Piše: Medin HALILOVIĆ, dopisnik STAVA iz Novog Pazara
Novi Pazar, kao regionalni centar još iz perioda Osmanlija, jedan je od rijetkih gradova u regiji u kojem se turska kahva, spremana na gotovo isti način kao u periodu kada je i nastala, može popiti za sitne pare.
Sve do početka 20. stoljeća Novi Pazar bio je jedan od glavnih tranzitnih centara i važan za sve putnike koji su tuda prolazili. Uslužne ugostiteljske djelatnosti još su u tom periodu bile osobene za ovaj grad.
Bez obzira na to što postoje restorani, kafići i kafane, kahve ili kahvečajnice glavni su ugostiteljski objekti u kojima se ljudi u Novom Pazaru sastaju, druže, razmjenjuju informacije i sklapaju prijateljstva i poslove. Ne postoji muškarac, bez obzira na dob, zanimanje, obrazovanje ili slično, u ovom gradu a da redovno ne posjećuje kahvečajnice. Kahva je dio mentaliteta i kulture ovdašnjih stanovnika. Kroz historiju su kahvečajnice zamjenjivale i ulogu nekih institucija u kojima su se donosile važne političke odluke. U njima se uvijek sve čuje i sazna, i danas, čak prije nego što se nešto pojavi na internetu.
Tokom ramazana su kahvečajnice posebno pune jer ljudi često dokasno u noć u njima sjede uz razgovor.
Kahvečajnice su bile tipične za Pazar, a i dalje su jer i stranci i turisti, kada danas borave u ovom gradu, obavezno posjećuju kahvečajnice u kojima pronađu osvježenje u obliku toplog napitka i iskren razgovor od gostoprimljivih domaćina. Za razliku od kafana (kahvehana), u kahvečajnicama se ne toči alkohol i ne služi hrana. Pored kahve, crnog i drugih vrsta čajeva, u nekima se mogu popiti sahlep, boza, kleka, limunada ili malinada (mješavina limunade i soka od maline), kao i druge razne vrste sokova.
Po svom izgledu podsjećaju na neku kafanu, ali to nisu zbog atmosfere u njima – nema glasne muzike. Najveći broj kahvečajnica nalazi se u samom gradskom jezgru, ali skoro svaka mahala u Pazaru ima svoju kahvečajnicu. U znatno manjem broju kahvečajnica ima i u drugim sandžačkim mjestima, Tutinu, Rožaju, Sjenici… Zanimljivo je da, pored esnafskih, postoje i kahvečajnice‑klubovi političkih stranaka.
Asim Nikšić (76), jedan od rijetkih Pazaraca koji se bavi istraživanjem historije i publiciranjem osobenosti Novog Pazara, za Stav govori o dugoj historiji kulture kahve u Novom Pazaru, o njenom značaju i socijalnom karakteru.
“I danas, i kod mene i kod tebe, kad nam neko dođe, pored svega što imamo da mu u svojim kućama ponudimo, mi nađemo za shodno da ga povedemo u kahvečajnicu jer imamo i kahvu i muhabet, odnosno razgovor koji zbližava ljude”, kaže Nikšić i podsjeća da su kahve svoju autentičnost zadržale od osmanskog perioda do danas.
Podsjeća, kada je o samoj cijeni kahve riječ, da u širem okruženju regije nigdje nema jeftinije kahve nego u pazarskim kahvečajnicma, u kojima košta 30 dinara ili 0,25 eura. Prije 1912. godine, u tursko vrijeme, kahva se prodavala za četiri pare, a čaj je bio duplo skuplji jer se uz čaj prilagalo i parče limuna. Poslije 1912. promijenio se novac pa je kahva koštala 0,05 para, plaćala se novčanicom koja se zvala “marijaš”. Čaj je bio duplo skuplji i koštao je 0,1 dinara. Od 1918. godine kahva je poskupjela i koštala je pola dinara. Čaj je od tog vremena prodavan po istoj cijeni kao kahva. U mahalskim kahvama, manje posjećenijim od onih u centru grada, kahva je koštala četvrtinu dinara. Kahvečajnice su uspjele preživjeti i komunističko doba jer, za razliku od kafana koje su mogle biti u vlasništvu društvenih firmi, kahvečajnice su mogle biti privatno vlasništvo.
