Temeljita istraživačica bošnjačke muzičke tradicije

0
462
Foto: Screenshot/Turkey Alumni

Piše: Edib KADIĆ za STAV

Naka Nikšić rođena je 1979. godine u Novom Pazaru, gdje je završila osnovnu školu. Srednju muziku školu završila je u Prištini, smjer muzičkog izvođača za klavir. Poslije toga upisuje Fakultet umjetnosti na Odsjeku za muzičku umjetnost, smjer klavir. Magistrirala je na smjeru klavira na Univerzitetu u Prištini, kao i na Univerzitetu u Kragujevcu na smjeru za metodiku nastave muzičke kulture. U Turskoj je doktorirala na smjeru za klavir na Univerzitetu u Ankari na državnom konzervatoriju, a na Univerzitetu u Beogradu doktorira na metodici nastave muzičke kulture.

Prvi susret s klavirom: Već kao dijete sam ispoljila muzičke sposobnosti. Otac mi je pričao da sam se, gledajući crtane filmove, kretala uz muziku, dirigirala ispred ekrana, zamišljala da sviram neki instrument, tako da sam jako uživala u muzici od najmlađih dana. Roditelji su kao prosvjetni radnici prepoznali te moje afinitete. Također, kod daidže sam imala priliku posmatrati dvojicu braće koji su svirali gitaru, što me se jako dojmilo i gitara mi se od početka svirala. Otac je posmatrao sve to moje interesiranje, pa me, kada je došlo vrijeme da se krene u školu, pitao da li želim da me povede i upiše u muzičku školu. Ja sam s oduševljenjem pristala. Kada smo stigli na testiranje, moj otac očekivao je da ću kazati da želim svirati gitaru, jer smo i krenuli s tim nijetom, a ja sam rekla: “Hoću da sviram ovo”, pokazujući na klavir, jer do tada nikada nisam vidjela klavir i to je bio moj prvi susret s tim instrumentom. I tako, krenula sam tim putem, bila sam jako uspješna, na takmičenjima sam ostvarivala vrhunske rezultate. Pošto sam bila odličan đak u svim oblastima i uspješna na svim poljima, i u prirodnim i društvenim naukama, u izboru budućeg zanimanja pomogli su mi roditelji sagledavši situaciju u Novom Pazaru. Uvidjeli su šta su deficitarni kadrovi i onda su mi preporučili da se usmjerim ka muzici.

Temeljita u svemu što radi: Naravno, kod mene je još od početka postojala ogromna ljubav prema muzici. Bila sam u stanju satima da vježbam a da mi niko ne kaže da se treba vježbati, a ne ne daj Bože da me se tjera. Uvijek sam sama, od meraka, vježbala klavir, to mi nikada nije bilo teško. Stjecajem okolnosti sestra mi je studirala na Građevinskom fakultetu u Prištini, tako da smo za vrijeme moje srednje škole tu zajedno živjele. Zatim je došla i druga sestra u Prištinu da studira na elektrotehnici, tako da smo nas tri tu živjele i studirale. Pošto sam vaspitavana da budem jako detaljna u svemu što radim, za mene nije bilo nebitnih predmeta u toku studija. Svakom predmetu sam posvećivala veliku pažnju pripremajući ga najbolje što mogu. Temeljno obrazovanje sam stekla u toku studija koje će mi kasnije umnogome pomoći. Nekad je tu bilo vrsnih predavača, a nekad manje kvalitetnih. Vrlo često sam bila u poziciji da nešto što ne savladam na nekom nivou obrazovanja kompenziram i nadogradim na nekim drugim. Uvijek sam imala dobre radne navike, tako da sam se trudila da moje obrazovanje bude temeljno i da bude na različitim poljima. To mi je ostalo pa se i sada trudim da tragam u novim oblastima, kao što su etnomuzikologija i etnokoreologija, da bih na neki način mogla dati doprinos zajednici u kojoj živim i radim.

