Tuđe hoćemo, svoje ne damo

0
115
Foto: Wikipedia

U posljednja dva stoljeća srpske historije kontinuirano traje proces koji se kosi sa svim pravilima pravde, logike i racionalnog razmišljanja i koji poprima karakter nezvaničnog programa nacionalnog i političkog djelovanja. Taj se proces zasniva na temeljima egoističkog, narcisoidnog i posesivnog razmišljanja koje doseže nivo bolesne uobrazilje o svojoj predodređenosti da “Srbi svi i svuda” moraju imati privilegiran i dominantan status na svakom prostoru koji nastanjuju, bez obzira na njihovo brojčano stanje i historijske okolnosti i činjenice.

Piše: Esad RAHIĆ

Pri sprovođenju ovakve politike postojalo je samo jedno pravilo: cilj opravdava sredstva. Moralnost i opravdanost postupaka koji trebaju dovesti do takvog cilja nikada nisu dovođeni u pitanje. Bitan je uvijek bio samo krajnji rezultat, a svi putevi koji vode k njemu bili su dozvoljeni i dopušteni. Alibi za prisvajanje tuđih teritorija prilagođavan je konkretnoj situaciji. Teritorije na kojima je srpski narod bio manjina, i to često vrlo uvjerljiva, proglašavane su bezočno i bezobzirno za srpske, po nekom improviziranom historijskom pravu, a tamo gdje je srpski demografski kvantitet bio pristojan eventualni nedostatak historijskih argumenata nadoknađivan je aktuelnim statističkim stanjem.

Sredstva koja su korištena da bi se prisvojila i anektirala tuđa teritorija bila su različita, ali namjera uvijek ista: Svi Srbi u jednoj državi ili Velika Srbija. Osvojene su teritorije primjenom najbrutalnijih metoda i oblika etničkog čišćenja postepeno oslobađane od nesrpskog stanovništva i proglašavane za kolijevke srpskog naroda i svete srpske zemlje. Nije se libilo niti od primjene najgrublje fizičke sile, što je često dovodilo do groznih zlodjela i zločina, a u najekstremnijim slučajevima, kao u Sjenici 1809. i u Srebrenici 1995. godine, i do genocida. Mnogi teški zločini proglašavani su i promovirani za svijetle stranice nacionalne historije, a njihovi počinioci i kolovođe za nacionalne junake i idole. Tuđe su žrtve prikrivane, umanjivane i omalovažavane, a svoje hiperbolizirane, preuveličavane i kanonizirane do nivoa svetosti.

Psihološki i emotivni teren za buduće pogrome i osvajačke poduhvate na račun susjednih naroda i njihovog etničkog prostora izgrađivan je kroz horor-sadržaje nastavnih programa i forsiranjem nacionalne mitologije, čime je pripremana podloga za naredne obračune s nesrpskim narodima i za opravdavanje vlastitih zlodjela. Nakon epske pjesme o starcu Vujadinu i njegovim sinovima, kojima “Turci Lijevljani” lome i ruke i noge i “vade oči čarne”, a koja se servira srpskoj djeci u najnižim razredima osnovne škole, šta možemo očekivati od srpskog djeteta osim veliku odbojnost i prezir prema svemu što je “tursko”, odnosno muslimansko?! To što su starac Vujadin i njegovi sinovi nehistorijske, odnosno izmišljene ličnosti, kao i sam događaj koji je opjevala ova epska pjesma, apsolutno su nevažne činjenice.

Cilj onog ko je ovu pjesmu uvrstio u nastavnom planu i programu srpskoj djeci najnižeg uzrasta strogo je namjenski, odnosno da se od ranog djetinjstva izgradi nepremostivi jaz i zid mržnje prema jednoj vjeri i njenim pripadnicima, a da i ne govorim o osjećanjima učenika muslimanske konfesije, dok se o njihovim precima na času govori kao o stravičnim, bezosjećajnim monstrumima koji su se iživljavali nad pradjedovima njihovih drugova iz razreda srpske nacionalnosti. Naš školski sistem (planovi i programi) već je decenijama produžena ruka dnevne politike, veoma rizičan i problematičan i toksično razara zdravo tkivo međunacionalnih odnosa još od ranog djetinjstva.

