Bojkotom se ne dobija ništa, a izlaskom na izbore dobija se nešto malo. U toj bednoj situaciji, bolje je nešto malo nego ništa, a opozicija je i u nekoj vrsti obaveze da ljudima pomogne da izraze svoj bes, kaže u razgovoru za Nova.rs historičarka Dubravka Stojanović.
Profesorka opšte savremene historije na Filozofskom fakultetu u Beogradu Dubravka Stojanović spremna je da uvek otvoreno kaže ono što misli i to tako da na ostrašćenost sa svih strana, bilo da se radi o političkim ili historijskim zabludama, odgovori pristojno i jezikom činjenica. I da dosljedno brani svoje stavove, bez obzira na to ko je na vlasti i kakav diskurs dominira društvom. Bavi se historijom s prijelaza iz 19. u 20. vijek, ali i savremenom istorijom u najširem smislu, o čemu svjedoče i njene knjiga, na primjer “Ulje na vodi: ogledi iz sadašnjosti Srbije” (2010), kao i kolumne i javni nastupi. Dobitnica je brojnih priznanja, među kojima su i Nagrada grada Beograda (2003) i “Osvajanje slobode” (2012), posvećene ženama koje se bore za ljudska prava i demokratiju. Priključila se pre nepunih godinu dana i neformalnoj grupi intelektualaca “Samoodbrana”. Sa Dubravkom Stojanović razgovaramo, pod neizbežnim zracima pandemijske krize, i o krizi na političkoj sceni Srbije, boljkama društva od devedesetih godina (i ranije) naovamo, o Jasenovcu kao “ključnom pitanju i za Srbe i za Hrvate”, o reviziji novije istorije…
Ulažete, kažete, nadljudske napore da budete optimistični u vezi sa pandemijom. Na čemu zasnivate optimizam? Hoće li nam pandemija donijeti i nešto dobro?
Užasno mi je važno da svaku priliku iskoristim da kažem da sve zavisi od nas! Nije istorija sudbina koja nas baca čas levo čas desno. Mi smo odgovorni za to kako ćemo iz ove krize izaći! Koronu smo mi napravili! Neodgovornim odnosom prema priorodi. Ona je upozorenje da mora mnogo toga da se promijeni, od nekontrolisanog širenja gradova i gutanja prirodnih staništa životinja do globalnog zagrevanja! Zato mislim da je pandemija šansa da nam sve to dopre do mozga, jer to bez ove katastrofe nije baš išlo lako. Svi su gledali da to ne vide. Ovaj užas možda može da probudi ljude. Ako bismo to tako shvatili, onda imamo šansu da izgradimo bolja društva, sa više solidarnosti, sa boljim socijalnim i zdravstvenim programima, sa više zajedništva. I obavezno – sa više demokratije, jer su autoritarni režimi po ko zna koji put pokazali da samo mogu da prikrivaju stvarno stanje, da ne umeju ništa da reše jer o svemu odlučuje jedan, po pravilu nekompetentan čovek. Znam da se na sve strane piše da je ovo uvod u nove katastrofe, diktature, siromaštvo, ratove, ali zato i kažem to zavisi od nas i ovo možemo da shvatimo kao priliku da se zabrinemo i napravimo neki pozitivni pomak. Ima takvih istorijskih primera, na primjer poslije krize 1929. sa Nju dilom u SAD ili zlatne pedesete poslije Drugog svjetskog rata. Dakle – može!
Sa koronavirusom je, ocjenjuju mnogi, došlo i jačanje autoritarnih režima u Evropi i svijetu i sve se češće pominje riječ diktatura…
Ovakve kataklizme su prilika za autoritarne režime da se razmašu. Popusti pažnja tzv. međunarodne zajednice, ljudi su uplašeni, nisu spremni da misle na politiku kad su egzistencijalno ugroženi. U ovako dramatičnim krizama demokratija djeluje sporo, neodlučno, komplikovano, pa ljudi lakše povjeruju da je diktatura izlaz. Kao, tamo diktator lupi rukom o sto i sve se tobože reši. Imali smo u istoriji i takvih iskustava, takođe poslije ekonomske krize 1929, pa su ljudi na različitim tačkama svijeta i u vrlo različitim političkim kulturama došli na ideju da će ih diktatura najbolje zaštiti – od Japana, preko Njemačke do država Latinke Amerike. Ali se pokazalo da to nije tačno i to je važno historijsko iskustvo. Diktature su ih odvele direkt u katastrofu – u osvajačke ratove i ruševine. Diktatura mora da ima spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja na kojima se hrani i održava potrebu kod ljudi da se zbijaju u stado. Zato diktature ne mogu da reše probleme, već proizvode nove, još veće i teže. To vidimo i danas u krizi s koronom.
