Preminuo istaknuti književnik: Bosna i Bošnjaci se opraštaju od Bekima Sejranovića

0
334
Foto: Denis Lovrović/Arhiv

Nakon kratke i teške bolesti u 48. godini života preminuo je istaknuti bosanskohercegovački književnik i književni prevodilac Bekim Sejranović. Rođen je u Brčkom 1972. godine. Studirao je na riječkom Pomorskom fakultetu, no odustaje od sna da postane pomorac, te na tamošnjem Filozofskom fakultetu počinje da studira kroatistiku i komparativnu književnost. Godine 1993. seli se u Oslo, na čijem je Historijsko-filozofskom fakultetu magistrirao južnoslovenske književnosti. Na istom fakultetu od 2001. do 2006. godine radi kao lektor i predaje južnoslovenske književnosti, jezike i prevođenje. Istovremeno, od 2000. godine pa sve do smrti radio je kao sudski tumač i književni prevodilac, predavao je norveški za strance, te pisao i objavljivao prozu.

Na vijest o njegovoj smrti na društvenim mrežama oglasio se njegov kolega književnik Uzeir Bukvić koji živi i piše u Norveškoj, a također je porijeklom iz Brčkog. Njegovo dirljivo sjećanje na Bekima Serjanovića, koje je objavio portal Biserje.ba, prenosimo u cijelosti:

Piše: Uzeir Bukvić

Knjižara u Sarpsborgu

Dvadeset godina živimo u istoj zemlji, skoro smo i susjedi; on u Oslu, ja malo južnije u Sarpsborgu, a prvi put ću sresti i upoznati, vidjeti uživo, našeg pisca Bekima Sejranovića, nedavno u brčanskom “Preporodu”. I to svega na pet minuta. Dade mi pritom neki broj telefona, na koji ga nikad nisam mogao dobiti, te shvatih da je, ustvari, uzaludno i tražiti ga. Ne mari, rekoh, neće biti ni prvi ni posljednji o kojem neko piše da ga prije toga nije ni sreo ni očima vidio. Kako je slijepima, pomislih, sve rade, a ne vide. Zamišljaju svijet oko sebe, a da i ne znaju kako izgleda. I žive.

Sejranovića znam preko knjiga, po onome o čemu piše, poznat mi je svijet u kome živi i stvara, i ne treba mi ništa više. Upoznao sam ga tek u Norveškoj, pokasno jer se u književnosti pojavio znatno ranije. U gradiću Sarpsborgu, na jugu ove čudesne i nepredvidive zemlje. U gradu u kojem sam se i ja obreo i ostao skoro petnaest godina. Moje navike i život vezane su uz knjige pa stoga redovno obilazim gradske knjižnice, prija mi njihov ambijent. Iako ništa ne čitam što one nude, s vremena na vrijeme ipak kupim neku knjigu. Iz navike. Ne mari čak ni to što je na jeziku koji samo površno razumijem i ne koristim se njime, ne pišem na norveškom, niti ću ikad, ali ipak kupim knjigu. Uostalom, ne mora čovjek čitati sve što je napisano i što u knjižarama kupi, zadovoljim se tim vizuelnim kontaktom sa nekim piscem i njegovim djelom.

“Ima li šta naše?”- pitam prodavačicu knjižarku u najprometnijem tržnom centru u gradu. Knjižarka je naša cura, od Prijedora, obradova se susretom i pitanjem, drago joj da neko naš traži knjige, pa sva sretna veli: “Ima jedna knjiga, nedavno smo je dobili.”

Leti prema polici i vadi prijevod Sejranovićevog romana “Nigdje niotkud”, na norveškom. Kupih jedan primjerak, zavi me u crno cijenom, jer u Norveškoj su aktuelne knjige skupe kad tek izađu. Poklonih je komšiji Norvežaninu, koji me stalno i uporno pita: “Kad ćeš ti početi da pišeš na norveškom, da znam o čemu i kako pišeš”?

“Nikad“, pomislim, a evo ti sad knjiga, ima neko ko piše, pa čitaj! Znam da čita i voli knjige, poput većine Norvežana. A ova Bekimova je i tematski bliska Norveškoj. Obradovah se što mu dadoh dobru knjigu, što neće biti razočaram u našu literarnu darovitost. Tako s Bekimovom knjigom pokrih moje neznanje norveškog i ućutkah radoznalog susjeda. Uostalom, zemljaci smo pa kao da je i moja.

