Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ
“Čovjek i ne zna žaliti sve dok nekoga ili nešto ne izgubi. A kada izgubi, onda ne samo da žali, već i jače i voli i čezne, pa onda duša dođe nekako na katove, filovana i medom i čemerom.” Upravo ove riječi iz pripovijetke Grumen bosanske zemlje Nedžiba Vučelja najbolje opisuju tužnu vijest o njegovoj smrti.
Nakon višemjesečne borbe s opakom bolešću, Nedžib Vučelj nas je napustio 14. februara 2020. godine, u 65. godini. Vučelj je bio poznati novinar, književnik i fotograf, čovjek čiji je životni put krasila neupitna kreativnost i umjetnička svestranost. Mislio je, govorio i stvarao narodnim jezikom. Zato je njegov fizički odlazak ogroman gubitak ne samo za porodicu nego i za Bosnu i Hercegovinu i bošnjački narod.
Nedžib Vučelj je kao nastavnik radio u četirima školama (u Moranima i Delimeđu kod Tutina, te Goraždu i Bužimu). Novinarstvom se bavio od srednjoškolskih dana, potom više od četiri decenije književnošću i fotografijom. Bio je doista rijetka pojava u društvenom životu Bosanske krajine i Sandžaka. Podjednako je volio mjesto rođenja i mjesto življenja, Tutin i Bužim, Sandžak i Krajinu, ali i cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Po dolasku u Bužim još je osamdesetih godina Nedžib Vučelj osnovao prvu školsku fotosekciju i svojim fotoaparatom ovjekovječio mnoge fragmente iz društvenog života Bužima i okoline. Tada je postao dopisnik brojnih medija, što će raditi sve do kraja života. U predratno doba pisao je za AS i Krajinu, a nakon rata bio dopisnik i saradnik Unsko-sanskih novina, kladuškog Reprezenta, Jutarnjih novina, Dnevnog avaza, Radija Bužim, Radija FBiH, RTV USK, raznih portala, poput Bošnjaci.net i drugih. U toku Agresije na Bosnu i Hercegovinu odigrao je vrlo značajnu ulogu u razbijanju medijske blokade na području Bihaćkog okruga i svojim glasom ulijevao moral kod vojnika Petog korpusa Armije RBiH, ali i izvještavao bosanskohercegovačku dijasporu i ostatak slobodnog dijela Bosne i Hercegovine o dešavanjima u Bihaćkom okrugu. U ratnim je godinama iz Bužima izvještavao za TV Bihać i Televiziju BiH, te pokrenuo i uređivao 32 broja lista Glas Bužima. U ratnim, ali i u poslijeratnim godinama bio je direktor Radija Bužim, sve do njegova gašenja, nakon čega se nastavio baviti novinarstvom, fotografijom te pisanjem poezije i proze, sve vrijeme bivajući saradnik Radio‑televizije Unsko-sanskog kantona. Nedžib Vučelj izuzetno je volio prirodu i Unu, a njegova ljubav i odanost ovoj rijeci i krajiškom podneblju pretočene su u čudesne i vječne trenutke koje su mnogi prepoznali na njegovim fotografijama. Sudjelovao je na stotinama književnih večeri, umjetničkih izložbi i fotosusreta, te objavio četiri zbirke proze i poezije i dvije monografije. Zastupljen je u nekoliko antologija te školskoj lektiri.
Nedžib Vučelj često je putovao i organizirao kulturne i umjetničke sadržaje širom Bosne i Hercegovine, Sandžaka i po svijetu bosanskohercegovačkoj dijaspori otvarajući vrata kulturnoj saradnji između raznih lokalnih zajednica. U sve je to unosio cijelu svoju ličnost, a najviše u međuljudske odnose.
Ostat će upamćen kao neumorivi kulturni radnik i djelatnik, umjetnik koji je istinski volio fotografiju, izložbe i književne večeri. Obična raja najviše će ga pamtiti po brojnim kahvama, fotoaparatu na ramenu i karakterističnom ljuljajućem hodu, stotinama fotografija, a posebno onim izloženim u raznim galerijskim prostorima i ugostiteljskim objektima, po čvrstom stisku ruke prilikom pozdrava, skromnosti i jednostavnosti koja se najbolje ogledala u bijelom Golfu “dvojci”, kojim je proputovao Bosnu i Hercegovinu i regiju. Kulturni radnici Nedžiba Vučelja pamtit će po govoru iz srca, po humoresknim zgodama kojima se trudio razbiti napetu atmosferu na promocijama i izložbama. Bio je stalni bundžija koji nije hodio utabanim stazama, nego svojom apolitičnošću uvijek prkosio, a uz to hrabrim stavom i jasnom riječju uvijek tražio više i bolje, za kulturu, za umjetnost i za obične ljude željne kulturnih sadržaja. Historija će ga upamtiti po djelima kojima je zadužio Bužim, Krajinu, Sandžak, Bosnu i Hercegovinu, BZK “Preporod”, te bošnjački narod u cjelini.
Dan nakon smrti Nedžiba Vučelja, u organizaciji Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” Bužim i Centra za kulturu, u Bužimu je organizirana prigodna komemoracija na kojoj su se od Nedžiba oprostile njegove kolege i prijatelji. Isti dan obavljena je dženaza i ukop. U programu komemoracije o Nedžibu govorili su njegovi dugogodišnji saradnici u kulturnom životu Bužima i Krajine Sead Emrić, Muhamed Kržalić, Gorica Bukić, Rasim Bajrić i Vahidin Veladžić, kao i prijatelji Nijaz ef. Hadžić, Džeko Bibuljica, Jusuf Bajrektarević i Jusuf Dedić. Komemoraciji je prisustvovalo više od stotinu građana.
