HARUN HADŽIĆ O PROJEKTU ALBANIZACIJE: “Anticivilizacijski čin neodgovornih pojedinaca”

0
433

Harun Hadžić, prvi predsjednik SDA Crne Gore i jedna od vodećih političkih figura Sandžaka devedesetih godina u tekstu objavljenom na portalu Bošnjaci.net pod nazivom “SANDŽAKLIJE I ALBANSKA NACIJA” tematizirao je problem agresivne albanizacije s kojom se suočavaju sandžački Bošnjaci.

“Na prvim višestranačkim izborima ‘90-te godine prošloga stoljeća, političke stranke Bošnjaka i Albanaca u Crnoj Gori, zajedno su, tj. u koaliciji izašle na parlamentarne izbore i osvojile 13 poslaničkih mandata (9 – SDA, i, 4 – DS u CG). Programi su im bili slični, a, kao najglavnije, zalagali su se za rješavanje ustavno-pravnog statusa naroda kojima su stranke pripadale. Bila je to jedna harmonična međustranačka saradnja i na unutrašnjem i na međunarodnom planu. Bez ikakvih međusobnih osporavanja iliti svojatanja nacija. Jednostavno Bošnjaci su bili – to što jesu, i Albanci su bili – to što jesu. Iako, za razliku od DS u CG, SDA CG danas više ne postoji, ova saradnja se i danas nastavlja na nivou nekadašnjih predsjednika ove dvije stranke tj. između, s jedne strane potpisnika ovih redova i, s druge strane gospodina prof. Mehmeta Bardhija predsjednika DS u CG.

No, danas smo svjedoci nekih drugačijih trendova i odnosa, u kojima dolazi do veoma žustrih i ne baš tolerantnih rasprava između izvjesnih uglednih pojedinaca iz bošnjačkog i albanskog naroda. Tema tih rasprava bi se mogla definisati kao: “Bošnjaci Sandžaka, naročito oni sa Pešteri, vode porijeklo od doseljenika iz sjevernih dijelova Albanije i zbog toga oni treba da se odreknu nametnute bošnjačke nacionalnosti a da prihvate svoju pravu, biološku, prirodnu, izvornu albansku nacionalnost”.

Iako u ovim raspravama ne učestvuju institucije niti zvanični predstavnici dva naroda, one itekako prijete da prerastu u jedan neželjeni konflikt sa vrlo štetnim posljedicama. To je glavni povod pisanja ovog našeg teksta, s najiskrenijom namjerom da pokuša “spustiti loptu” i pojasniti neke dileme i tako, koliko je to moguće, nastali “sukob” učini bespredmetnim”, piše Hodžić.

Hadžić podvlači da Bošnjaci u Sandžaku (skupa sa Bošnjacima u Bosni i drugdje) čine jedan narod. Da se oni tako osjećaju i, naravno, tako izjašnjavaju.

“Ozbiljnije i pažljivije sagledavajući pomenuti “konflikt”, možemo konstatovati da su deplasirane, neosnovane, štetne i vrlo “jeftine” rasprave i prijedlozi, o nekakvom “vraćanju dijela Sandžaklija u svoju pradjedovsku – Albansku naciju”, što bi, valjda, značilo i u “pradjedovsku katoličku vjeru”. Ako to “vraćanje” ne bi podrazumijevalo i vjeru, onda bi bilo polovično i značilo bi nedovoljno “opravdan” prijedlog, jer su se sva ta doseljenička albanska plemena izvorno bila katolička. (Gle čuda, ovo “vraćanje” zvuči veoma “poznato”). Kakav nonsens. Zamislimo, kud bi stvari otišle kad bi sve nacije svijeta počele da se vraćaju u pradjedovsku naciju i vjeru?(…)

Neki kažu – ciljano se želi umanjiti broj i procentualna zastupljenost Bošnjaka u Sandžaku. Ko zna zašto? Ali, šta da radimo? No u cijelom tom zamješateljstvu ne treba smetnuti s uma da je neznanje veliki čovjekov neprijatelj.

Ne mali broj puta su Bošnjaci bili izmanipulisani i sami sebe dovodili u tešku ili goru situaciju. Ako bi jedan, pa i najmanji broj Bošnjaka potpao pod uticaj ove propagande i odustao od svoje dosadašnje “bošnjačke identifikacije”, to bi neminovno proizvelo negativne posljedice po sudbinu svih Bošnjaka u Sandžaku. Umanjilo bi im brojnost a samim tim i pravni i politički kapacitet za očekivano rješavanje njihovog ustavno-pravnog statusa. Jer, status Bošnjaka u Sandžaku, Srbiji i Crnoj Gori još nije riješen na adekvatan način niti u skladu sa međunarodno-pravnim mogućnostima. Nažalost, jedanaest puta, kroz svoju istoriju, Bošnjaci-Bosanci su se uvjerili koliko su imali i imaju prepreka, pritisaka, osporavanja i negiranja identiteta, fizičkog istrebljenja i genocida, tako da je veoma bitno kiliko ih danas brojčano ima “na zemlji svojih predaka”.

S lijeva: Harun Hadžić, Mehmed Bardhi i Fatih Hadžić (Ulcinj 2019.)

