Esad Rahić: Sandžak i pokušaji albanizacije

0
258

U Sandžaku svi brodovi aktuelnih razmišljanja i promišljanja plove između sjena historijske prošlosti i bremenite savremene zbilje. Između ove dvije krajnosti veoma je teško, ali ne i nemoguće, podvući čvrstu, jasnu i trajnu razliku koja bi ovo pitanje konačno svela i dovela na brisani prostor definitivnog odgovora i razrješenja, što bi zauvijek razmrsilo ovaj segment balkanskog Gordijevog čvora.

Piše: Esad RAHIĆ

Historijska je istina da su nakon Bečkog ili Morejskog rata (1683–1699) izvjesni dijelovi današnjeg Sandžaka ostali bez stanovništva jer je prvobitno stanovništvo, naročito u periodu od 1689. do 1690. godine bilo značajnim dijelom istrebljeno ili raseljeno. U ovako tragičnoj i skoro beznadežnoj situaciji i po muslimanski i po kršćanski živalj dogodilo se preseljenje značajnih dijelova nekih arnautskih plemena početkom 18. stoljeća (Klimenti ili Keljmendi, Hoti, Škrelji, Gege i drugih), naročito na Pešterskoj visoravni i drugim dijelovima današnjeg Sandžaka. Na ovaj su način bar donekle razriješena istovremeno dva pitanja: pacifizacija nemirnog arnautskog etničkog elementa u krajevima gdje su dotad živjeli i naseljavanje i etničko popunjavanje polupraznih ili praznih teritorija današnjeg Sandžaka s novom etničkom i vjerskom populacijom, što će udahnuti život i dati svježu biološku, privrednu, kulturnu i konfensionalnu supstancu i transfuziju ovom prostoru.

Novi moment u ovoj historijskoj i genetsko-etničkoj storiji bilo je postepeno prihvatanje islama od novodoseljenika, čime je došlo do vjerskog i kulturnog izjednačavanja sa starosjedilačkim bošnjačkim življem i s novim talasima muhadžirskih bošnjačkih pokreta usmjerenih u pravcu Sandžaka, što je dodatno ojačalo bošnjačku etničku komponentu u Sandžaku.

Sve je ovo utjecalo da se stvori neophodna duhovna baza za etničko miješanje u kojem je definitivnu prevagu odnio bošnjački etnos i njegove kulturne i jezičke odlike. Etnička, kulturna i jezička asimilacija bivšeg arnautskog življa na sandžačkim prostorima u nepovratnoj je finalnoj fazi upravo ovih godina, jer i u najtvrdokornijim i jezički najotpornijim sredinama, odnosno u pešterskim selima kao što je Baćica, Boroštica, Ugao i druga, očevi su posljednja generacija koja govori, pored primarnog bosanskog, i “arnautskim” jezikom, dok njihova djeca znaju samo bosanski jezik kao jedini i neprikosnoveni maternji jezik.

Dobro je zapazio prof. dr. Sreten Vukosavljević da je sandžački bošnjački živalj najzaslužniji što albanske etničke migracije nisu u potpunosti zapljusnule i prekrile i prostor Šumadije i šire, jer je upravo asimilacija arnautskih plemena u Sandžaku i njihovo utapanje u bošnjački etnos bio taj kineski zid koji je spasio arnautizaciju današnje centralne Srbije i šire. Naravno da ove činjenice ne trebaju izazivati osjećanje trijumfa kod sandžačkih Bošnjaka niti “žal za prošlošću” kod Albanaca jer je u pitanju samo jedan od mnogobrojnih historijskih procesa slične sadržine koji su se odvijali na prostorima bivšeg Osmanskog carstva. Nisu rijetki slučajevi da su se brojčano značajne bošnjačke etničke grupe na Kosovu i Metohiji i Albaniji tokom vremena albanizirale, kao što su se Albanci u Nikincima, Hrtkovcima i još nekim naseljima tokom vremena kroatizirali.

Slično je bilo i s Klimentama i drugim arnautskim plemenima u Šumadiji i drugim prostorima današnje centralne Srbije koji su se tokom vremena posrbili, među njima i dvije najznačajnije srpske porodice Karađorđevići i Nenadovići, koje su albanskog porijekla. Milioni potomaka Bošnjaka i Albanaca u Republici Turskoj neminovno idu u pravcu asimilacije i utapanja u većinski turski narod.

Šta reći na kraju… Sandžački Bošnjaci ponosni su što u njihovim genima ima i nezanemarljive arnautske biološke supstance, ali su iznad svega dični na činjenicu da pripadaju jedinstvenom i etnički i duhovno nedjeljivom bošnjačkom etničkom korpusu i prostoru koje natkriljuje nebo bosanskog jezika.

Naravno, sve gore rečeno intenzivira težnju da s albanskim narodom još više učvršćujemo bratske odnose i međusobno poštovanje, ali kao dva posebna naroda s izvjesnim etničkim prožimanjima u prošlosti i istom vjerom – islamom. Pritom nijednog trenutka ne zaboravljamo i ne zapostavljamo ogromnu zahvalnost za bratsku pomoć koju nam je albanski narod više puta pružio u mnogim, često presudnim historijskim događajima i što su nas ponekad spašavali u pojedinim dijelovima Sandžaka i od potpunog etničkog istrebljenja. Naravno, bratski odnos, pun međusobnog pijeteta, moramo imati i s drugim susjednim narodima, s kojima smo se također, ali u daleko manjoj mjeri, etnički prožimali tokom proteklih stoljeća.

Etnički čisti narodi ne postoje

Ne postoje etnički čisti narodi na planeti. Svaki od postojećih naroda u manjoj je ili većoj mjeri nastao etničkim i kulturnim miješanjima i prožimanjima s drugim narodima. Zato je iluzorno i ponekad čak i drsko tražiti samo od bošnjačkog naroda da kontinuirano dokazuje svoju etničku čistoću, jer etnički potpuno čisti narodi ne postoje. Ovo je period kada historijska istina konačno pobjeđuje višedecenijske laži i iluzije, kada zbilja trijumfira nad zabludom, a činjenice potiskuju neosnovane pretpostavke. Bajkovite teze i teorije kvazihistoričara, bez potpore u historijskoj stvarnosti, raspršile su se nepovratno poput oblačića sapunice pred naletom vjetra realnosti. Historijska strategija zasnovana na temeljima dnevnopolitičkih potreba urušila se sama od sebe. Na neistini zasnovane historiografije naših posesivnih susjeda doživjele su potpuni fijasko. Naš je narod u svim segmentima doživio punu zrelost i samosvijest o svom posebnom identitetu i nikakvi pokušaji i agresivni nasrtaji politika i historiografija susjednih naroda ne mogu poništiti i zaustaviti istinu o autohtonosti bošnjačkog naroda.

Izvor: STAV