Najbliži Nedžibov saradnik od početka rata pa do smrti bio je likovni umjetnik Sead Emrić. Po njegovim riječima, Nedžib Vučelj bio je jedan od najvećih sinova Krajine i Sandžaka, kulturni radnik i analitičar, veliki entuzijasta, vedar i prijatan čovjek koji je posebno volio anegdote, te bio istinski sagovornik i zagovornik kulturnih sadržaja. Njegov odlazak, kako kaže, predstavlja veliki gubitak za kulturnu scenu jer se Nedžib na razne načine i kroz vlastiti angažman trudio i nastojao popraviti položaj kulture i kulturnog života. “Pionir u mnogo čemu, Nedžib je pozitivno zračio i sjajio ne samo u Bužimu i Krajini već i na mnogo udaljenijim meridijanima i paralelama širom regije i svijeta. Od samog početka bio je jedan od glavnih stubova bužimskog ‘Preporoda’, neko ko ni prije priznanja Bosne i Hercegovine i vraćanja statusa vlastitom narodu nije imao dilemu šta je to domovina, šta je ‘Preporod’ i ko su Bošnjaci! U jeku Agresije na Republiku BiH osnovao je Informativnu službu Kriznog štaba TO Bužim, koja će kasnije služiti kao Informativna služba Zajednice mjesnih zajednica Bužim, preteče današnje Općine Bužim. Bio je veliki borac i pratio je 505. brigadu, a njegov herojski glas na talasima mnogih radiostanica borcima na prvim linijama fronta dodatno je ulijevao samopouzdanje. U svom plodonosnom životu kao umjetnik je napravio i ostavio bogato pokretno kulturno naslijeđe, a njegovo ratno novinarstvo i novinski list Glas Bužima s pravom se mogu smatrati njegovim životnim djelom. Prije Nedžiba je Bužim bio jedna zatvorena sredina za koju se nije baš puno čulo. U medijima fotografije, novinarstva i poezije, zahvaljujući Nedžibu, Bužim je stavljen na mapu mnogih značajnih kulturnih i umjetničkih dešavanja u BiH i šire. Najveći umjetnički doseg Nedžiba Vučelja u prezentaciji Bužima zasigurno su njegovi brojni nastupi na državnoj manifestaciji ‘Colegium Artisticum’ u Sarajevu, gdje je u nekoliko navrata izlagao svoje umjetničke radove”, rekao je Emrić.
Kad je riječ o Nedžibovom humanizmu, dodao je Emrić, ostat će upamćeno da je on, spašavajući gašenje Informativno-kulturnog centra Bužim, sa svojim uposlenicima početkom 2000-ih godina organizirao štrajk glađu i time kao rukovodilac jedne ustanove napravio presedan. Godinama je pokretao humanitarne akcije za pomoć siromašnim i obespravljenim.
Sve dok ga bolest nije vezala za krevet, Nedžib Vučelj slao je vijesti i izvještaje za štampane i elektronske medije. Posljednji izvještaj poslao je za Radio USK, netom prije odlaska u bolnicu, tek desetak dana prije smrti. “Nedžib je bio svojevrsna ljudska gromada. Čovjek pun duha, inspirativan svima, uvijek vedar i nasmijan. Njegovo djetinjstvo, školovanje i put do akademske titule bili su vrlo teški. S hladnog i surovog Peštera došao je u Bužim i postao njegov ravnopravni član. Neko ko je Bužim i Bosnu i Hercegovinu doživljavao kao svoju. Bužim je u velikoj mjeri bio prisutan u medijima, najviše zahvaljujući upravo Nedžibu. Teško će se ponovo naći takav entuzijasta, s toliko energije, snage i upornosti, da se za Bužim čuje van granica Bosne i Hercegovine, da slavu Bužima i 505. viteške brigade pronese diljem svijeta, i sve to kroz svoj umjetnički rad, i uvijek na prvo mjesto stavljajući čovjeka”, rekla je izvršna direktorica Radija USK Gorica Bukić.
BZK “Preporod” Bužim mnogo duguje Nedžibu Vučelju, koji je od osnivanja pa do smrti bio njen vjerni član. Predsjednik BZK “Preporod” Bužim Muhamed Kržalić kazao je da je Nedžib bio čovjek čije su riječi pratila djela i koji je živio za kulturu, umjetnost, a ne od kulture i umjetnosti. “Imao sam čast da kao predsjednik ‘Preporoda’ sedam godina sarađujem s Nedžibom, tačnije, da učim od Nedžiba. Mnoge projekte ne bismo uradili bez Nedžibove podrške. Sjećam se kad smo, razgovarajući o jednom starijem autoru koji je prije tri godine trebao imati promociju u Bužimu, a koju je Nedžib požurivao, da sam mu rekao: ‘Dragi Nedžibe, pa on je vitalan, ima vremena i života još najmanje deset godina.’ A Nedžib mi je, opet kroz svoj poznati osmijeh, odgovorio: ‘Kad bi meni neko dao još deset godina, janje bih mu ispekao.’ Nažalost, i ovaj put je Nedžib bio u pravu. Nadam se da ćemo znati cijeniti Nedžibov doprinos”, istakao je Kržalić.
S Nedžibovim odlaskom zaokružena je i jedna životna priča koju su u duhu njegovih umjetničkih fotografija “plele paukove mreže na kapima rose što se sakupljaju po bilju raznovrsnom”. Njegovom smrću definitivno je stavljena tačke na bogatu umjetničku biografiju.
Izvor: STAV