Evlija Čelebija o Bošnjacima

0
206

U periodu od četrdeset godina Evlija Čelebija obišao je daleke zemlje Osmanskog carstva i napisao jedno od najznačajnijih dijela klasične turske književnosti – znamenitu Sejahatnamu. Sastavljen u deset tomova, ovaj putopis jedan je od najobimnijih ikad napisanih, a naučnike i danas fascinira spoj književnog talenta s jedne i Čelebijine faktografske preciznosti s druge strane.

Piše: Hamza Ridžal

Čelebija je opisao gradove, objekte u njima i ljude s kojima se susretao, bitke u kojima je učestvovao i društvene prilike u velikom carstvu. Stoga začuđuje da je Evlija poznatiji i proučavaniji na Zapadu, kojem je posvećen manji dio njegova Putopisa, nego u zemljama koje su bile dio Osmanskog carstva. Takav je slučaj i s Bosnom i Hercegovinom, u kojoj je “posljednji stručni članak o Evliji Čelebiji objavljen 1988. godine.

Stoga, zapitajmo se koliko, uistinu, znamo o Evliji Čelebiji, posebice o njegovim putovanjima po Bosni i drugim bošnjačkim krajevima, njegovom službovanju kod uglednih Bošnjaka Osmanskog carstva, njegovim opisima građevina koje su naši zemljaci podizali u ime Božije širom Osmanskog carstva?”, piše Jusuf Džafić, autor knjige “Evlija Čelebija o Bošnjacima”.

Budući da kompletan tekst Putopisa nije preveden na bosanski jezik, Džafić je na osmanskom jeziku iščitao svih deset tomova Čelebijine Sejahatname i zabilježio svako spominjanje Bošnjaka. Ovaj mukotrpni posao, po riječima autora, trajao je skoro tri godine, a konačni rezultat uloženog napora jeste sistematična knjiga koja predstavlja leksikon Bošnjaka u djelu Evlije Čelebije. Iako je autor koristio mnoštvo izvora, s engleskog, arapskog, bosanskog i turskog jezika, njegova je knjiga pregledna i naoko jednostavna, ali ipak natopljena bibliografskim jedinicama i višestruko značajna.

Džafićeva knjiga podijeljena je u devet poglavlja. U prvom i najkraćem poglavlju autor donosi biografiju Evlije Čelebije kako bi smjestio njegov Putopis u historijski kontekst i uputio čitaoce na dostupne biografske podatke. Evlija Čelebija rodio se na današnji dan 1611. godine u imućnoj i uglednoj istanbulskoj porodici. U rodnom gradu završio je medresu, a zatim bio primljen na Enderun, dvorski univerzitet, na kojem se okitio titulom kurra hafiza. Ipak, njegova radoznalost nije mu dopustila da se prihvati neke činovničke i alimske pozicije i skrasi se na jednom mjestu. Tako je već 1630. godine krenuo na prva putovanja kad i počinje s pisanjem Sejahatname. Poslije četrdeset godina putovanja, smrt ga je zatekla 1682. ili 1685. godine u Kairu. “Treba spomenuti da se Evlija, pored službeničkih dužnosti mujezina i imama (kod Bošnjaka Silahdar Murteza paše), nadzornika pokrivača (kisve) Kabe (kao kod Bošnjaka Ibrahim-paše Počiteljca), glasnika (isto kod Ibrahim-paše Počiteljca), poslanika (kod Bošnjaka Mehmed Suhrab-paše u Dubrovniku), sekretara i pouzdanika (kao kod Melek Ahmed-paše), bavio i trgovinom”, navodi Džafić.

U drugom se poglavlju knjige autor bavi proučavanjem Putopisa u svijetu i u Bosni i Hercegovini. Piše da je Evlija ubrzo nakon smrti bio potpuno zaboravljen, a da je njegov rad, tj. prva četiri toma Sejahatname, otkrio Joseph von Hammer tek 1804. godine. Nakon što je Hammer objavio pronađene dijelove rukopisa, započinje intenzivnije proučavanje života i djela Evlije Čelebije. Svih deset tomova objavljeno je na osmanskom jeziku od 1896. do 1938. godine. Ovo je izdanje poznato pod imenom Istanbulska štampa. Prvi prijevod Sejahatname na bosanski jezik uradio je Sejfuddin Kemura i objavio ga u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1908. godine, i to ona poglavlja koja se odnose na našu zemlju. “Dijelovi Sejahatname dosad su prevođeni na skoro dvadeset jezika, a broj radova koji se bave Evlijom Čelebijom i njegovom Sejahatnamom prelazi 700”, piše Džafić.

