Sandžački historičar raskrinkao podvale o albanskim korijenima u Sandžaku

0
213

U uglednom bošnjačkom i sarajevskom sedmičniku Stav potpredsjednik BNV Esad Rahić objavio je autorski tekst u kom je problematizirao štetne uticaje udruženja “Kosovo za Sandžak”, koje predvodi Ismet Azizi. Nakon prvog dijela, prenosimo i drugio dio ovog teksta u kom prof. Rahić kao vrsni historičar raskrinkava sve podvale ove propagandističke ekipe okupljene oko udruženja “Kosovo za Sandžak”.

Piše: Esad RAHIĆ

Albanski pohod na nacionalni identitet sandžačkih Bošnjaka ne sprovodi se od najviših albanskih i kosovskih državnih, kulturnih, naučnih i obrazovnih institucija, već od strane jedne nevladine organizacije i ima eksperimentalni karakter. Stvara se utisak da je u pitanju strategija: Hajde da probamo, pa ako ne uspije, povući ćemo se i ponašat ćemo se kao da ništa nije ni bilo.

Na čemu se temeljio toliki optimizam i uvjerenje ljudi iz kosovske nevladine organizacije “Kosovo za Sandžak” da historijske procese koji su se odigrali prije tri stoljeća mogu resetirati i vratiti na sam početak? Ovo tragikomično uvjerenje ili, bolje reći, zabluda čelnika ove organizacije proizvela je štetne posljedice koje se moraju anulirati kroz razvijanje saradnje i neposrednih kontakata sa zvaničnim kosovskim institucijama.

Šta se desilo prije tri stoljeća? Nakon krvavog i tragičnog Bečkog rata (1683–1699) područje Sandžaka strahovito je razoreno i opustošeno. Ovaj je rat Sandžaku donio najveće ljudske i materijalne žrtve u čitavoj njegovoj historiji. Mnogo sandžačkih Bošnjaka ubijeno je i iseljeno. Čitava sela i područja ostala su pusta. Trebalo ih je popuniti s novim ljudstvom. Jedno od vodećih rješenja bila je prisilna kolonizacija pripadnika albanskih katoličkih plemena iz Sjeverne Albanije. Najviše ih je bilo iz plemena Klimenta (Keljmendi), ali i iz plemena Šalja, Hota, Škrelja i drugih. Doduše, Klimenti su se još u 17. stoljeću nasilno nastanili na području Plava, Gusinja i Gornjeg Polimlja, što je izazivalo krvave sukobe i izgradnju novih gradova.

Najratobornije albansko pleme svakako su bili Klimente. Skadarski sandžak-beg Hodaverdi Mahmudbegović riješio je da jednim udarcem riješi dva problema. Da konačno pacifizira nemirne teritorije koje nastanjuju sjeveroalbanska plemena, pri čemu je naročito bio značajan obračun s Klimentama, i da ih prisilno nastani na teritorije Pešteri i tutinskog kraja, koje su pripadale njegovom feudalnom posjedu. Pošto je pridobio na svoju stranu sva brđanska plemena 1702. godine, opkolio ih je s tri strane, a s četvrte strane podigao utvrđenje i tako ih u potpunosti stavio u obruč. S vremenom je sve više dolazila do izražaja oskudica u soli i hrani. Zatim je uslijedila neka bolest koja pogodi stoku, a potom i ljude. Klimente ponudiše predaju. Skadarski paša značajan dio njih deportira na svoj spahiluk na Pešteri i tutinskom kraju.

Na svom spahiluku na Pešteri i tutinskom kraju naseli 251 klimentsku porodicu. S Klimentama dođoše i katolički misionari koji na Pešteri podigoše katoličku crkvu. Preostale Klimente naseli u Gnjilane, u Rugovu i u okolini Peći i Rožaja. Desetak godina kasnije na Gornju i Donju Pešter naseliše se i druga albanska plemena: Šalje, Hoti, Škrelji i drugi, ali dobrovoljno i u znatno manjem broju.

