Nesolidarnost na djelu kao solidarnost na nedjelu

0
730
Ilustracija: Sandžačke novine

Javnost u Tutinu u nekoliko prethodnih dana uznemirile se sve učestalije krađe, provale, paljevine, demoliranja i slučajevi nasilničkog ponašanja na teritoriji naše kasabe. Ovako nekako glasi haber ili izvještaj. Međutim, prethodnu rečenicu treba malčice modifikovati da realnije odslikava stvarnost. Tako da u njoj treba da stoji da javnost u Tutinu u prethodnih nekoliko mjeseci nisu uznemirile sve učestalije krađe, provale, paljevine, demoliranja i ostale društvene devijacije. Prosto ne može da se uznemiri nešto što ne postoji u samosvjesnoj i kritičkoj formi, a kako stvari stoje nedostatak prave javnosti za nas i nije neki hendikep.

Negdje u decembru su polupani prozori NVO Zambak, par godina prije jedan opozicionar (bivši član zelene koalicije) je pretučen ispred svog stana, prije neki dan u mahali je polupan automobil, neku godinu prije jedan zapaljen a jučer na jedan automobil je bačen molotovljev koktel. I kako to ide na redu je još samo to da neko bude upucan pod okriljem noći. U tim i svim drugim slučajevima naša javnost je bila maksimalno uzdržana, kao da se to dešava negdje daleko. Da se razumijemo mogu ja da razumijem pojedinca koji sam i (ne)udružen ne može tu puno, već da stoji sa strane i da se nada da u neki vakat i sam neće biti predmet navedenih razbojništava. Na drugoj strani koliko god da razumijem pojedinca isto toliko ne razumijem one pojedince udružene u stranke, nevladine organizacije, sindikate ili udruženja.

Sama logika nam govori da je cilj udruživanja borba ili zaštita targetiranih interesa udružene grupe, sto je sasvim legitimno. Pitam se sada koji je motiv udruživanja u NVO kada u slučaju kamenovanja NVO Zambak nijedna druga nije osudila taj čin? Aktivisti ostalih NVO su baš tih dana pomno pratili svoje koeficijente u novom opštinskom budžetu. Na kraju nije njima niko polupao prozore u njihovoj borbi za što veće učešće u budžetu i što bi se sada oni brinuli za kolege iz druge NVO kada im je i tekući račun različit? Isto tako zašto bi se opštinski odbor jedne partije oglasio ako neko tamo nepoznat atakuje na kolegu iz druge partije. Prosto, on nije naš i zašto da trošimo saopštenje za javnost ali kada bi se deselio da našeg nekog neko i poprijeko pogleda, vidjeli bi šta je saopštenje!

Primjer te parcijalizacije je primjećen i jučer, kada je aktivisti, članu, funkcioneru i kadru SPP-a zapaljen automobil. Drugari iz SPP-a (bivšeg BKZ-a) su žustro medijski reagovali. Sasvim opravdano ali i sasvim sebično, jer koji mjesec prije Zambak je mogao neko i viljuškarem odnijeti oni ne bi reagovali. Jednostavno, sve ono loše od prije nije zavrijedilo da se osudi, jer se ne tiče nas i našeg dijela javnosti. Tako isto drugari iz vladajuće koalicije naglo okrenu glavu na drugu stranu od zapaljenog auta svog drugara iz SPP-a jer taj automobil i nije dio njihove javnosti dok se negdje ne potpiše koalicioni sporazum.

Dakle, za našu javnost definitivno ne postoji nešto što se naziva solidarnost. Da sam kojim slučajem opozicioni partijski k.p, ne bih mogao da se složim sa politikom bratije iz koalicije ali isto tako ne bih mogao da dopustim da ih neko tuče ili im pali teško stečenu imovinu. Također, da sam vladajući k.p, kritikovao bih političko djelovanje društva iz SPP-a ali bih naravno osudio svaki fizički napad na njih ili njihovu imovinu. Da sam k.p iz NVO, oštro bih reagovao da neko kolegama iz druge NVO polupa prozore. Valjda je to ono što se naziva solidarnost.

Pisao sam prije o problemima ljudi, pojavama ili negativnostima koje nas okružuju bez interesa ili neke posebne konekcije sa istim. Samo sa ciljem solidatnosti bez obzira koliko mali bio učinak mene kao pojedinca. Na tom putu solidarnosti pisao sam o problemu vodosnabdijevanja, korupcije, nepotizma i javašluka, o djeci koja naljepši dio života provode u runiranoj školi bez adekvatnog grijanja u centru kasabe, o zaobilaženju gradske omladine prilikom zapošljavanja, o zapošljavanju po nacionalnom ključu, o namještenim licitacijama, o štetnim ili rodbinskim privatizacijama, o uništavanju obrazovanja, kulture i sporta, o diskriminaciji svih nas neadekvatnom higijenom kasabe ili konkretno o ljudima koje davi i trese kamenolom ili o trgovcima koji su protjerani sa pijace i još puno, puno toga.

Za to vrijeme nas ostale (kao dio javnosti) zabole, jer smo mi tako udruženi i umreženi ličnim interesima da oni nisu dio naše javnosti ili predmet naše solidarnosti. Na kraju, nema šta da brinemo, svima nama će se prije ili kasnije taj nedostatak solidarnosti ili sebična precepcija javnosti vratiti kao boomerang. Definitivno, svi ćemo doći na red. Samo polako.

(Tekst uz saglasnost autora preuzet sa Facebook stranice Nik Tutin)