U trećem poglavlju Džafić prepričava sadržaj Putopisa s posebnim osvrtom na Bošnjake spomenute u njemu. U svim je krajevima Carstva Evlija susretao Bošnjake ili vakufe koje su oni ostavili. Prva knjiga Putopisa sadrži opis Istanbula i njegove okoline. “Tako je opisao i skoro sve građevine naših Bošnjaka koje su do njegovog doba napravljene u prijestolnici Carstva. Sljedeće građevine znamenitih Bošnjaka su podignute u Istanbulu do 1630. godine: čaršija od 265 dućana, džamija, dvije medrese, biblioteka, mahkema, mekteb, dva hamama, karavan-saraj, imaret, česma, sebilj, tekija i turbe Mahmud-paše Abogovića; džamija i hamam Gazi Isak-paše; džamija, mekteb, imaret i dućani Kara Nišandži Davud-paše Bogojevića u Uskudaru; tri džamije, medresa, mekteb, tekija, karavan-saraj, imaret, česma i turbe Hadum Ali-paše Bošnjaka; hamam, mekteb, stambeni objekti, bašče, imareti, 17 dućana, 19 skladišta, bozahana i drugi vakufi Gazi Jahja-paše Skopljaka…”, navodi Džafić, a nabrajanje objekata koje su podigli Bošnjaci nastavlja na još dvije stranice.

U drugoj knjizi Čelebija navodi objekte koje su uvakufili Bošnjaci u Bursi, Anadoliji, Krimu, Erzurumu, Gruziji, Azerbejdžanu i dijelovima današnjeg Irana… Prva polovina treće knjige, piše Džafić, posvećena je dvogodišnjoj Evlijinoj službi u sviti Bošnjaka Silahdar Murtez-paše. Knjiga počinje opisom puta od Uskudara do Damaska, a Evlija spominje i posjetu gradu Herseku, kojeg je osnovao Ahmed-paša Hercegović, a onda opisuje zadužbine Bošnjaka u Eskişehiru, Damasku, Gazi, Halepu (gdje su peterica Bošnjaka ostavili ogromne vakufe), Nikopolju, Razgradu, Bugarskoj i Edirneu. Zanimljivo je da je Čelebija u Sofiji susreo, kako navodi Džafić, vakuf Mahmud-paše Abogovića, u čiji su sastav ulazili bezistan, hamam, česme, vodovod i preko 150 dućana te džamija (danas crkva Sedam svetaca), medresa, biblioteka, imaret, hamam i karavan-saraj Sofi Mehmed-paše Bosnalija.

Četvrta knjiga Sejahatname opis je puta kroz istočnu Anadoliju do Bagdada, na kojem Evlija također susreće objekte koje su podigli Bošnjaci.

Drugi dio pete knjige najznačajniji je za nas, jer se u njemu opisuju krajevi Bosanskog ejaleta kao i drugi krajevi u kojima su živjeli Bošnjaci i drugi južnoslavenski narodi, a opširno opisuje i vakufe Bošnjaka u Skoplju. “Peta knjiga se vremenski završava sredinom 1661. godine. U Bosni je Evlija boravio tri mjeseca (septembar – decembar 1661., i nije bio u Hercegovini)”, objašnjava Džafić. U službu Bošnjaka Ibrahim-paše Hadžiomeragića Počiteljca stupio je Evlija krajem 1663. godine, kad piše šesti tom Sejahtname. U njegovoj je sviti Čelebija obišao Ugarsku u kojoj je tada živjelo mnogo Bošnjaka, što je i zabilježio tvrdeći, naprimjer, da su stanovnici Kanjiže Bošnjaci.

