ZAPALI VATRU, PA GASI BENZINOM: “Vučić stabilno drži Srbiju na rubu rata”!

0
654

Piše: Tomislav Marković

Politička stabilnost – to je formula koja će obilježiti vladavinu Aleksandra Vučića. Ko o čemu, Vučić i njegovi saradnici o političkoj stabilnosti. U svakoj prilici ističu kako u Srbiji vlada potpuna politička stabilnost, što je osnovni preduslov za privlačenje stranih investitora, kako su oni posvijećeni održavanju političke stabilnosti, kako nema ekonomskog napretka bez političke stabilnosti, kako je politička stabilnost prioritet svih prioriteta.

Jedan od glavnih aduta u predizbornim kampanjama je upravo politička stabilnost koju nudi Srpska napredna stranka sa svojim koalicionim partnerima, dok se opoziciji kao glavni grijeh spočitava to što želi da podrije stabilnost u Srbiji.

Razni ministri, poput Aleksandra Vulina na primjer, stalno ističu da je “Srbija faktor mira i stabilnosti”, zapadne ambasade se tome pridružuju, pa tako francuski ambasador tvrdi da je za Francusku Srbija “faktor stabilnosti u regionu”, a Ambasada SAD-a nema sumnji ko je za to zaslužan – za njih je Aleksandar Vučić “faktor regionalne stabilnosti”.

Sudeći po stotinama i hiljadama sličnih izjava kojima smo zasuti sa svih strana, reklo bi se da živimo u najstabilnijem od svih stabilnih svijetova. Baš imamo sreće što je predsjednik Vučić do posljednjeg grama snage posvećen održavanju političke stabilnosti u Srbiji, strašno je i zamisliti kako bi ova zemlja izgledala da našem predsjedniku stabilnost ne leži na srcu. Toliko sam se navikao na stabilan, miran, spokojan život da mi je teško i da zamislim kako bi izgledala Srbija da nema te famozne političke stabilnosti, ali da ipak pokušam, možda imam bujniju maštu nego što sam mislio.

Šta bi bilo kad bi bilo

Da predsjednik nije toliko odan ideji stabilnosti, moglo bi da se desi, na primjer, da kosovske vlasti zabrane ulazak Marku Đuriću na Kosovo, a da onda Vučić, umjesto da reaguje mirno i stabilno, kaže da će Đurić svejedno otići u Kosovsku Mitrovicu, te da izazivački poruči kosovskim vlastima: “‘Ajd’ da vidim šta ćete da uradite po tom pitanju”. Potom bi moglo da se desi da pripadnici specijalne jedinice Kosovske policije uhapse Đurića i deportuju ga u Srbiju.

A onda bi Vučić, daleko bilo, mogao da izjavi kako je razmatrao da pošalje vojsku na Kosovo, nazivao bi kosovske vlasti banditima, a Kosovo banditskom državom, Đurić bi telalio kako kosovske vlasti spremaju rat, a predsednik Odbora Skupštine Srbije za Kosovo i Metohiju Milovan Drecun bi tvrdio kako se Priština ponaša kao da je objavila rat Srbiji. Srpskim vlastima odani mediji bi se utkrivali u zapaljivim naslovima tipa “Direktna objava rata Vučiću i Srbiji”, “Kao objava rata”, “Uhapsili Đurića, preti rat na Kosovu”.

Potom bi, ne daj Bože Stabilnosti, predsjednik obavio telefonski razgovor sa Vladimirom Putinom, a Informer i Srpski telegraf bi izvještavali kako je “Rusija odlučna da brani Srbiju”, te ekskluzivno publikovali “neobjavljene delove razgovora Putina i Vučića” u kojima se tvrdi da je Rusija Srbiji obećala vojnu pomoć u slučaju eventualnog napada Albanaca na sjever Kosova, kako je Putin obećao da će ruski avioni doletjeti u roku od dva sata, a da će 2.000 ruskih specijalaca stići na Kosovo u roku od 24 sata.

Neimenovani Informerov izvor iz Kremlja bi tvrdio da NATO zna kako je Rusija “najmoćnija vojna sila na svijetu” i kako “ne vjeruje da bi se usudili da zbog Kosova i Albanaca rizikuju veliki evropski, a možda i svetski rat”. Utješno, nema šta!

Stanje borbene gotovosti i neposredne ratne opasnosti

Eto kako bi strašno izgledala Srbija da Vučić i njegovi saradnici nisu posvijećeni očuvanju političke stabilnosti. Čas posla bismo stigli iz stanja relativnog mira do potencijalnog rata i to ne nekog regionalnog, lokalnog karaktera, već trećeg svjetskog ili bar evropskog rata između velikih sila, a sve zbog Srbije i njenog fiktivnog prava na teritoriju Kosova, nakon što se svim mogućim mjerama represije i nasilja potrudila da Kosovo otjera od sebe. Sreća da je Vučić faktor stabilnosti na Balkanu, pa su ovakvi grozomorni scenariji mogući samo u pokvarenoj kolumnističkoj mašti.

