Mathias Dopfner: Zaustavljanje svega na duže vrijeme nije moguće

0
361
Foto: Max Threlfall

Autor: Mathias Dopfner | Velt.de | 23.03.2020.

Danima oklevam nešto da napišem. Jer se pitam. I bojim da ne pogriješim. Jer nisam siguran šta je ispravno. Jer kao astmatičar spadam u tzv. rizičnu grupu. I jer sam odgovoran za 16.500 zaposlenih. I za posljedice jednog ovakvog teksta.

I ja stalno iščekujem šta će reći virolozi i epidemiolozi. Problem je što jedan kaže jedno, drugi drugo. I rijetko su saglasni. Svako je uvjeren da je on u pravu. A zajedničkog stava skoro da nema. A vlada ih sluša. Prije svega stručnjake sa Instituta Robert Koh i klinike Šarite. Ta skoro neograničena moć djeluje mi suviše bezalternativno. Jer su u pitanju stručnjaci koje niko nije birao. Ali indirektno donose odluke koje vlada potom usvaja. Čuvši izjavu šefa Instituta Robert Koh da bi značajna ograničenja naše svakodnevice mogla potrajati dvije godine, izgubio sam povjerenje u njih (bez obzira što je potom povukao tu izjavu). I osnovcu je jasno da svjetska privreda i naše društvo nisu u stanju da izdrže ovakav zastoj ni par mjeseci. Onaj ko tako misli i govori ne bi smeo biti glavni orijentir vlade.

Posljednjih sedmica ne znam šta da mislim. Ponekad zaspim potpuno besan, s punom svešću zbog čega. Jer me ljuti strah od virusa koji je u čitavom svijetu dosad odneo manje života nego talas gripa iz 2017/2018. samo u Njemačkoj. Procjene su da je tada umrlo 25.100 ljudi. Virus korona pogađa u prvom redu starije i ljude koji već boluju od nečeg drugog. Zar onda ne bi bilo logično da se mjere preduzimaju prvenstveno prema njima, a da se drugima omogući da žive i rade kao i dosad? Ako se malo udubimo, videćemo da o samom virusu znamo zapanjujuće malo. Prema studiji u časopisu Science, nezvanični broj zaraženih koronom u Kini je preko 80 posto. Koliki je u Evropi, pri tako malom broju ispitanih? Ponekad pomislim na izjavu virologa Hendrika Štreka sa Univerzitetske klinike u Bonu: “Da nismo primetili virus, moglo bi se reći da nas je ove godine pogodio jak talas gripa.”

Onda se ljutim na političare koji se međusobno takmiče ko je odlučniji. Ko predlaže najteže mere? Najstrože kazne? Najbrže uvođenje vanrednog stanja? Neki od njih nezvanično iznose drugačija mišljenja. Ali onda kažu da se u ovakvoj atmosferi stvari ne mogu postavljati na taj način. Sve to me plaši, jer se ne vidi kraja. Brinem se za slobodu našeg društva, njegovu otvorenost i pravnu državu koje bi mogle biti okrnjene u ime dobre namjere.

Besan sam zbog ozbiljnih ljudi koji nam Kinu predstavljaju kao uzor u borbi protiv virusa, iako znamo da u Kini vlada diktatura i da se ljudi progone samo zbog drugačijeg mišljenja. I da su tamo ljudi pod nadzorom i da vlada sistem društvenog bodovanja. Groteskno je ali i simptomatično da predsjednik jednog okruga u Njemačkoj moli Si Đinpinga za pomoć. Ali su se sa koronom ipak dobro pokazali, kaže sve više, previše ljudi. Ne govori se da se novinari koji žele da istražuju šta je zaista istina isteruju iz zemlje. Kao ni da se saopštenjima kineske vlade ne može verovati i da nas možda bezočno lažu. Je li nam to model za budućnost? Da li bi valjalo da nam Kina postane uzor jer je tako totalitarno savladala krizu sa koronom? Bojim se da činimo samoubistvo demokratije iz straha da ne poumiremo.

I tako zaspem.

A onda se probudim. Širom svijeta 294.110 slučajeva. U Njemačkoj 22.672, za 4.062 više nego prethodni dan (tekst je objavljen 23. marta – prim. redakcije). Skoro četiri puta više nego prošle sedmice. Dvadeset posto pacijenata upućenih u jednu bolnicu u SAD navodno je u dobi između 20 i 44 godine. Pa onda slike iz Bergama. Teretnjaci s leševima. Masovne grobnice. Lekari i medicinske sestre plaču što se više ne mogu valjano brinuti o umirućima. Sedamdesetogodišnji ljekar koji nastoji na tom da ga više ne leče, jer je i sam morao odbiti mnogo pacijenata u svom dobu. Tako se budim.

I nakon svog rvanja sa samim sobom, oklevanja i sumnji jasno mi je: iako se bojim da bi posljedice borbe protiv virusa mogle biti gore od posljedica samog virusa (recesija, veliki broj ljudi bez posla, oduzimanje svojine, možda i nešto gore), poslije svega mislim da su ove mjere ispravne. Što odlučnije, to bolje. Jer za strategiju je potreban odlučnost. I iz dobrih razloga tim putem smo i pošli.

Zaustavljanje svega. Zastoj. Pauza. Tišina. Niko ni sa kim. Zadrži dah. Miruj. Praznina. Ništa. Nakratko, nekoliko nedjelja. To nekako možemo podnijeti.

