narodu i slobodno se može ocijeniti da su nosioci genocidnosti u srpskom narodu. Sa područja Srebrenice i Skelana paravojne jedinice predvođene u početku Željkom Ražnatovićem Arkanom, zatim Kapetanom Draganom, a u zadnje vrijeme na čelu sa izvjesnim Pekijem, ukrale su robu i materijalna dobra vrijednosti 30-40 miliona DM (npr. oko 10 tona srebra, 3-4 tone cinka, apoteku lijekova itd.), što je sve prebačeno u Srbiju”, zapisao je Tolimir.
Branko Grujić, kojeg je Specijalni sud za ratne zločine u Beogradu osudio na šest godina zatvora zbog ubistva i progona civila, kazao je kako su pripadnici jedinice Kapetana Dragana opljačkali prigradsko naselje Divič i sva dobra prevezli u Srbiju. “Dragan Vasiljković je u Diviču imao svoj nastavni centar za obuku i vlasti Zvornika su finansirale i logistički obezbjeđivale taj kamp”, svjedočio je Grujić, ratni predsjednik Privremene vlade Zvornika.
Milenko Prodanović Mungos, koji se također dovodi u vezu sa zločinima počinjenim u Podrinju, u intervjuu datom još 1995. godine potvrdio je da je odlazio u Skelane “na obuku kod Kapetana Dragana”. Darko Miletić, još jedan pripadnik “zvorničke šestorke”, čak je posvjedočio da je aprila 1992. godine “Kapetan Dragan došao u Mali Zvornik po naredbi Zorana Sokolovića, tadašnjeg ministra MUP-a Jugoslavije”.
List The Australian objavio je 2009. godine ispovijest Džemile Subašić, koja je posvjedočila kako ju je u julu 1992. godine, nakon što je zarobljena od Vasiljkovićevih vojnika, Kapetan Dragan silovao sedam puta tokom nekoliko dana u hotelu “Vidikovac” u Diviču kod Zvornika. Govorila je i da je iz hotela vidjela leševe ljudi pobijenih kako plutaju Drinom. Ispričala je i kako je četvrtu noć od njezinog zarobljavanja vidjela Dragana Vasiljkovića kako sav u krvi i s nožem u ruci urla kako će ih sve pobiti i da niko neće ostati živ.
“Kazala sam mu: Molim te, nemoj me silovati. Ubij me, ali ne diraj me. Rekla sam mu da sam već silovana u Liplju, ali kazao mi je da, gdje može jedan Srbin, mogu svi Srbi”, ispričala je Džemila.
Zaštićeni svjedok iz Brčkog ispričao je u Hagu kako ga je Kapetan Dragan uhapsio 4. maja: “Kapetan Dragan je bio sa grupom ljudi koji nisu njegovim formacijama pripadale. Znači, išao je u akciju po kućama, zarobljavanje ljudi i dovođenje u SUP, u hotel, a njegovi ljudi su bili na obezbjeđenju zgrade SUP-a i starog hotela, gdje smo mi bili. Znači nisu bili zajedno. Lično su nam oni kazali da su dobrovoljci Kapetana Dragana. Čak su nam govorili i imena gradova odakle su došli, pa je bilo iz Kosovske Mitrovice, iz Beograda, Vukovara, Valjeva, Bora, Majdanpeka. Svi su ti ljudi bili tu na obezbjeđenju oko zgrade SUP-a i starog hotela ‘Posavina’.” Nakon dva i po mjeseca torture u Brčkom, svjedok je odveden u logor Batkovići u Bijeljini.
Sva svjedočenja i dokazi izvedeni na sudovima pokazuju da su i Kapetan Dragan i Vojislav Šešelj bili dio velikosrpskog plana etničkog čišćenja pojasa uz granicu na Drini. Srbija ih je poslala, Srbija ih je plaćala da učine najteže zločine. Sada im za tu odanost otvara mogućnost da zasjednu u skupštinskim klupama.
Izvor: Stav.ba