Bošnjaci su primorani plaćati moderni “danak u krvi”

0
221
Foto: stav.ba

“Ime i prezime, poneka riječ maternjeg jezika, jedine su veze sa zemljom porijekla. To i nije neki problem, jezik se da naučiti, moje mišljenje je da je glavni problem mentalitet. Djeca koja su, naprimjer, rođena i odškolovana u Njemačkoj mogu biti samo Germani i ništa drugo bez obzira na to kako se zvali ili bili bilo čiji potomci. Sistem ih sprema da budu Nijemci i tu se ne može ništa učiniti. To je jedan moderni ‘danak u krvi’ na koji smo, svjesno ili nesvjesno, bili primorani ili sami pristali. Mada, ruku na srce, čini se da se ni matica ne pretrže od volje i ulaganja, angažiranja svih resursa da na još jače i svestranije načine veže dijasporu za sebe.”

Razgovarao: Almir Mehonić

Dino Burdžović kao da je spremno dočekao punu afirmaciju, priznanja i medijsku pozornost koja je posljednjih mjeseci došla s nekoliko strana. Prije svega književne nagrade “Risto Ratković” i “Zaim Azemović” bacile su na ovog sandžačkog pjesnika svjetla pozornosti i zainteresirale širi auditorij za njegovo stvaralaštvo. Burdžović sebe opisuje kao pjesnika koji se još uvijek nalazi na putu između moderne i postmoderne književnosti.

“Stara japanska poslovica kaže: ‘Jedini način da vas rat ne promijeni kao čovjeka jeste da poginete u njemu!’ Tako je i generacija pisaca kojoj pripadam, većim dijelom, obilježena ratom na prostoru bivše Jugoslavije, žigosana temama koje su se same nametnule, htjeli ne htjeli postali smo tumači mučnih događaja, genocida i masovnih grobnica, stradanja, pljačkanja, svega onog najgoreg što može insan doživjeti i mislim da se nikada nećemo toga osloboditi. Ja inače i ne dijelim rado knjige po pravcima, na nekakva muška i ženska pisma, već ih dijelim na zanimljive i dosadne. Mnogo se knjiga odštampa, naročito na Balkanu, koje ne zaslužuju da budu dočitane do kraja. Ja imam određeni broj čitalaca koji konstantno prate moj rad i moram priznati da većina njih živi u inostranstvu, tako da sam, na neki način, htio ne htio postao pisac emigracije”, kaže Burdžović u razgovoru za Stav.

Ovaj Bjelopoljac kaže da je emigracija zapravo njegov književni usud, ali i more tema koje primjećuje svaki pisac koji ne živi u svom maternjem jeziku. Burdžović kaže da je pitanje kojim bi tematskim putem išla njegova književnost da je ostao živjeti na Balkanu. I zaključuje da sigurno ne ovim kojim ide sada.  

STAV: Dugo ste u emigraciji, stvarate i pišete daleko od rodnog Bijelog Polja. Šta je za pisca zavičaj?

BURDŽOVIĆ: Ranije sam imao običaj da kažem kako je zavičaj zlokobna riječ. To sam čak i isticao u intervjuima misleći prevashodno na zavičaj kao književnu temu. Pisati o zavičaju a ne biti subjektivan i sklon patosu mogli su samo najveći majstori pisane riječi. To je tema koja je mnoge velike pisce unizila, a ove osrednje jednostavno sahranila. Dobro je imati književno naslijeđe. Bijelo Polje je, bez ikakve skromnosti, iznjedrilo cijelu jednu plejadu pisaca koja je, siguran sam, najznačajnija u regiji. Ja to, inače, stalno i ističem rečenicom da sam se imao na šta nasloniti. Za mene kažu da sam najtamnijim bojama opisivao svoj zavičaj, ali da se, čak i iz tog crnila, dobro vidjela moja povezanost s rodnim krajem. Mislim da je ovo najistinitija definicija mog odnosa s Bijelim Poljem. Ne bih tu ništa mijenjao, ja sam to vidio kako sam vidio, opisao kako sam opisao i uvijek isticao da ne pišem da bih se nekome dopao. Stvarnosna proza zahtijeva aktivnog čitaoca, takva je kakva je i za nju na momente treba imati jak želudac.

STAV: Vaše pjesme obilježava i doza političke angažiranosti. Kako gledate na Crnu Goru u svjetlu posljednjih političkih previranja?