Raboš-moneta nastala u kahvečajnicama
Karakterističan za novopazarsko okruženje sve do tridesetih godina prošlog stoljeća bio je i način plaćanja usluga u kahvama. Svi koji su dolazili u kahve, bez obzira na materijalni položaj u društvu, koristili su odloženo plaćanje koje se zvalo “raboš”. Jedno piće (kahva ili čaj) predstavljalo je zabilježenu jednu crtu od strane kahvedžije.
To je bilo sredstvo koje su tada rado prihvatale i kahvedžije i mušterije, ističe Nikšić.
“Raboš je bilo sredstvo za prodaju kahve ili nekog drugog pića bez para, s odloženim plaćanjem. Raboš je bio toliko zastupljen i mogao se i prodati pa je prerastao u monetu. Kahvedžija bi, obično na plafonu ili daski sa strane, imao mjesto za upis tih recki ili crtica za svakog mušteriju koji će nakon hefte, mjesec, ili kad bude u mogućnosti, platiti. Raboš je mogao i da se otkupi po povoljnijoj cijeni. Ako bi mušterija nakupio sto raboša (recki), imao je popust od nekih dvadeset posto. Kahavedžija bi trljao ruke jer je prodao sto raboša, a i mušterija bi imala neku crkavicu. Poslije tridesetih godina, ovo se pravilo zadržalo samo kod čuvenog kahvedžije Hajra Abraša, u čijoj kahvi sam i ja, kada sam bio dijete, popio čaj i platio rabošem”, ispričao je Nikšić.
Kahvečajnice su u ranije doba bile u objektima na spratu i jedna od najpoznatijih kahvečajnica u Novom Pazaru nalazila se u samom centru grada, u jednoj od najljepših zgrada osmanske arhitekture koja danas nije sačuvana. Uporedo s kahvečajnicom, tu se nalazilo i Kulturno‑umjetničko društvo “Gajret”.
Kahva se služila i u Isa-begovom hamamu i novopazarskoj banji, u kojoj su mušterije nakon kupanja bile uslužene čajem ili kahvom uz cigaretu.
Kahva, ili čaj, služena je kod berbera, bez obzira na to što mušterije nisu dolazile po usluge. Slično je bilo i kod pekara jer su se ljudi na tim mjestima skupljali.
“Te kahve su se zvala kahve-odžaci. Ljudi bi dolazili kod berbera da prodivane, popiju kahvu i plate jeftinije nego u kahvečajnici. Za novopazarske berbere ostala je zabilježena vrlo interesantna stvar, a to je da za svoje usluge nisu imali tačno određene cijene. Berberi su vršili i neke sitne medicinske intervencije i građani bi nakon dobijene usluge plaćali onoliko koliko su smatrali da je dovoljno. Ruku bi zavlačili u posebne kese, zembilje, i tako plaćali po svom nahođenju. Ako bi neko ostavio ništa, i njemu bi bilo ništa. Kod tih bi berbera ljudi, posebno oni koji su htjeli na hadž, kasnije dolazili da mijenjaju novac jer se taj novac smatrao kao najhalalniji novac u čaršiji. Berberi nisu presijecali cijenu, ali su imali privilegiju da kod njih dolaze ljudi da mijenjaju novac. Taj je običaj kod nekih brica zadržan sve do pedesetih-šezdesetih godina. Vrijedno je napomenuti da su ljudi konzumirali kahvu i u pekarama jer su u jednom periodu bili lišeni mogućnosti da hljeb ili neko drugo pecivo ispeku kod svoje kuće. Sve je bilo upućeno na pekare koje su radile danju i noću, naročito tokom ramazana. Dok bi ljudi čekali red da se nešto ispeče, iskoristili bi to vrijeme za kahvu i muhabet”, kazuje Nikšić, koji svojim kazivanjima, fotografijama i objavljenim tekstovima čuva od zaborava dio historije Novog Pazara koji se ne može naći u arhivama i muzejima.
Nastavak teksta pročitajte na portalu Stav.ba