Svašta bi se dešavalo u toj zamišljenoj, antiutopijskoj Srbiji kojom bi vladali ljudi kojima se fućka za mir, stabilnost i dobre odnose sa susednim državama. U takvoj Srbiji bi se stalno događali nekakvi incidenti, zatezanje odnosa sa komšijama, provokacije, pretnje i verbalno nasilje koje preti da eskalira u ratni obračun. U takvoj zemlji bi moglo da se desi da srpski političari pošalju iz Beograda prema Kosovu voz oslikan freskama, sa natpisom “Kosovo je Srbija” ispisanom na dvadesetak jezika, a kad kosovske vlasti adekvatno reaguju i poruče da taj voz na Kosovo ući neće, predsjednik Srbije bi pretio kako je “Srbija spremna da pošalje oružane snage na Kosovo” i kako je on spreman prvi da ide dole da ratuje za Srbiju.

U takvoj Srbiji bi bilo moguće da ministar spoljnih poslova Ivica Dačić svako malo šalje prijeteće poruke Hrvatskoj, da daje izjave kako se “muslimani u BiH spremaju za rat i uništenje Republike Srpske”, da otvoreno prijeti “Ako muslimani hoće rat, dobiće ga!”, ili da trenutno mirnodopsko stanje ocijeni tek kao “intermeco između nekih novih sukoba”. U takvoj nestabilnoj Srbiji ministar Vulin bi sebi stavio u zadatak da neprestano širi mržnju prema Hrvatima, da se utrkuje sa Hrvatskom u snazi vatrene moći, da se hvali kako je srpska vojska moćnija od Hrvatske (ako slučajno ili namjerno dođe do novog rata), ili da nabjeđuje bosanske političare kako ne žele mir u svojoj zemlji, jer optužuju Srbiju za genocid.

U takvoj Srbiji mediji bliski vlastima bi se svakodnevno punili naslovima tipa “U Sarajevu spremaju veliko zlo: Hoće rat, hoće da kolju Srbe”, “Bakir bi opet da kolje”, “Napravljen plan za rat: Kolinda sprema napad na Srpsku” ili “Rat na Balkanu je počeo: Srbija nema mnogo vremena da se pripremi za odbranu”. U takvoj antiutopijskoj Srbiji vlastodršci i njihovi mediji bi činili sve što je u njihovoj moći da građane svoje zemlje drže u stanju stalne borbene gotovosti, a Srbiju u stanju neprekidne neposredne ratne opasnosti. U takvoj zemlji mediji bi se punili radosnim najavama Trećeg svetskog rata koji će početi upravo u Srbiji.

Zapale vatru, pa je gase benzinom

Zaista bi bilo strašno i nepodnošljivo živjeti u takvoj zemlji kojom vladaju političari kojima je do stabilnosti stalo koliko i do lanjskog snijega, ako ne i manje. Ali – uvijek ima to nesrećno ali koje nam svima sreću kvari – sve pobrojano u ovom tekstu nije plod moje izvitoperene imaginacije, već gola, surova stvarnost naprednjačke Srbije. Dok se na riječima zaklinju u političku stabilnost i busaju u mirotvoračka prsa, Vučić & vučićevići čine sve kako bi zaoštrili odnose sa susjedima, izazivali konflikte, prijetili sopstvenim građanima ratom, podjarivali ratoborna nacionalistička ojsećanja i svako malo dovodili Srbiju na ivicu ozbiljnog sukoba. Njihova omiljena zabava je da prvo zapale vatru, a potom da je gase benzinom.

Neminovno se nameće pitanje: ako je ovo stabilnost, kako bi onda tek izgledala politička nestabilnost? Nadam se da to nikada nećemo saznati. A možda je kvaka u tome što Vučić i njegovi kompanjoni imaju neko drugačije, originalno shvatanje političke stabilnosti? Ipak se Vučić politički formirao u okviru Srpske radikalne stranke, tad mu je rat protiv susjeda bio neupitni imperativ, regularna politička opcija i način ostvarenja famoznih “srpskih nacionalnih interesa”.

Možda mu recidivi radikalske prošlosti nameću shvatanje po kom je svako stanje koje nije ratno – politička stabilnost? Izgleda da su Vučić, Dačić, Vulin i ostali jurišnici iz devedesetih postavili vrlo niske kriterijume za političku stabilnost. Čim Srbija ne ratuje, ne šalje tenkove na Vukovar i ne vrši etnička čišćenja po Bosni, takvo stanje se odmah naziva političkom stabilnošću, a takva Srbija faktorom stabilnosti na Balkanu. Svejedno što sve vrijeme hoda po opasnoj ivici ratnog sukoba, sve dok tu ivicu ne pređe Srbija ostaje oaza političke stabilnosti. A zapadni svijet, poučen iskustvima iz vremena velikosrpske agresije, od Srbije više i ne očekuje.