Nedostatak kadrova i kulturnih sadržaja: Čvrsto vjerujem da postoje putevi kojima vas sam Bog, dž. š., navodi. Krenem da radim tezu doktorskog rada i tu dođem do zaključka da je bošnjačka muzička tradicija u Sandžaku jako neistražena i da nemamo nijednog etnomuzikologa, nijednog etnokoreologa. Shvatila sam da te sadržaje kulture prvo treba ispitati, a zatim da ih njegujete kroz sisteme obrazovanja, da uđu u planove i programe osnovnih i srednjih škola. S druge strane, to mora da se njeguje i kroz kulturno-umjetnička društva, a nekad su to bili domovi kulture. Naravno, kultura se uvijek može njegovati i kroz medije i oni u ovom vremenu igraju posebnu ulogu kada je riječ o njegovanju kulture. Sagledala sam cjelokupnu sliku i vidjela da mi nemamo stručnjake u tim oblastima, a zatim da tih sadržaja nema u obrazovnim planovima i programima. Domovi kulture nemaju stručna lica koja se bave time, već se svi bave modernom i popularnom muzikom, organiziranjem koncerata. To je za njegovanje bošnjačke tradicije i identiteta skoro pa sasvim nebitno. A onda, čim ne postoji ta vrsta angažmana njegovanja naše kulture, onda to ni mediji ne mogu da plasiraju kroz razne emisije.

Muzička kultura Bošnjaka za djecu: U vrijeme kad sam se počela interesirati za etnomuzikologiju, dešava se još jedan proces, a to je nastava na bosanskom jeziku u Srbiji. Bila sam uključena i u ovu priču i uradila sam prijedlog sadržaja za nastavu muzičke kulture. Prvo je to bilo samo za mlađe razrede, a kasnije i za starije. Tu sam se isto suočila s problemom. Pitala sam se koji su to muzički sadržaji iz naše kulture koji treba da se njeguju kroz obrazovne planove i programe. Pošto skoro pa ništa od toga nije bilo zabilježeno, postojale su samo jedna ili dvije etnomuzikološke zbirke, a u njima se nalazi sadržaj koji nije prilagođen dječijem uzrastu, krenula sam s poslom koji su drugi narodi u našem komšiluku uradili prije stotinu godina. Radila sam različita terenska istraživanja, šta je to što jeste naša muzička tradicija, gdje to dolazi do preplitanja s drugim tradicijama, evidentiram element naše nematerijalne kulture i sagledavam ga kao nešto što može biti nastavni sadržaj u nastavi muzičke kulture na različitim nivoima obrazovanja.

“Sviralja od pirinča”: Tragala sam za nečim što je karakteristično za našu nacionalnu zajednicu. U razgovoru s novinarom Ramizom Etemovićem došla sam do informacije da postoji Mujko Ugljanin u selu Dolova nadomak Tutina koji svira na nekom instrumentu koji je drugačiji od drugih instrumenata. Odlazim kod njega i snimam ga i vidim zaista da on svira na veoma specifičnom instrumentu. Od jedne žene iz tog sela dobila sam i informacije o samom ovom instrumentu, u kakvim prilikama se svirao i kako i na koji način se svirao. Tu sam saznala da se uz taj instrument pjevalo, a i igralo. To su sve bitni detalji. U etnomuzikološkoj literaturi postoji naziv “pirinčeva frula”. Stanovnici ga nazivaju “sviralja od pirinča”, ili kratko “pirinče”. To je labijalna svirala koja ima šest rupica naprijed, pozadi nema rupica i nema dodatnih rupica sa strane kao što je to slučaj s kavalom. Fizički liči na ostala svirala, ali je po načinu sviranja, tehnici disanja koja je cirkularna, disanje kroz nos i sviranje bez prestanka, ovaj instrument itekako originalan. Samo je ovdje, na Pešterskoj visoravni, i možda na Kosovu, mada prostor Kosova nisam istraživala, ovaj instrument od mesinga. U prijevodu s turskog jezika, “pirinč” znači “mesing”, pa je odatle i naziv za ovaj instrument. Mjerenjem pirinča u vlasništvu Mujka Ugljanina ustanovili smo da ga čini cijev dužine 437 mm, spoljašnjeg prečnika 20 mm i debljine zida 1 mm. Pri sviranju svirala od pirinča drži se malo ukoso, baš kao i kaval.