BURDŽOVIĆ: S poprilično brige i zebnje! Bio sam, nakon dvije decenije i više, u Bijelom Polju i baš sam razočaran trenutnim stanjem u kojem se nalazi moj rodni grad. Tolika polarizacija među ljudima, među narodima, opčinjenost visokom politikom u svakom segmentu siromaštvom deformiranog društva prosto je nevjerovatna. Kao da se agonija usporene i kontraproduktivne tranzicije nikada neće završiti, i to je ono što najviše zabrinjava. Crna Gora nema druge budućnosti sem evropske! Što se prije to shvati, bolje i po Crnu Goru, čak mislim da je bolje i za njene oponente. Mislim da sam se u svojoj poeziji i prozi dotakao svih akutnih problema savremenog društva. Kako je to shvaćeno, kao poruka, poruga, upozorenje ili nešto sasvim deseto, zavisi od čitalaca.

STAV: Pisali ste i o Rifatu Burdžoviću. Gdje je danas Sandžak iz Rifatovih ideja? Da li su možda ubili njega da bi ubili tu ideju?

BURDŽOVIĆ: Tek sam sad vidio koliko je teško pisati o nekom ko nosi isto prezime kao vi! Oko godinu dana sam iščitavao knjige i tekstove o Rifatu Burdžoviću i dao jedno poetsko viđenje o životu i djelu kao i o tragičnoj sudbini mog rođaka koji slovi za jednu od najznačajnijih ličnosti koje je dao naš narod u dvadesetom stoljeću. Knjiga Rifat nije “burazerska” niti familijarna. Ono što je značajno, možda i značajnije od moje poezije, jeste činjenica da su u ovoj knjizi prvi put objavljena dokumenta – svjedočenje jedinog očevica koji je prisustvovao hapšenju i likvidaciji trojice narodnih heroja: Vladimira Kneževića Volođe, Tomaša Žižića i Rifata Burdžovića Trše. Radi se o Slobodanu Jakovljeviću, koji je u to zlo vrijeme imao četrnaest godina i koji je partizansku odmazdu preživio baš zbog svoje malodobnosti i koji je jedini preživio osvetu koju je naredio general Janković. Svoj iskaz dao je relativno nedavno, 2007. godine, u Sudu u Srbiji, pred porotnicima, svjedocima, zapisničarima i mislim da mu treba vjerovati.

Čovjek kojem su zbog Volođe, Trše i Tomaša ubili oca i petoricu braće imao je toliko ljudske časti i svijesti da tajnu ne odnese u grob i samim tim prekrati teorije zavjere koje su decenijama pratile Tršino stradanje. Dok sam živio u Bijelom Polju, čuo sam barem nekih četiri-pet verzija koje nemaju veze sa stvarnošću. Svi savremenici Rifata Burdžovića isticali su njegovu harizmu i popularnost kod običnog naroda. Pitanje je, da je ostao živ, kako bi izgledala politička mapa kod nas i da li bi on dozvolio da se desi ono što se desilo? S obzirom na to da je bio siroče, ja ne vjerujem da bi se Tršo priklonio “crvenoj buržoaziji”, vjerovatno bi ga “pojela revolucija” pa bi završio na Golom otoku ili kao Slobodan Penezić Krcun. Ja sam, inače, u uvodu knjige istakao moto: “umjesto pisma davnašnjem rođaku”, obraćam mu se i obavještavam ga o nuspojavama revolucije za koju je on položio svoj život. Mislim da sam se ovom knjigom odužio i bratstvu i Rifatu, kojeg, eto, proglašavaju najznačajnijim našim čovjekom koji se rodio u dvadesetom stoljeću.

STAV: Identitet i emigracija, ostaju li ili nestaju Bošnjaci u njoj?

BURDŽOVIĆ: Ni Bošnjaci niti neki drugi narodi nisu se uspjeli spasiti od pošasti izbjeglištva. Prva generacija i “neke jade”, da se tako izrazim, sve ostalo pripada narodima i državama koje su primile emigrante. Ime i prezime, poneka riječ maternjeg jezika jedine su veze sa zemljom porijekla. To i nije neki problem, jezik se da naučiti, moje mišljenje jeste da je glavni problem mentalitet. Djeca koja su, naprimjer, rođena i odškolovana u Njemačkoj mogu biti samo Germani i ništa drugo bez obzira na to kako se zvali ili bili bilo čiji potomci. Sistem ih sprema da budu Nijemci i tu se ne može ništa učiniti. To je jedan moderni “danak u krvi” na koji smo, svjesno ili nesvjesno, bili primorani ili sami pristali. Mada, ruku na srce, čini se da se ni matica ne pretrže od volje i ulaganja, angažiranja svih resursa da na još jače i svestranije načine veže dijasporu za sebe. Sve je to sporadično, od slučaja do slučaja, vjerovatno sa strane izgleda i aljkavo, bez kadrova i ljudi dobre volje i, čini mi se, sve će biti slabijeg i slabijeg intenziteta. Trebamo učiti od drugih. Nije sramota! Da vidimo kako su povezani sa svojim maticama Srbi, Hrvati, Grci, u posljednje vrijeme i Rumuni, svi koji su svoje veze i identitete podigli na stvarno visoki nivo u kulturi, nauci, sportu, naročito u humanitarnom radu. Naša jedina svijetla tačka u inostranstvu jeste zavičajni klub “Bihor” u Luksemburgu.