Sejranović je rođeni Brčak. Živio je u Brčkom do trinaeste godine, a potom je, pošto mu je otac bio brodar, vezan za vodu i brodove, često mijenjao vodotoke, te su neko vrijeme živjeli u Gradiški, a potom se Bekim, vjerovatno po očevoj želji, našao na školovanju za pomorca u Bakru u Hrvatskoj. Tako je pisac knjige, nagrađene dvije hiljade devete godine najvećom književnom nagradom u Bosni i Hercegovini, Nagradom Meša Selimović, kao najbolji roman na jezičkom prostoru Bosne, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, odrastao u više zavičaja. To je možda i formiralo njegovu prirodu osobe koja nije previše vezana ni za jedan kraj.

Nije bilo suđeno da po očevoj želji bude pomorac. Kao što nije postao ni oficir, iako je otac to želio i pokušavao da ga smjesti u vojnu školu, u kojoj se tada sticalo tada popularno zanimanje proleterske socijalističke Jugoslavije. Vojno lice, govorilo se, značilo je sigurnost, karijeru, postati i biti uspješan čovjek. Uspjeti u životu! Biti vojnik ili policajac, obući državnu uniformu sa zvijezdom petokrakom na kapi.

Bekim Sejranović nikad nije stigao do te zvijezde, već je tragao za nekom svojom zvijezdom, koja je bila ko zna gdje, možda navrh Evrope, u skandinavskim fjordovima, gdje ga je vjetar donio nakon izbijanja rata u njegovoj zemlji Bosni i rodnom mu gradu Brčkom.

Rijeka, nezavršena priča

Osamdesetih je završio školovanje na univerzitetu izučavajući literaturu, lumpujući istovremeno kao mladi riječki roker sa svojom muzičkom grupom. Paralelno piše pjesme za razne muzičare tog vremena.

Epizoda Rijeka ipak je najuzbudljiviji period Sejranovićeve biografije. Tu se uvjerio kako je teško biti Hrvat. Kako je teško, zapravo, postati Hrvatom. Teže nekad nego postati Papa.

I sam pamtim to vrijeme, a podsjeća me na to i Bekimovo sjećanje na studentske dane u Rijeci, kad su deportovali Bosance, težake iz Bosne, sezonce u Hrvatskoj, irgete koji su godinama dirinčili po hrvatskim gradilištima, brodogradilištima i putevima, ne znam kuda, zato što nisu bili Hrvati.

“Kako će biti Hrvati kad su Bosanci”, čudio se i mladi student Sejranović. Čak i da dobiju to hrvatsko državljanstvo i tu domovnicu, opet će u toj istoj Hrvatskoj biti Bosanci. Taj apsurd je osjetio i Bekim na svojoj koži. Rat ga je zatekao na trećoj godini studija. Nije mogao dalje jer je u Hrvatskoj faktički boravio ilegalno, bez valjanih dokumenata, pošto je studij započeo u jednoj, a sada je to druga država, samostalna i neovisna Hrvatska.

Mogao je da bira: ili pare ili Hrvat! I jedno i drugo mu je bilo nedostižno. Para nije imao da plati skupo dalje školovanje, a Hrvatom nije mogao postati jer nije imao hrvatsku domovnicu. “Daj nekako da budem Hrvat, govorio je mladi student Sejranović.”

Dajte, kako se to postaje Hrvat? Bio je svjestan da nikako ne može namaknuti tih pet tisuća maraka, koliko je trebalo da plati dalje školovanje. Mogao je ubući uniforma HOS-a pa u Gospić na front! Na ratište! A kako će opet to? Valja baratati puškom, nije to za njega, pa ta uniforma, ratna disciplina, ubijanje, ne, ne to nikako. Uostalom, ne ratuje se za domovnicu, nego za domovinu, a njemu valja tući se za domovnicu. Nema smisla, ako se baš ne mora. Srećom, uvijek postoji neki izlaz! S dokumentima neke malezijske humanitarne organizacije, koje mu je pribavila tetka u Rijeci, sjeo je u avion i odletio u Norvešku. Te, devedeset i treće Norveška je bila jedina zemlja u Evropi koja je imala otvorenu granicu za Bosance. Ugrabio je zadnji čas jer je uskoro spuštena i ta rampa. Ko je prošao, prošao.