Svirka bez prestanka: Pri proizvođenju zvuka veliku ulogu igraju usne, koje se postavljaju direktno na ivicu cijevi i njihovim pogodnim položajem upravlja se zrak u instrument. Pri izvođenju svirač posebnom tehnikom krišom uzima zrak na nos, odnosno, kako narodni svirači kažu, “prediše”. Uz pomoć ove tehnike disanja svirači su u stanju da satima sviraju bez prestanka. Ugljanin je tokom jedne radionice za obuku sviranja na pirinču ispričao polaznicima kako je kao dječak na insistiranje svog oca “puho u slamku u vodu”. On je polaznicima radionice demonstrirao ovu tehniku govoreći da “voda mora stalno da ključa i da se ne smije nikada zaustaviti”. Nadalje, na pirinču se svira samostalno i u paru. Sjećajući se prošlih vremena, Ugljanin u jednom trenutku kaže ovako: “Iz brda u brda se sviralo i bila ljepota. Sviralo se ka Kosovu, najviše tamo Draga i Pešter, ovaj Sandžak, tu. Čuje se zvuk i sad sviralja u moje selo. Najviše su svirali za stokom, za ovcama i kad se skupe na neki posedak, neki skup. To je ta sviralja postojala i više ništa nije imalo. To je samo ta sviralja od prije sto godina pa na tamo bila.”

Nedovoljno istraženi običaji: Nedavno sam završila projekt pod nazivom Običaji i pjesme svadbenog rituala Bošnjaka u Srbiji. Željela sam da u mjestima koja se nalaze u Srbiji, a pripadaju Sandžaku, vidim koliko se zapravo običaji razlikuju i koje su to tradicionalne pjesme koje su se pjevale. Tu sam taksativno mogla razgraničiti koja se pjesma u kojem dijelu pjevala i koji su bili običaji u gradskoj, a koji u seoskoj sredini. I došla sam do saznanja da se ovi običaji mnogo razlikuju i upravo je zbog toga trenutno takva konfuzija u informacijama o ovom pitanju. Istražujući, dođem do informacije da je def bio zastupljen u ženskoj tradiciji, a tek kasnije, kako se mijenjaju društvene okolnosti na ovim područjima, jer je Novi Pazar bio veoma konzervativna sredina, dolazi do miješanja muškaraca i žena na svadbenim veseljima. Prije toga se to nije moglo ni zamisliti i nigdje se u Pazaru nije moglo naći. A istovremeno, na Pešteri to nije bio slučaj. Dalje, dobila sam informaciju da se to sve skupa postepeno mijenjalo, pa je u početku muškarac mogao samo da svira na ženskim veseljima, da bi se kasnije potpuno izgubila ta pregrada i sada su ta veselja zajednička.

Mevlud u funkciji očuvanja islama: Također, jedno vrijeme sam se interesirala za mevlud. U Novom Pazaru i Tutinu ga zovu “mevljud”, u Sjenici “mevlut”, a u Prijepolju i Novoj Varoši “mevlud”. Pošto sam od malehna imala priliku da u svojoj kući, a i u široj porodici slušam učenje mevluda, uvijek sam razmišljala o tim melodijskim obrascima koji se jasno mogu čuti. A čim postoji melodija, to pripada nekoj muzici i on se može posmatrati kao muzički obred. Onda sam krenula da sagledavam mevlud i došla sam do zaključka da mevlud ima tri melodijska obrasca. Prvi je melodijski obrazac brzog i veselog ritma koji je dosta zastupljen u bošnjačkoj tradiciji. Drugi je obrazac salavata koji može da bude različit u zavisnosti od toga ko ga uči i koju vrstu melodije salavata preferira. Treći je obrazac tekbira. Posmatrajući generalno muzičke oblike, kaže se da je nekad, da bi nešto bila cjelovita muzička forma, dovoljan tekst da bude taj koji vezuje, koji je vezivno tkivo. Mi u mevludu baš imamo tu nit koja se sve vrijeme provlači i to predstavlja taj mevlud kao ciklični oblik. Kada sam došla do ovih saznanja, onda sam radila na tome da vidim koju ulogu i značaj mevlud ima u našem narodu. Zanimalo me koji je to značaj mevluda za očuvanje islama i bošnjačkog identiteta kod naših ljudi u ovim krajevima u doba komunizma.

Izvor: STAV