Kako vidite političku scenu u Srbiji danas i, prije svega, postupke predsjednika Vučića?
Vjerujem da on živi najbolje trenutke svog života. Od početka krize bilo je očigledno koliko je uživao u proglašavanju najtvrđih mjera za disciplinovanja građana, pa u tome što je te mere svakog dana menjao i tako izluđivao ljude, pa više niko nije mogao da zapamti kad sme da se šeta sam, a kad s kučetom. Pa onda ona zastrašivanja ljudi, da će groblja biti mala! Pa tek hapšenja zbog teksta ili zbog pesme. Ukratko – idealno za svakog s takvim autoritarnim konceptom vlasti. Tako se samo produbljuje konflikt u društvu, a nema artikulacije tih sukobljenih strana kroz sistem, kroz slobodne medije, skupštinu, slobode izbore. U takvoj situaciji “bez ventila“ dolazi do eksplozija nezadovoljstva i to je užasno opasno. To je nešto u šta ova vlast već jako dugo vremena gura društvo, jer je za nju stanje konflikta idealno, ona ima represivni mehanizam u svojim rukama, može da zavrće ruke. Ona se ne bi snašla u normalnom sistemu i zato stalno proizvodi nenormalne situacije.
Stavovi oko toga da li treba izaći na izbore ili ih bojkotovati su, reklo bi se, podijeljeni. Šta vi mislite o tome, šta opozicija dobija bojkotom, a šta izlaskom?
Mislim da bojkotom ne dobija ništa, a da se s izlaskom na izbore dobija nešto malo. U toj bijednoj situaciji, bolje je nešto malo nego ništa! Eto, tako smo od rasprave iz 2012. godine o tome da li treba glasati za manje zlo stigli do toga da li smo za minimalni ili za nikakav pomak? Tuga, ali takva nam je politička ponuda, to naše društvo uspijeva iz sebe da ponudi. I 2012. sam bila za manje zlo, kao što sam i sada za to malo, makar minimalno. Glavni argument za bojkot je da nema uslova za slobodne izbore. U redu. Nema. Naravno. Ali kako ćeš doći do uslova? Mora se za to boriti, a opozicija koja je za bojkot se do sada za to uopšte nije borila nego je nastavila da ponavlja da uslova nema. Pa tako ih neće dobiti. Izlaskom možda mogu da se dobiju neke opštine, ali je od svega najvažnije da se učešćem na izborima aktiviraju građani i da se artikuliše bes koji postoji, posebno tokom poslednjih meseci. Kaže se da treba bojkotovati jer će Vučić pokrasti izbore. Ok, vjerujem i u to. Ali on će pokrasti i bojkotovane izbore. Pa ne mislite valjda da će reći “Ups, bojkot je uspeo, nije dovoljno građana izašlo na birališta! Izvinite, sad ćemo da imamo slobodne izbore”? Pa neće, naravno, proglasiće svoju ogromnu pobedu i krah bojkota. A pošto niko ni iz međunarodne zajednice ne podržava bojkot, sve će samo zamreti na dugi niz godina. Opstaće samo stranke koje imaju mnogo para, a to je najlošiji mogući rezultat.
Nije isto da li će pokrasti bojkotovane izbore ili one na koje su građani izašli. Građani će biti spremniji da brane svoj glas ako je ukraden nego da se bune kad se ukradu izbori koji su bojkotovani. Jer bojkot pasivizira, on je apstraktan, ne dotiče svakog pojedinca, kao kad osjete tu snažnu nepravdu kad im se ukrade glas. Ljudi su sad poslije vanrednog stanja ljuti, promenila se situacija. Opozicija je i u nekoj vrsti obaveze da ljudima pomogne da izraze svoj bes.
Kompletan intervju pročitajte na Nova.rs