Da bi se međunacionalni odnosi u državama koje su nastale na ruševinama bivše Jugoslavije konačno relaksirali i izvidali od teških rana i ožiljaka iz prošlosti, mora se konačno historijska prošlost prezentirati u skladu s realnim činjenicama, bez dotjerivanja i šminkanja kozmetikom korisnih laži, kao što se do sada događalo.

Do kada će se govoriti da su iz Kneževine Srbije protjerani Turci i da je to veliki uspjeh srpskih vladara? Zašto se definitivno učenicima, studentima i građanstvu ne saopći istina da su iz Kneževine Srbije protjerani Bošnjaci i Albanci, koji su sačinjavali veliki dio stanovništva bivšeg Smederevskog sandžaka (pogrešno nazivanog beogradski pašaluk, jer nije bio ni Beogradski niti pašaluk) i da je u pitanju starosjedilačko stanovništvo?

S druge strane, na toj istoj teritoriji pravih Turaka bilo je toliko malo da nisu predstavljali nikakav bitan etnički faktor tokom čitave višestoljetne historije Smederevskog sandžaka (jezgro buduće Kneževine Srbije). Dakle, sa svojih ognjišta, iz svojih gradova i sela protjerano je domaće bošnjačko i albansko stanovništvo samo zbog svoje pripadnosti islamskoj vjeri, iako su, također, kao i Srbi bili podanici Osmanske imperije, a ne nekakvi “Turci okupatori”. Na desetine hiljada Bošnjaka iz Jadra (okoline Loznice), Rađevine (okolina Krupnja i tvrđave Soko) i Gornjeg Podrinja (s centrom u Šapcu), upotrebom brutalne sile od kneza Miloša, morali su napustiti svoja rodna mjesta i preseliti se u današnjoj Bosni. Na hiljade njih, naročito oni siromašnijeg stanja, izjašnjavali su se da su Cigani muslimani jer njima nije bio zabranjen ostanak u Kneževini Srbiji. Tako je na ovim teritorijama ostalo da živi na hiljade tzv. bijelih Cigana, što su, ustvari, Bošnjaci pod lažnom etničkom oznakom koji nikada nisu govorili romskim (ciganskim) jezikom, već isključivo bosanski jezik s istovjetnim naglaskom kako su govorili ostali Bošnjaci u Bosni.

Muslimanskom življu s teritorija s kojih su protjerani, bez nadoknade ili u bescjenje, oduzimana je cjelokupna imovina, uništavane su njihove džamije, mesdžidi i tekije, kao i mezarja. Na mjestu najljepših džamija podizane su kafane u kojima je konzumiran alkohol, kao što se desilo s velikom kamenom džamijom u Kragujevcu, na čijim ruševinama još uvijek stoji kafana “Balkan”, dok je na ruševinama veleljepne Alajbegove (Šejhove) džamije u Užicu također podignuta kafana. Nije teško pogoditi da je prostor oko ovih kafana nekad bio džamijsko muslimansko mezarje. I druge džamije imale su tužnu i ponižavajuću sudbinu. Naravno, i vakufska imovina jednostavno je prisvajana bez ikakve materijalne nadoknade.

Proces širenja srpske države na teritorije na kojima je srpski narod do tada bio manjina tekao je decenijama. Šest pripojenih nahija 1833. godine, egzodus muslimana iz Užica, nahije Soko, Beograda, Smedereva, Šapca i Fethul-Islama (Kladova) 1867. godine, pripajanje Topličkog, Niškog, Vranjskog i Pirotskog okruga odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine, pripajanje većeg dijela Novopazarskog sandžaka, Kosova, dijela Metohije i Vardarske Makedonije 1912/13. godine.

Anektiranje svih ovih teritorija redovno je pratila tragična sudbina muslimana starosjedioca (prije svega Bošnjaka i Albanaca) koji su bili predmet sukcesivnog etničkog čišćenja, pogroma i progona i otimanja njihovog demografskog prostora. Nemilosrdnom uništavanju bili su izloženi i sakralni i kulturni spomenici muslimanskog življa.

