U proljeće 1168. godine Henry II, engleski kralj, pisao je papi Aleksandru III. Iako je korespondencija između monarha i vjerskog poglavara bila redovna, ovo pismo bilo je itekako značajno. Henry je prijetio prelaskom na islam.
Piše: Nedim Hasić
Za Henryja nije bilo neobično da prijeti. Henry je prijetio svima, od pape do seljaka. Ali ovo je bilo potpuno drugačije. Od 1097. godine evropski križari borili su se protiv muslimanskih sila na Bliskom Istoku i žilavo se držali tokom svojih osvajačkih pohoda. Muslimani su viđeni kao najveći neprijatelji kršćanstva.
Henry nije bio samo engleski kralj: bio je i vojvoda od Normandije i Akvitanije, grof od Mainea, Anjoua i Tourainea, gospodar golemog područja Francuske. Jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu, držao je vlast od škotskih granica do Bliskog istoka, gdje su njegovi stričevi vladali latinskim jeruzalemskim kraljevstvom. Da je Henry bio ozbiljan, posljedice po Evropu 12. stoljeća bile bi seizmičke.
Je li to onda moglo biti više od Henryjevog karakterističnog bombastičnog napada? Je li moguće da je mislio ono što je rekao?
Henry je bio upoznat s islamom. Pročitao je radove Petrusa Alfonsija, liječnika njegovog djeda Henrika I, koji je napisao najraniji vjerodostojni izvještaj o poslaniku Muhamedu a.s. kao i prvi prevod Kur’ana na latinski.
Uz islam, Henry je također od malena s entuzijazmom učio arapski jezik. Dobio je izvanredno obrazovanje od učenjaka upućenih u ‘novo’ znanje koje je eksplodiralo sa Sicilije, Španije i Bliskog Istoka. Zapadna Evropa nikada nije doživjela tako intelektualno uzbudljivo razdoblje kao 12. stoljeće – kasnije nazvano renesansom 12. stoljeća – hranjeno ponovnim otkrićem klasičnih mislilaca Grčke i Rima te kontaktom s arapskim svijetom i njegovom bogatom intelektualnom tradiciji u astronomiji, medicini, muzici, arhitekturi i matematici.
Henryjevi roditelji, poslušavši lekciju redovnika Williama od Malmesburyja, da je “kralj bez slova [samo] magarac s krunom” unajmili su najbolje učitelje u Evropi. Među njima je bio poznati arabist, lingvist i znanstvenik Adelard od Batha, koji je imao dubok uticaj na Henryjevo obrazovanje. Adelard je sedam godina putovao Italijom, Sicilijom, Antiohijom i južnom obalom onoga što će postati današnja Turska, posvetivši se ‘proučavanju Arapa’.
Bio je poznat po prevodima arapskih rasprava o astronomiji na latinski jezik i uvođenju arapskih inovacija u matematici u Englesku i Francusku. Adelard je De operu astrolapsus – svoj rad na arapskim inovacijama astrolaba – posvetio Henryju.
Henryjevo zanimanje nastavilo se i u odrasloj dobi. Znao je dovoljno o učenju arapskog jezika da bi zatražio određene tekstove od diplomata koji su putovali na Siciliju i u kraljevstvo Jeruzalem. I Henry se toliko divio islamskoj umjetnosti da je, kada je sagradio palaču za ljubavnicu Rosamund Clifford, u Woodstocku, oponašao palače normanskog kraljevstva na Siciliji, s fontanama i dvorištima. Palača je kasnije uništena, ali njezin stil, bogat arapskim motivima, bio je jedinstven u sjevernoj Evropi.
Zašto je Henri II zaprijetio prelaskom na islam?
Odgovor se može pronaći u Henryjevom pismu, gdje on kaže papi Aleksandru da će “prije prihvatiti pogreške Nur al-Dina [Alepskog sultana] i postati nevjernik, nego trpjeti da Thomas [Becket] vlada u Canterburyjskoj katedrali”.
Te 1168. godine Henryjev je sukob s nekadašnjim prijateljem Thomasom Becketom u petoj godini. Thomasa su smatrali “drugim nakon kralja”. Henryjeva je primarna briga bila osigurati nasljedstvo krunisanjem svog najstarijeg preživjelog sina. Njegova je namjera bila izbjeći još jednu krvlju poprskanu trku za prijestolje nakon što umre, kao što se događalo smrću svakog monarha. Pravo krunidbe kraljeva Engleske bilo je prerogativ nadbiskupa Canterburyja, a Henry je očekivao da će Thomas pristati na njegovu želju.
Desilo se, međutim, suprotno pa je Henry, pokušavajući ga se riješiti, Thomasa 1164. optužio za prezir kraljevske vlasti i pronevjeru, Thomas je predvidio svoj zatvor, pa čak i smrt. Zato je pobjegao na dvor Luja VII. U Francusku gdje mu je s veseljem ponuđeno utočište. Louisu, prvom suprugu Henryjeve supruge Eleonore iz Akvitanije, bilo je drago stvarati mu nevolje.
Louis, pobožan koliko je Henry bio svjetovan, pružio je utočište ne samo Thomasu; dao je utočište i papi Aleksandru III. kada je napustio Rim 1159. godine.
Papa Aleksandar također je mnogo dugovao Henryju, trebala mu je Henryjeva podrška pa ju mu je dao iako je možda suosjećao sa Thomasom. Kako se ispostavilo, Becketovi strahovi su bili opravdani. Ubijen je dvije godine nakon što je Henry sastavio svoje pismo papi.
Henryju je puno više mario za svjetovno nego za božansko. Iako je bio praznovjeran čovjek, Henry nije bio religiozan. Mnogi su se protivili njegovom nedostatku pobožnosti, tvrdeći da nikada nije mirno sjedio u crkvi. Henryju je bilo toliko dosadno na misi da je šarao okolo. Njegova prijetnja primanja islama indikativna je da se zna koliko mu je malo značila religija i, kao rezultat toga, koliko se zamjerao papinskoj vlasti kad mu je stajala na putu.
Iz svih razloga zbog kojih se islam sviđao Henryju, jedan od najatraktivnijih sigurno bi bio taj što, za razliku od kršćanstva, nije imao centraliziranu vlast, niti nadnacionalnu moć. Kako je to bila zadovoljavajuća pomisao: nijedan mu “muslimanski papa“ ne zabranjuje otpustiti vlastitog nadbiskupa.
Izvor: Stav.ba