Tetka Hanifa, šta radiš?

0
124
Foto: Lična arhiva/Facebook

Ove godine poslije turbulentnih događaja i personalnih “čistki” dobili smo, manje više, staro/novo Bošnjačko nacionalno vijeće. Godinama slušamo o neophodnoj “depolitizaciji” ove institucije i oslobađanja od stranačkih okova jedne političke partije, koja je sve ove godine imala izbornu tapiju da rukovodi ovom važnom institucijom u čijoj je nadležnosti da se bavi obrazovanjem, kulturom, informisanjem i službenom upotrebom jezika i pisma.  Postalo je deplasirano i smiješno govoriti o depolitizaciji nacionalnih vijeća, pa i Bošnjačkog nacionalnog vijeća.

Piše: Fahrudin KLADNIČANIN

Dok mi  svakodnevno ponavaljamo matrice,  k’o dove, moltive, u horu, o željenoj “depolitizaciji” životi nam prolaze, nezaustavljivi procesi idu niz brdo, nama samo ostaje da se pomirimo sa realnošću, da ko onda, Koštunica, stavarnost pogledamo u oči i okrenemo novi list sveske na veresiju u kojoj nam građani na recku odlažu svakodnevni život.  Treba samo da shvatimo u kakvim okolnostima živimo, ko nas okružuje, šta se događa u životnom prostoru, zaćutimo i zaključimo, u tišini, sami sa sobom –  život u Sandžaku je simulacija i lajk ne Facebooku.  Zapravo u ovom tekstu sam trebao da pišem o depolitizaciji, kao što rekoh, nema potreba da o tome bilo šta kažem, prije ću, metodom posmatranja, iznijeti nekoliko opservacija na zadatu mi temu.

Kada su pripremani izbori za Bošnjačko nacionalno vijeće, imali smo iskren nijet, da po ko zna koji put, podržimo demokratske procese u zajednici u kojoj živimo, radimo,  zajednicu koju nerviramo i koja nam istom mjerom uzvraća. Dijalog je u našoj maloj mikro mahali svojevrsni bubrežni “kalkulus – konkremen“, u narodu poznat kao “kamen u bubregu“. Ima i ona još poznatija, “loj u bubregu“ ali to je priča o stvorenjima iz sandžačke mitologije, pešterskim morunama i aždahi iz Đerekara. Da bi smo shvatili suštinu stvari,  “kamen u bubregu” je idealan primjer  o kojem stepenu bolnog procesa ja ovde pišem. Dijalog. Naše je društvo izgrađeno na vrijednostima čistog monologa,  gdje je svaki pokušaj interakcije koji vodi razgovoru nemoguć, jer kapaciteta da čujemo i slušamo nemamo, to je posebno karakteristično u predizbornom vaktu, kada očekujemo da se suočimo, pogledamo programe, ideje i bar, ako ništa drugo, pokušamo da stavimo masku i uživimo se u smilaciju lokalne demokratije. Trebalo je da prođe vrijeme,  Raška da odnese tone smeća, kako bih shvatio da je svaka priča o “depolitizaciji“ svojevrsna smijurija i da to više nikad ne treba govoriti.  Nacionalna vijeća uvijek će biti ekpozitura i bankomat političkim strankama i to treba tako shvatiti i nikako drugačije. U normalnim uslovima i okolnostima, ne u vanrednim stanjima u kojima se u kontinuitetu nalazimo, ova bi institucija svakako trebala da bude van domašaja stranačke i jednokratne politike, ali nažalost, normalnost je jedno, naša stvarnost  nešto sasvim drugo.  Da budem jasan smeta mi miješanje politike, političkih stranaka, lidera i barjaktara u radu nacionalnih vijeća, pa i ovog našeg sina jedinca.

Pola decenije, pet dugih godina, naš je fokus rada na etničku/manjinsku politiku u Srbiji, upoznali smo sve predstavnike nacionalnih vijeća nacionalnih manjina. Dan prije nego će ovaj tekst izaći, u Beogradu, upravo sa nacionalnim vijećima razgovaramo o bolnoj temi “Izazovima i kvalitetu obrazovanja na manjinskom jeziku“. Iskustvo sa terena potvrđuje da živimo, kako to, kolokvijalno kaže, doajen manjinske priče u Srbiji G.B  u “izolovanim” ostrvima, posebnim mahalama,  gdje svako fura svoju priču, pa u punom personalnom kapacitetu rukama drži nezaustavljive procese očuvanja nacionalnog identiteta.  Ako sam u jednom zahvalan donatoru koji nas sve ove godine podržava u ovoj priči, to je što mi je omogućio da uvidim, kako su nacionalna vijeća nacionalnih manjina “podnjivili” izvanredne ljude, eksperte, fantastične poznavaoce tema kojima se unutar svojih nacionalnih vijeća bave i koji godinama marljivo, uglavnom u pozadini drže priču u svojim rukama, pružajući često otpor izazovima stranačke politike i odoljevajući sujetama udarničkih aktivista i raznih lobija.

Bošnjačko nacionalno vijeće nije “depolitizovano” bez obzira ko personalno rukovodi i ja ne vidim nikakve revolucionarne i historijske momente u ovoj instituciji, što često čujemo od aktera koji sudjeluju u njegovom radu.  Nema strateških dokumenata,  osim “sveske kopusare” da citiram jednog uglednog bošnjačkog djelatnika, koja su osnova za normalno funkcionisanje ovakvih institucija i to je ključni problem, nema kompasa koji će da bude orijentir, kuda i kako dalje.  Ima naša zajednica kapaciteta,  pokazalo se više puta, samo smo mi zapali u zahać. Živa duša, rekla bi tetka Hanifa.

Autor je programski koordinator u  Akademskoj inicijativi “Forum 10”

Izvor: Danas