Kolektivni autoportret

Nagrađenim romanom “Nigdje niotkuda” Bekim Sejranović je uramio kolektivni portret ljudi kojima je suđeno da nikad nigdje ne budu rahat. Ljude hude sudbe. Nisu sretni rođenjem. Ni smrću. Ne umiru kao svaki normalan čovjek, nego ih otuda gdje ispuste dušu, gdje im se uskrati nafaka, opet trpaju u te avione s kojim su i doletjeli s nadom da će poput pisca Sejranovića ostati, skloniti se tu mjesec-dva, dok to tamo ne prođe, i vratiti se i nastaviti tamo gdje su stali. Sad ih, nakon deset, petnaest, dvadeset godina, taj isti aeroplan vraća u zavarenim limenim sanducima, kao poste restante pošiljku, kao teretno pismo. Na grobljima diljem Bosne poneko će ih oplakati. Proučiti im posljednju oproštajnu molitvu – Fatihu. A potom će im potomci, nakon godinu dana, podići nadgrobni kamen s uklesanim imenom i prezimenom i godinom rođenja i smrti. I tu je njihov kraj.

“Volite li Norvešku”, htio bih da pitam Bekima, mada znam odgovor unaprijed. Nema tog naroda na svijetu koji voli zemlju u koju je protjeran. Taman da je Misir. Može u njoj proživjeti milenije, ni mrtav se neće s njom pomiriti. Makar oko njega bile sve dženetske bašče i Hurije. Ne valja!? Ne govorim to ni u čije ime i ne zastupam nikoga osim sebe sama. Nisam socioanalitičar kad govorim o Norveškoj, nego pisac koji ovu zemlju vidi i doživljava kao i svaku drugu u koju je planirano ili slučajno navratio. Sjaj i nemoć zemlje blagostanja.

– Norvešku volim, al je ne podnosim, iskreno će pisac. Volim Oslo gdje živim skoro dvadeset godina, mada ga ne osjećam kao svoj grad, nisam se zbližio s njim onim osjećanjem koje gajim, recimo, s Rijekom i Brčkim. Drugačije osjećanje drži me za ta dva grada. Brčko je čudesno mjesto, u još čudesnijoj zemlji Bosni! Ničiji grad, ako je Bosna ničija zemlja. Ili svačiji! Takvoga grada nema na butum dunjaluku nigdje. Treba biti sretan pa se roditi i odrastati u takvom gradu. Uz Savu. Ne treba ti more, kakvo more kad imaš Savu. Još ako si dovoljno “bogat” pa imaš i svoj brod, brodicu kako kažu Brčaci, Evropa je tvoja, i Azija. Možeš stići do Azije Savom ako imaš brodicu. Šta će ti više od toga.

Poput savskog Magelana i Bekim je to isprobao. Plovio Savom i Dunavom i o tome s nekim Japancem snimio dokumentarni film i napisao vrlo čitljiv dnevnik, poput pravog moreplovca, samo što je ovdje u pitanju rijekoplovac. Ne znam zašto, ali Bekima Sejranovića ne mogu da doživim kao proznog pisca. Čini mi se kao da je tek sišao sa voza kojim su u svijet literature krenuli pjesnici sovjetskog Oktobra. Kao da je negdje prespavao, u nekom skrivenom vagonu tog vlaka, na nekom sporednom kolosijeku i nakon dva stoljeća stigao među nas.

Sejranović nije lokalni pisac, ali jeste osoba prepoznatljive lokalne osjetljivosti. Misli da mu je svejedno to što ima više zavičaja, živio je s više žena, s dvije Norvežanke, pored ostalog, drugovao s Afrikancima, Japancima, plovio Savom i Dunavom, ne bi li se udaljio, ali ipak u njemu živi ono brčansko siroče što s namazanom kriškom kruha viri iza žice dječjeg obdaništa, željan djece i igre. U njemu ipak tinja povratak. A povratak je samo novo putovanje. Poput ptice koja se vraća ljetnjem boravištu gdje će lako pronaći stare strehe, ali nikad neće pronaći sebe. Sejranović nije salonski pisac. Njegova proza je njegov prepisan turbulentan život, u kojoj će svako slične sudbe prepoznati i pronaći nešto svoje. To je evropski pisac modernog romana, smatra norvežanka Marta Norheim, misleći pritom na njegove romane “Nigdje niotkud”m “Sandale” i “Ljepši kraj”, od kojih su dva prevedena i na norveški jezik.
Ne kažu bez razloga Kinezi kad se desi nešto neočekivano, nepoželjno: “Ko zna zašto je to dobro”!