Već 1707. godine dio Klimenta pobunio se i vratio u svoju staru postojbinu. Oko 147 kuća krenuše prema matici Klimenta i uz teške borbe s osmanskom vojskom probiše se do nje. S ovom grupom bili su i katolički misionari. Novi sukob osmanske vojske s Klimentama izbio je 1711. godine. Klimente ne samo da su se odbranile već su izvele i kontraofanzivu u pravcu Pešteri, s namjerom da sa sobom povedu i onaj dio svojih sunarodnjaka koji je tamo ostao.

Tamo ih je čekalo veliko iznenađenje. Zaprepastili su se kada su shvatili da oko 50 porodica želi s njima da se vrati, dok je 80 odbilo to učiniti, jer su definitivno ovaj put dobrovoljno izabrali da im domovina bude Sandžak, a komšije Bošnjaci. Koliko je osmanska vlast bila vjerski tolerantna, govori činjenica da je, uprkos svemu, skadarski paša dozvolio da se na Pešter vrate katolički misionari koji su podigli katoličke crkve u Kamešnici i Uglu, iako su oni stalno Klimente usmjeravali protiv osmanske vlasti. U Sandžaku preostale Klimente počinju se miješati s bošnjačkim stanovništvom, od kojih su postepeno prihvatali vjeru, jezik i kulturu. U selu Uglu izgrađena je prva džamija koja je odigrala veliku ulogu u širenju islama među Klimentama.

Kada se razbuktao austrijsko-osmanski rat 1737. godine, Klimente katolici iz Sandžaka su se pridružili austrijskoj vojsci i srpskim ustanicima i učestvovali u napadu na Novi Pazar koji se završio masovnim ubijanjem njegovog muslimanskog stanovništva i egzodusom preživjelih.

U kontraofanzivi osmanskih snaga iz Novog Pazara istjerani su srpski i albanski ustanici i austrijska vojska. Klimente su se povukli u pravcu Šumadije i dobar dio njih naselio se ispod planina Rudnika i Avale, dok su drugi prešli u Srijem i nastanili se u Hrtkovcima (pešterske Klimente) i Nikincima (Klimente iz Rugove).

A onda slijedi najzanimljivija epizoda. Oružana formacija sastavljena od muslimana Klimenta iz Sandžaka napala je naselje katolika Klimenta na planini Rudniku u Šumadiji i nemilosrdno se s njima obračunali u znak osvete za zločine koje su počinili nad muslimanima u Novom Pazaru. Tom prilikom ubijen je veliki broj katoličkih Klimenta, dok su se preživjeli rasturili diljem Šumadije i polahko se pretopili u Srbe. Od njih potječu i dvije najznačajnije srpske porodice Karađorđevići i Nenadovići.

Tokom prve polovine 18. stoljeća završen je proces islamizacije sandžačkih Klimenta i pripadnika drugih albanskih plemena i oni će u narednom periodu biti jedan od najvažnijih stubova odbrane Sandžaka. Oni će se postepeno potpuno pomiješati s većinskim bošnjačkim življem i prihvatiti bosanski jezik kao svoj maternji jezik i bošnjački nacionalni identitet. Danas su oni nerazdvojni dio bošnjačkog nacionalnog korpusa u Sandžaku. Slično se dogodilo s velikim brojem bošnjačkih muhadžera koji se naselio u predjelima s albanskom etničkom većinom. Oni su se tokom vremena pretopili u Albance.

Šta je poenta ovog historijskog kazivanja? Poslije samo decenije boravka u Sandžaku veliki broj klimentskih porodica dobrovoljno je izabrao Sandžak za svoju domovinu. Poslije tri decenije zajedničkog života s Bošnjacima oni su najvećim dijelom prihvatili islam, počeli se intenzivno miješati s njima i već 1737. godine nemilosrdno su se obračunali sa svojim saplemenicima katoličke vjere nastanjenim u Šumadiji zato što su izvršili masakre nad novopazarskim muslimanskim življem.

Nevjerovatne promjene za samo tri decenije, a nakon tri stoljeća kosovska NVO “Kosovo za Sandžak” hoće da resetira čitavu historiju i da je vrati trista godina unazad. Kakva iluzija i utopija… I što je najgore, svojim drskim djelovanjem i tvrdnjama samo su nanijeli štetu i oskrnavili tradicionalno dobre odnose između naša dva bratska naroda.

Izvor Stav.ba