Kako će se u Srbiji živjeti ako policijski čas bude neprekidan?

0
183
Foto: Tanjug

Koronavirus mijenja živote ljudi u svim zemljama koje su zahvaćene epidemijom, a najdrastičnija mjera koju jedna zemlja može da uvede jeste ograničenje kretanja od 24 sata. U Srbiji je tu mjeru kao mogućnost najavio srpski predsjednik Aleksandar Vučić. Kako živjeti sa policijskim časom koji traje neprekidno danima?

Uz dvadesetčetvoročasovno ograničenje kretanja svakodnevni život se mijenja drastično. Građani zato i putem društvenih mreža s pravom postavljaju mnoga pitanja koja se tiču njihovog svakodnevnog funkcionisanja – od mogućnosti nabavke lijekova i osnovnih namirnica, pa do šetnje kucćnih ljubimaca do prvog drveta.

Srbija nije prva i jedina zemlja koja se suočava sa mogućnošću ovakve mjere. Neke vrste dvadesetčetvoročasovnog ograničenja kretanja vecć su uvedene u Italiji, Francuskoj i Španiji, a važile su donedavno i u Kini. Posljednjih dana na cjelodnevni policijski čas odlučila se i vlada Kajmanskih ostrva, kao i vlasti američkog grada Tuskaluze u saveznoj državi Alabami i libijskog grada Misurate.

Italija i Kina – dva modela policijskog časa

Kroz razgovor sa Anom Bezarević koja živi u italijanskom gradu Livornu koji je u Toskani i Vladimirom Srdanovićem, izvještačem iz Pekinga, Sputnjik iz prve ruke donosi informacije kako izgleda dvadesetčetvoročasovni karantin.

Prazne ulice Torina tokom epidemija koronavirusa/Reuters

Odmah uočavamo razlike između dva modela – labavijeg italijanskog, gde je građanima omogućeno da odlaze u snabdijevanje jednom nedeljno u radnju najbližu kući i striktinjeg kineskog, gdje je građanima bilo zabranjeno svako kretanje, a snabdevanje je vršeno preko posebnih timova.

Italija: Može u najbližu prodavnicu jednom nedeljno

Prema Aninim rečima, dvadesetčetvoročasovni karantin koji vlada u Livornu nije lako izdržati, s obzirom da traje već tri nedelje.

Sve je počelo kao u Beogradu, kaže nam ona – uprkos apelima nadležnih, plaže, parkovi i ulice ove najvažnije toskanske luke bili su puni. Nakon što se epidemija rasplamsala, svi sjede kod svojih kuća i poštuju pravila.

“Nama je sve zabranjeno. Nema posjeta. Već tri nedjelje smo totalno izolovani u kucći. Imam i sina od četiri godine, živimo u stanu, nemamo ni terasu, ali pravila se poštuju. Što se tiče hrane, ima je svugde, ali u nabavku se uglavnom ide jednom nedjeljno i zabranjeno je da u nabavku izlazi više od jednog člana porodice”, kaže ona.

Za nabavku su, kaže, potrebne potrebne dozvole. Taj papir morate da uvijek imate sa sobom.

Kina: Podeljena na zone, u crvenoj najstrože

Kina je, pak, cijelu zemlju podijelila u četiri zone – crvenu, narandžastu, žutu i bijelu, priča Vladimir Srdanović. U crvenoj zoni, u kojoj se nalazio i Vuhan kao žarište epidemije, bilo je zabranjeno izlaziti iz kuće. Građani koji su živjeli u narandžastoj zoni mogli su da svaki drugi dan idu u nabavku uz velike mjere predostrožnosti.

Peking se nalazio u žutoj zoni i u njoj je moglo da se slobodno kreće uz mjere predostrožnosti, dok je bijela zona označavala područja gdje nije bilo inficiranih.

Pusta ulica u Vuhanu u jeku epidemije/AP

Najstrože mjere, kaže Srdanovicć, uvedene su u provinciji Hubej, gdje se nalazi Vuhan, gdje, kako rekosmo, izlazak iz kucća nije bio dozvoljen. Policijske patrole bile su zadužene za čuvanje reda, dok su dobrovoljačke patrole kružile Vuhanom i drugim gradovima pokrajine Hubej u kombijima i upozoravale građane da ne izlaze iz kucća i informisali ih o koronavirusu. Ljudi su se za snabdijevanje u početku snalazili kako je ko umeo, a ubrzo je snabdijevanje bilo organizovano.

“Dostava paketa hrane i svega ostalog što je potrebno jednoj porodici vršena je do kućnog praga i tu ostavljana dezinfikovana. To su radile grupe koje su organizovali krizni štabovi. One su se bavile, ne samo raznošenjem paketa, već i primanjem porudžbina i odlaskom u nabavku“, objašnjava Srdanović.

Biti u stanu 24 časa, prema riječima našeg sagovornika, nije lako, ali nije ni teško ako se čovek pomiri sa tim da napolju nema nikakvih poslova. Lepša strana davadesetčetvoročasovne izolacije je boravak u društvu porodice. Vreme u kome jurimo za novcem i boljom budućnošću promenilo se i sada bi trebalo da se okrenemo onima kojima smo posvećivali najmanje vremena – svojima, zaključuje Srdanović.

Izvor: Sputnjik