U službi Počiteljca obišao je Evlija i Austriju, a onda ponovo Bosnu i Hercegovinu. “U službi Ibrahim-paše Hadžiomeragića Evlija će s prekidima biti do 1665. godine. Čak će jednom prilikom 1664. godine odsjesti u njegovoj kući u Počitelju i uručiti njegovo lično pismo njegovoj majci”, piše Džafić.

Sedma knjiga počinje tatarskim pustošenjem Almanije u njemačkim zemljama, čemu prisustvuje i Čelebija. U povratku opisuje Kanjižu, pregovore u Višegradu, zimovanje u Beogradu, Vojvodinu, pri čemu napominje da su stanovnici Bača (današnja južna Bačka) Bošnjaci. U osmoj knjizi Evlija piše o putovanju po Grčkoj, gdje se također nalazilo mnoštvo objekata koje su podigli Bošnjaci. Opisuje i vakufe Bošnjaka u Albaniji, Makedoniji i zapadnoj Trakiji.

U devetoj knjizi piše o putu na hadž iz Istanbula te o dolasku iz Mekke u Egipat. Tom prilikom spomenuo je “zadužbine Lala Kara Mustafa-paše u Mekki i Medini; džamiju, hamam, bolnicu i druge zadužbine Mehmed-paše Sokolovića u Mekki; džamiju Ibrahim-paše Požeganina u Mekki, hamam i druge vakufe Mehmed-paše Sokolovića u Medini”.

U desetoj knjizi opisuje Abesiniju i Kairo. U Egiptu je Evlija bio u službi Ibrahim-paše Počiteljca, koji je tada bio egipatski namjesnik (1669–1673). Treba istaći da je Čelebija i u Kairu zabilježio postojanje brojnih građevina i vakufa koje su ostavili Bošnjaci. Posljednji zapis u Sejahtnami načinjen je 1683. godine.

U četvrtom dijelu Džafićeve knjige, koje nosi naslov Sejahatnama kao izvor za proučavanje bošnjačke historije XVII stoljeća, autor se bavi pitanjem vjerodostojnosti podataka koje nudi Sejahatnama, s posebnim osvrtom na njenu važnost za proučavanje historije Bošnjaka. U petom se dijelu Džafić bavi značajem Sejahatname za proučavanje biografije znamenitih Bošnjaka. “Nema nijedne knjige od deset tomova koje čine Putopis, a u kojoj se Evlija ne dotiče Bošnjaka općenito ili nekog istaknutog osmanskog Bošnjaka posebno. Naročito se to odnosi na tomove 5, 6 i 7 koji sadrže velike dijelove koji se odnose na Bošnjake, te putovanja kroz Bosnu i ostale bošnjačke krajeve“, piše Džafić i objašnjava da je Evlija u različitim kontekstima spomenuo i mnoge historijske ličnosti rodom iz Bosne koje nije upoznao. Autor navodi imena znamenitih Bošnjaka koji se spominju jedino u Evlijinom Putopisu, kao i one koji se spominju u drugim djelima, s tim da je Sejahatnama najraniji izvor koji ih spominje.

U šestom i najobimnijem dijelu svoje knjige Džafić donosi abecednu listu Bošnjaka spomenutih u Sejahatnami, način na koji su spomenuti, podatke o njihovom životu itd. Evlija Čelebija naveo je ukupno 343 ličnosti bošnjačkog porijekla. Sa njih 124 se susreo, dok je preostalih 219 spomenuo ili kao historijske ličnosti, ili kao znamenite vakife čija ih je ostavština nadživjela. Sedmi dio bavi se bošnjačkim porodicama spomenutim u Sejahatnami, a u osmom Džafić kritički posmatra Evlijine zapise o bošnjačkom narodu i bosanskom jeziku.

Posljednji, deveti dio, bavi se ikavicom u bosanskom jeziku, s obzirom na to da je Čelebija zabilježio primjere bosanskog jezika i dijalekta na ikavici. Džafić ističe da Evlijini zapisi imaju nemjerljiv značaj za proučavanje historije bosanskog jezika. Piše da je Sejahatnama dragocjena i u proučavanju historije migracije bošnjačkog stanovništva, s obzirom na mjesta u kojima Čelebija zatiče bošnjačko stanovništvo i bosanski jezik, a u kojima danas Bošnjaci ne žive.

Izvor: Stav.ba