Rahić: Nije samo Ljajićeva “lasta” krivac za širenje korone

0
172

Piše: Esad RAHIĆ

Ovih tužnih i tragičnih dana, kada su sandžački gradovi i Sandžaklije izloženi stravičnoj agresiji Covida 19, koji je odnio na desetine života naših najmilijih, bili smo svjedoci jedne nesvakidašnje i neočekivane pojave.

U vrijeme zajedničke nevolje i nesreće koja zadesi jedan narod ili jednu regiju, prirodno bi i logično bilo za očekivati zbijanje redova i jedinstveni nastup protiv ove strašne pošasti, a sva neslaganja i nesuglasice ostaviti za neka bolja i sretnija vremena.

Međutim, u vrijeme teške i iscrpljujuće borbe oboljelih i ljekara, i svih struktura, od lokalnog do državnog nivoa, u cilju prevazilaženja ove više nego tragične situacije sa stravičnim posljedicama, na lokalnoj političkoj areni otvoreno je svojevrsno ratište, na kojem se puca iz svih vrsta verbalnih oružja, ne vodeći pri tom računa ni o ambijentu u kojem se to čini, niti o valjanosti argumentacije koja se iznosi.

Neke sandžačke političke stranke su neprestano napadale, dok su druge dovedene u poziciju da se svakodnevno brane. Pri tom se nemilosrdno eksploatirala strategija: Napad je najbolja odbrana.

Kao glavni argument pri tom su korišćeni izbori i predizborni skupovi. A kao krunski dokaz krivice bila je “lasta” Rasima Ljajića prema svojim simpatizerima u jednom trenutku emotivne ponetosti.

Pri tom se brzo zaboravilo da su sve tri stranke imale vrlo živu predizbornu aktivnost i da su sve tri organizirale masovne predizborne skupove. Čak je svaka od stranaka nastojala da brojnošću svojih pristalica zasjeni predizborne skupove svoje političke konkurencije. Čak i na ponovljenim izborima na nekim od glasačkih mjesta, u vrijeme najžešće najezde epidemije, nisu izostali pozivi svojim pristalicama da izađu na birališta i daju svoj glas svojoj stranci.

Možda je najveće iznaneđenje ovog svakodnevnog političkog granatiranja gospodin Sulejman Ugljanin. U vrijeme, kada mu se pružila vrlo pogodna prilika da, koristeći ovu ogromnu nevolju, napadne frontalno i državno rukovodstvo i svoje regionalne političke konkurente, on je svoje javne nastupe redukovao i vrlo se rijetko oglašavao, čak mnogo ređe i znatno manje agresivnije nego što je to činio u daleko normalnijim zdravstvenim i životnim prilikama.

Najoštrije kritičke nastupe svakako ima SPP. Njena kritička oštrica usmjerena prema lokalnoj vlasti u Novom Pazaru je u političkom smislu i razumljiva i politički svrsishodna, jer se radi o lokalnoj političkoj opoziciji. Ali javnost je više bila zbunjena zbog, u ovom periodu, čestih i vrlo oštrih i kritičkih stavova prema najvišim predstavnicima centralne vlasti u Beogradu, obzirom na činjenicu da je ova stranka u prethodnom četvorogodišnjem periodu vrlo prisno i svestrano sarađivala sa tom istom vlašću. Da li je riječ o političkom zaokretu ili o marketinškoj kozmetici pokazaće mjeseci koji slijede.

Ono što je također bilo vrlo prisutno u ovom razdoblju i što je veoma smetalo građanima je licitiranje sa brojem preminulih. Građani su stalno suočavani, zavisno od izvora informacija, sa različitim podacima, što je još više unosilo zbunjenost i zabrinutost među ionako uplašenem građanima.

U najtežoj i najkompleksnijoj situaciji svakako se našla SDP i njeno rukovodsvo, zbog činjenice da je ova stranka nosilac vlasti u žarištu epidemije Novom Pazaru i značajan činilac u republičkoj vlasti. Na lokalu morala je stalno da se brani od neprestanih verbalnih nasrtaja i da istovremeno vodi iscrpljujući rat protiv epidemeje i svih problema koje je ona sa sobom donijela.

S druge strane, jedan dio građanstva im je zamjerao zbog blagog verbalnog odnosa prema centralnoj vlasti u Beogradu. U ovoj teškoj situaciji emocije su nadvladale političku logiku. U pitanju su višegodišnji koalicioni partneri i dugoročna saradnja koja se ne može pri prvom testiranju odanosti i dosljednosti brže-bolje ruinirati.

U ovim tragičnim okolnostima svako slijedi svoj politički instikt, ne samo na lokalnom već i na republičkom nivou. Za razliku od republičkog nivoa, gdje se u mnogim srbijanskim gradovima dešavaju politička zbivanja eruptivnog karaktera, kod nas je dobra strana političkih sukoba, što sve počne i završi se gromoglasnom i agresivnim retorikom. A riječi znaju da budu teške, ali ne razaraju i ne ubijaju.