Ohrabruje činjenica što, i pored svih pritisaka i nedaća, nisu potpuno istrijebljeni, nisu napustili svoju zemlju, svoje nacionalno ime, kulturu, naciju, identitet i osjećanja, i što nisu klonuli duhom. Radi podsjećanja treba pomenuti činjenicu da su za vrijeme SFRJ, kad im je bilo zabranjeno “nacionalno samoopredjeljivanje”, oni, u mnogome, i sami bili zanemarili svoje ime, ali su ih, posebno sandžačke Bošnjake, upravo komšije Albanci permanentno “podsjećali” da su – “Bošnjaci”. Naime, stariji Sandžaklije iz pograničnog dijela sa Kosovom, kao i sam potpisnik ovih redova, su svjedoci, da kad su se nacionalno “izjašnjavali” kao “Muslimani”, da su ih i tada Albanci u Peći, Vitomirici, Kosovskoj Mitrovici, Istoku, Prizrenu, Rugovi i dr. uvijek oslovljavali Bošnjacima. To je vrlo interesantna činjenica. Ali, svakako, vrlo logična jer su i sami Albanci dobro znali to bošnjačko istorijsko ime.”

Hodžić se pita čemu onda ovaj pravi “mali rat”? Zašto su Sandžaklije s vremena na vrijeme meta napada i na udaru pojedinih svojih prijatelja i neprijatelja, komšija, vladajućih režima, raznih “velikodržavnih” politika i projekata?

“Na popisima stanovništva cijepaju ih na nekoliko “frakcija”, zlonamjerno, da bi im bila usitnjena i marginalizovana nacionalna brojnost i relevantnost. Radi se o neskrivenom nipodaštavanju i nepoštovanju bošnjačkog naroda u Sandžaku od strane njegovog najbližeg okruženja? Njegovom tretiranju kao monete za potkusurivanje. Kao jeftine robe, koja je na rasprodaji? Tretiranju kao “Alajbegove slame” koju može svako da čupa i raznosi na razne strane. Došlo se do toga da bošnjački glas na izborima, vladajuće strukture i političke stranke, mogu da kupe za jeftine pare.

Pokušajmo ovdje dati i odgovor na pitanje – zašto su i kako, neka albanska plemena, u manjem ili većem broju (npr. Škrelji, Hoti, Klimenti, Murići, Ljajići) koja su oko 1700. godine naselila neke prostore Pešteri i Sandžaka, “poprimila bošnjački identitet”? Zašto ta plemena nisu ostala ono što su bila? Zašto ona nisu “albanizirala” mjesno stanovništvo, nego je proces bio obrnut?

Činjenica je da su ta pridošla albanska plemena dolazeći u Sandžak, zatekla brojnije slavensko-bošnjačko stanovnišvo nego što su ona sama bila, i miješala se sa njim. Tu je naravno došlo do međusobnog kulturnog prožimanja i utjecaja gdje je “nadvladao” slavensko-bošnjački elemenat. I sve to bez upotrebe prisile i mirnim putem. A i zašto bi, npr. Osmanski Turci kao tadašnja vlast, koja je jedina u svojoj državi mogla da primjenjuje silu, na svojoj jedinstvenoj državnoj teritoriji, gdje je turski jezik bio službeni, i gdje je dominirala vjera islam, i gdje im etniciteti nisu bili važni, zašto bi preferirali slavenski nad albanskim identitetom, jezikom i “nacionalnošću”. Znači nije bilo nikakve potrebe za korištenjem sile radi “bošnjakiziranja” tih pridošlih albanskih plemena? Ali, čisto u naučnom smislu, bitno je razjasniti kako se faktički dogodio taj proces preobrata.

Zanimljivo je, naime, naći pravi odgovor na pitanje baš u vezi jezika koji je ovdje najglavnija odlika nacije. Naime, ako je turski jezik bio službeni, državni jezik, zašto su ta novopridošla albanska plemena prihvatila drugi, manje važan i neslužbeni “slavenski jezik”, umjesto da prime turski jezik, ako je bilo prisile. Zašto su prihvatila drugu (“bošnjačku”) vjeru i kulturu, a napustila svoj kompletan dotadašnji albanski identitet? Zašto nisu primila islam u svojoj postojbini iz koje su se pokrenula.

Mogući odgovor glasi – ta novopridošla nomadska, stočarska, planinska plemena, su se odjednom našla u jednoj novoj “kulturnijoj” sredini, novom načinu života i rada, u sredini u kojoj su društveni odnosi bili na višem civilizacijskom nivou (trgovina, zanatstvo, škole-mektebi, vjerski život), ona su se jednostavno, kroz izvjestan period, asimilirala-utopila, odnosno, kao “slabija” bila su “absorbirana” od svog, u svakom pogledu dominantnijeg bošnjačko-slavenskog okruženja. Znači, ona su se pod uticajem praktičnog života utopila-asimilirala u novu, Bošnjačku – Bosansku “naciju”, i, logično, ona i dan danas čine sastavni dio bošnjačkog stanovnišva i bošnjačkog nacionalnog korpusa Sandžaka.”

Na kraju teksta Hodžić zaključuje da je internetski rat” protiv bošnjačkog identiteta u Sandžaku, jedan anahron i anticivilizacijski čin, pokrenut od strane neodgovornih pojedinaca, a koji bi mogao izazvati isključivo negativne posljedice po Bošnjake u Sandžaku, a Albancima ništa pozitivno ne bi donio:

“Prosječni Sandžaklija se pita – kome je to palo na pamet, i čiji je to projekat, da se putem jednog ‘puzajućeg’ genocida Bošnjaci potpuno istrijebe sa ovih prostora? Bilo kako bilo, Sandžaklije će, za očekivati je, i ovaj put iskoristiti pravo da se na popisu izjasne u skladu sa svojom savješću i svojim bošnjačkim nacionalnim identitetom.”

Izvor: Bošnjaci.net