Za pisca Bekima Sejranovića “sretna” je okolnost što je dijete rastavljenih roditelja i što su ga tako rano ostavili kod djeda i nene u Brčkom, najboljih ljudi na svijetu. Tako pisac gleda i drži u sjećanju te svoje pretke i djetinjstvo. Malo prestrogi, ali strogoćom koja utiče vaspitno i učvršćujuće, jača samopouzdanje i smisao za samouvjerenost pa i samoodrživost.

Ljudi koji odrastaju uz rijeku imaju nevjerovatnu potrebu za putovanjem, vječne lutalice. Tu želju da su stalno u hodu prenijela im je valjda blizina vode, rijeke koja poput Save stalno nekamo odlazi, što nije slučaj sa morem uz koje su Bekimu takođe protekle godine. Htjelo mu se da bude uz velike vode – vodeni pisac. Stoga misli da su putovanja poučna za svakoga, za pisca pogotovu, jer on nije, rekoh, salonski čovjek.

Putujući možeš da vidiš svijet kroz koji prolaziš iz različitih i drugačijih perspektiva. Putovanje je korisno jer na taj način izlaziš iz svoje ambalaže, koju nosiš i imaš živeći u jednom mjestu. Putovanje je sloboda. Kad si u nekom novom mjestu, novoj i nepoznatoj sredini, možeš dozvoliti sebi i malo više slobode nego inače. Osloboditi se tih okova koji guše, vezuju te za jedno mjesto, gdje moraš da misliš o ugledu, o ponašanju, o tome šta će reći susjedi i sredina itd. Putujući čovjek na neki način preispituje i sebe samoga. Dolaskom u drugo mjesto, gdje te niko ne zna, moraš znatno brže reagovati, brže stvarati nova prijateljstva, pa i na taj način saznaješ kakav si čovjek.

Kad si na putu, onda si na neki način bliži samome sebi. Kad god postaneš ime, kad si neko, na Balkanu si povod za svađu. Svi te prisvajaju. Sejranović je prešao te granice pa ga i Norvežani smatraju svojim piscem. U Hrvatskoj takođe kažu da je hrvatski, u Bosni bosanski. Za njega osobno to je samo skup identiteta koje nosi i kojima pripada.

“Ne znam, zapravo, ko sam”, veli pisac. “Nisam etnički Hrvat, ali sam dosta pokupio od hrvatske kulture, jer sam u Hrvatskoj proživio dosta godina i to kad se najintenzivnije uči. U Hrvatskoj sam se školovao te se mogu uslovno nazvati kulturološkim Hrvatom. Ali dvadeset godina sam i u Norveškoj, što nije malo za jedan ljudski vijek. To je i najproduktivniji period u mom životu te se, takođe s povodom, mogu nazvati i norveškim piscem.“

Ipak, čijim god da se predstavlja, Sejranović ne želi da bude dio mase. Govori i piše u svoje ime, vjerujući pritom svojim očima, prateći značenje onoga što osjeća. Zato i jeste pisac, a ne socioanalitičar. Samo, treba ponoviti: on stvara sliku svijeta oko sebe na osnovu vlastitog iskustva, iskreno, pa makar u toj slici bilo dominantno i razočarenje. Zadovoljan pisac nikad neće imati zadovoljnu publiku. Uostalom, zar sve što radimo nije samo uporno traganje za srećom. Sejranović na to gleda ovako: „Pišem za čitaoce i pripadam samo onima koji čitaju moje knjige tako da se to pitanje i taj problem svodi na kulturološki identitet.”

Identitet je, ustvari, najvažnija odrednica u umjetnosti. Od pračovjeka pa do dana današnjih tu se ništa nije promijenilo, od pećinskog čovjeka i njegovog crteža s motivima iz lova, do Bekima Sejranovića. Slaže se, naravno, i sa onima koji tvrde da čovjek može imati više identiteta.

Kako godine prolaze, kako se sazrijeva i postaje mudriji, sve je jasnije da će se i krug Bekima Sejranovića završiti na Savi, a ne na Moravi, kao u njegovom dokumetarnom filmu “Od Tokija do Morave”. U Brčkom. Putovanje će stati tamo gdje je i započelo. Takav je valjda vozni red!