Imperijalistički i velikodržavni duh nastavio je živjeti i nakon toga. Velikosrpski projekt đenerala Dragoljuba Draže Mihailovića i četničkog pokreta, zvanično nazvanog Jugoslavenska vojska u otadžbini, koju je podržavao kralj Petar II Karađorđević i izbjeglička vlada u Londonu, također je predviđao ogromnu i etnički očišćenu Veliku Srbiju.

Posljednji pokušaj realizacije velikosrpskog projekta u okviru kojeg se uvažavaju interesi samo jednog naroda odigrao se u periodu od 1991. do 1995. godine. Najveća žrtva ovog imperijalističkog poduhvata bili su, naravno, Bosna i Bošnjaci.

Ono što osobeno pada u oči jeste nakaradan način razmišljanja o pravima srpskog naroda i nesrpskih naroda. Za pripadnike svog naroda u susjednim državama sve srbijanske vladajuće oligarhije traže maksimalna politička prava. Svaki zahtjev svog naroda u drugim državama redovno se tretira kao opravdan. Srpski narod van Republike Srbije ima kontinuirano punu podršku svoje matične države. Beograd konstantno koordinira i usmjerava njihove zahtjeve javno ili tajno.

Ali kada nesrpski narodi, poput Bošnjaka, postave vlastite zahtjeve u pogledu korpusa vlastitih prava, odnosno pokrenu proces formuliranja i profiliranja svojih identitetskih i statusnih prava, i predstavnici najviših vlasti u Beogradu i lideri srpskog naroda u susjednim državama takve zahtjeve brže-bolje proglašavaju za antidržavne, separatističke, protivustavne i za akt ugrožavanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta Republike Srbije. Svaki demokratski zahtjev bošnjačkog naroda da Sandžak kao višestoljetna historijska pokrajina s tradicionalno većinskim bošnjačkim življem postane jedinstvena regija s određenim stepenom samouprave alarmira se kao opasnost po državu i doživljava kao politička hereza koju treba u korijenu uništiti.

Ali zato mnogo oštriji i često otvoreno separatistički zahtjevi srpskog naroda u nekim susjednim državama uvijek su propraćeni javnim ili prećutnim odobravanjem, razumijevanjem i podrškom svih dosadašnjih beogradskih režima. Politika dvostrukih aršina konstanta je srpske diplomatije već dva stoljeća.

Nameću se pitanja: Da li će u Srbiji ikad nadvladati demokratski duh i realan i pravedan način političkog razmišljanja? Da li će nacionalnu prepotentnost, isključivost i agresivnu nabusitost u smislu “ja najveći, ja najjači” ikad zamijeniti demokratski i racionalni pristup krucijalnim pitanjima koja su bitna i od egzistencijalne važnosti ne samo za srpski narod u susjednim državama već i za nesrpske narode u Republici Srbiji?

Kada će prestati razularena i kabadahijska politika koja slijedi logiku sile? Dokle će srpske političke vrhuške bezrezervno podržavati maksimalističke zahtjeve svog naroda u susjednim državama, a zahtjeve nesrpskih naroda u Republici Srbiji, iako su daleko manjeg obima, jednostrano i ignorantski odbacivati i tretirati kao neprijateljske i antidržavne akte. Ima li kraja politici “za sebe hoću sve, a drugima ne dam ništa”.

Nesrpski narodi u Srbiji žele Srbiju koju će doživljavati kao svoju dragu domovinu; Srbiju koja im daje, a ne samo uskraćuje i osporava nacionalna i statusna prava; Srbiju u kojoj se neće osjećati tjeskobno, turobno, inferiorno i drugorazredno. Mnogi srpski političari smatraju da je dovoljno to što nesrpski narodi imaju pravo na život i elementarno biološko vegetiranje. Ljudska prava jednog naroda imaju mnogo širi dijapazon od prava na goli biološki opstanak. Srbija se mora istinski, a ne kozmetički demokratizirati i uvažavati potrebe i prava svih njenih građana. Samo demokratizirana i decentralizirana Srbija bit će “sigurna kuća” svih njenih građana bez obzira na njihovu etničku i konfesionalnu pripadnost.

Izvor: Stav.ba