STAV: Ovogodišnji ste dobitnik nagrade “Risto Ratković”. Šta za pjesnika poput Vas znače nagrade?

BURDŽOVIĆ: Rahmetli Ćamil Sijarić je govorio da su “književne nagrade melemi na ranama pisaca” i ja sam, eto, početkom septembra taj neki moj najdraži melem privio na svoje rane koje sam iz Bijelog Polja ponio u bijeli svijet. Mene je ova nagrada vratila kući nakon dvije decenije izbivanja iz Crne Gore. U jednoj pjesmi sam zapisao: “I Odisej je bio toliko dugo van Itake, jedina razlika je što ja nijesam ubio ničijeg sina…” Nijedna nagrada nije od netalenta napravila pisca, niti obrnuto, nedobijene nagrade nisu ni promil naštetile majstorima pisane riječi, već, štaviše, same sebi. Za knjigu Rifat dobio sam i u decembru u Rožajama književnu nagradu “Zaim Azemović” i to mi je bila još jedna potvrda da sam napisao djelo koje će na neki način i obilježiti moju karijeru. Po Novoj godini spremaju se i drugo i treće izdanje, Verlag “A” iz Frankfurta i Javna ustanova “Ratkovićeve večeri poezije”.

STAV: Objavili ste skoro i svoju izabranu poeziju od 1990. do 2020. Nije li rano za podvlačenje crte? 

BURDŽOVIĆ: Objavio sam kod izdavača OKF “Cetinje” knjigu Revolucija i njena kopilad, na četiri stotine strana izbor iz desetak knjiga poezije. Kuriozitet vezan za ovu knjigu (s Che Guevarom na naslovnoj strani!) jeste da je prvih osamdeset primjeraka oduzela hrvatska carina na graničnom prijelazu Debeli brijeg. Navodno, “roba nije prijavljena”! Naplaćena je i mandatna kazna, tako da sam, eto, postao vjerovatno prvi pisac, nakon pada Berlinskog zida, kome su oduzete knjige. Ja sam i već ranije imao izabrane pjesme. Još davne 1996. godine, kao najmlađem autoru s prostora bivše Jugoslavije, tada reprezentativan izdavač “Književna reč” iz Beograda mi je objavila knjigu Lirika iz tetrapaka, izbor i pogovor uradio je Milan Orlić, a malo kasnije Dom kulture “Pivo Karamatijević” izabrane poeme, knjigu Arhivski snimci, izbor i pogovor uradio je Petar V. Arbutina. Ne mislim da je bilo rano niti prije niti sada! S vremena na vrijeme nije loše napraviti presjek u stvaralaštvu, a izbori iz prethodnih knjiga idealan su način da se to izvede.

STAV: Na čemu trenutno radi Dino Burdžović?
BURDŽOVIĆ: Trenutno radim na knjizi El Fatiha za legitimni vojni cilj, posvećenoj Starom mostu u Mostaru. U svakoj pjesmi obraćam se mostu, može se reći skoro kao živom čovjeku. Prošle godine, u sklopu “Sarajevskih dana poezije”, kao dio programa, imali smo jednodnevni izlet u Mostar. Bio sam prvi put u, kako samo mještani kažu, najnesretnijem gradu na svijetu. Dao sam deset maraka nekom dječaku da me odvede do mjesta odakle je granatiran most. Morao sam ga vidjeti odatle i poetsku sliku sklopiti i zaokružiti. Mislim da je u pitanju moja najbolja poezija do sada. U sinopsisu imam i roman Sjaj i bijeda jedne sandžačke ljubavi i to će biti ovako jedna obimnija knjiga koja je zapravo saga o jednoj novopazarskoj porodici i, što je možda interesantno, knjiga je zasnovana na istinitim događajima.

*

Saladin Dino Burdžović rođen je 1968. godine u Bijelom Polju. Gimnaziju je završio u rodnom gradu, a književnost studirao u Beogradu i Nikšiću. Pojedini naslovi iz njegovih knjiga zastupljeni su u preko četrdeset antologija, zajedničkih zbirki i zbornika poezije i proze. Prevođen je na mađarski, poljski, bugarski, makedonski, slovenački, turski i njemački jezik. Dobitnik je više nagrada za poeziju, prozu i drame. Član je Crnogorskog društva nezavisnih književnika (CDNK) i od 2008. godine Udruženja književnika Njemačke – Hessen (Litteraturgeselschaft e. v. Hessen-Deutschland). Jedan je od osnivača i stalni član Alternativne grupe “Monte Art” iz Frankfurta. Od 1999. godine živi u Offenbachu, Hessen, Njemačka.

Izvor: Stav.ba