Ključno kod ove strategije je da se u vidu ima kraj i da se planira njen brzi završetak. Riječ je o radikalnom postupku u vrlo kratkom vremenu. O usporavanju širenja virusa radi dobijanja na vremenu. I stvaranju preduslova za bolje snabdevanje intenzivne njege. Zaustavljanje svega na duže vrijeme ne može se izdržati ni u društvenom, ni u privrednom, ni u političkom smislu. Maštarija da možemo pritisnuti dugme za pauzu dok virus ne nestane je naivna i opasna. Doći će dan kad će zvanična politika promijeniti priču i objaviti da je gotovo s “izbjegavanjem socijalnih kontakata” (kakav tehnokratski izraz). I da bi trebalo da ponovo radimo i živimo skoro kao i prije. Nazad u normalu. Povratak ambicioznosti kao ključnom preduslovu civilizovanosti. Virus neće nestati. Samo smo dobili na vremenu. Onda se moramo brinuti o onima koji su naročito ugroženi. Njih moramo štititi. Nadamo se uskoro pomoću vakcine i poboljšane intenzivne njege.

Ali se ostatku društva mora reći: dosta zimskog sna, nazad u svakodnevicu. Što prije. Nemamo više vremena. Inače bismo mogli izgubiti još više društveni poredak, način života, slobodarski život. I zameniti slobodu za malo više bezbjednosti i zdravlja.

Ali tako ne mora biti. I ne smije. I neće biti. Naprotiv: iz ove situacije možemo izaći jači. Ovo je prva istinska kriza za više posleratnih naraštaja u Njemačkoj.

Krize su često katalizatori napretka, i to nije ništa novo. Neka od najvećih dostignuća civilizacije nastala su poslije ratova i zaraza. Prema historičaru medicine Klausu Bergdoltu, kuga je bila preduslov za renesansu, jednu od u kulturnom pogledu najpoletnijih i najbogatijih faza ljudske istorije. Kuga je došla posle velikog blagostanja i pre svega dotad neviđenog individualizma. Egon Fridel je to sročio ovako: “Ključna godina za oblikovanje načela čoveka Novog doba bila je 1348, godina Crne smrti”. Drugom svjetskom ratu slijedilo je njemačko privredno čudo. Posle druge naftne krize 1978-80. počeli smo više ulagati u obnovljive izvore energije.

Krize nas teraju da stvari radimo drukčije i razmišljamo na nov način. Zahtijevaju da se držimo na okupu. Zajednički neprijatelj, u ovom slučaju – na sreću ne druga zemlja ili narod, već virus – povezuje ljude. Mobiliše snage. Kao pod lupom, u njoj do izražaja dolaze slabije, ali i jače strane pojedinca i sistema. Kriza je ispit karaktera. Velika prilika za našu ličnost. Svako može pasti na njenom ispitu dižući ruke od svega. Ili nadrasti sebe ̶ odvažnošću i smislom za opšte dobro. Kriza nas uz to čini svesnijim onog što valja sačuvati i onog što je potrebno menjati.

Često smo govorili o tom da nam kancelarije i radna mjesta zapravo više nisu ni potrebni. Raditi se, govorili smo, može svuda dovoljan je mobilni telefon ili laptop. Sada, radeći od kuće, vidimo da ipak nije tako. Uočavamo nezamenjivost direktnog dijaloga. Ali vidimo i koliko smo ranije išli na putovanja ili sastanke koji i nisu bili neophodni. Istovremeno svakodnevno činimo ogromne korake napred, radeći mobilnije i fleksibilnije. Ova teška situacija nas na to prisiljava. Kriza sa koronom kao vid velikog ubrzanja digitalizacije može dovesti do tog da ubuduće sarađujemo jednostavnije, djelotvornije i bolje.

U ovim danima na ispitu je i uloga medija. Novinari su podrazumevajući naročite lične rizike ono što već odavno nisu bili: naš prozor u svijet. Naš filter istine. Imaju ogromnu odgovornost. I smatram da su joj, sve u svemu, na upečatljiv način dorasli. Dobijam pisma ljudi koji pišu da bi se mediji sada morali pobrinuti za solidarnost i jedinstvo. Ali zadatak novinara morao bi ostati isti i u vrijeme krize. Upravo tada. Oni bi i dalje morali sumnjati u zvaničnu verziju i istraživati pozadinu događaja. Sad nam je pored solidarnosti i smisla za opšte dobro potrebna i kritika. A prije svega informacije i mišljenja s različitih strana. Ne treba nam propaganda centralizovane države, već nadmetanje kritičke inteligencije. Možda ćemo u ovim okolnostima postati svjesniji vrijednosti nezavisnog novinarstva.

Kad kriza prođe, mnogo toga neće biti kao prije. Privredna šteta biće velika. Cijele industrije bi mogle nestati ili se potpuno promeniti. Ali procvjetaće i nove grane. Radićemo drugačije. Putovati manje. Možda biti obzirniji prema okolini. Sa više poštovanja prema političarima koji postupaju odgovorno, a ne populistički. Drukčije ćemo razgovarati jedni s drugima. Susreti će nam biti drugačiji. Možda ćemo biti zahvalniji na svemu što smo smatrali da se podrazumeva samo po sebi. Privredni zamah, opojne zabave, svest o uživanju, društvo i druženje a prije svega slobodu smatraćemo ponovo darom.

Možda će to što više nećemo glumiti ljubljenje prilikom pozdravljanja biti sporedni, civilizatorski pečat virusa korona. Je li to gubitak ili poklon?

Možda će se ljudi ubuduće pozdravljati kao na Tajlandu sastavljenih dlanova, s blagim naklonom. I osmjehom.

Zaista bih volio da bude s osmjehom. Prije svega u Njemačkoj. Nema naroda koji se manje smije od Nijemaca. Možda će nam korona ostaviti osmjeh na licu. Kad prođe. Osmjeh zahvalnosti.

(Mathias Döpfner je predsjednik upravnog odbora medijske grupe Axel Springer, u čijem je sastavu i list “Die Welt”)

Izvor: stanjestvari.com