Već uveliko punoljetni građani ne pamte Srbiju u kojoj Rasim Ljajić nije ministar. Vodio je ministarstvo i u državi koja više ne postoji. U Vladi čiji sastav samo upravo saznali on neće uzeti nijedan resor, ali nije da i ranije nismo slušali njegove planove da se povuče iz izvšne vlasti.
Za Istinomer piše Mirjana Nikolić
“Formiranje Vlade kasni jer niko ne zna kako se pravi vlada bez Rasima Ljajića” jeste naslov Njuz Neta i jeste šala, ali samo na prvi pogled. Naročito kad se pročita “Njuzov“ izmišljeni intervju sa mandatarkom za sastav nove vlade Anom Brnabić u kojem ona kao kaže “Konsultovala sam bivše premijere, ministre, ugledne politikologe, ali niko od njih nije imao ikakvu ideju kako da to uradimo. Pokušala sam da primenim i različite matematičke modele, pričala sa ljudima koji se razumiju u kombinacije, ali rezultat je uvijek isti. Nemoguće je napraviti vladu bez Ljajića! Svi smo čuli da je takvih slučajeva bilo u prošlosti, ali to je bilo toliko davno da živih svjedoka gotovo da nema “.
Tu šala nekako prestaje da bude smiješna, jer zaista dobar dio stanovništva Srbije uopšte se ne sjeća vremena kada Rasim Ljajić nije bio u izvršnoj vlasti. A reklo bi se da niko nije na njega ljut. Ako se govori o preletačima, o “žutim lopovima”, o “neumjerenim obožavaocima lika i djela Aleksandra Vučića”, “propalim DOS-ovcima”- to se nekako ne odnosi na Rasima Ljajića.
Prvi put je postao savezni ministar za nacionalne manjine tadašnje SRJ davne 2000. godine, bio je ministar rada i socijalne politike u drugoj vladi Vojislava Koštunice, lidera DSS, a isti posao obavljao je i kada je premijer bio Mirko Cvetković i većinu činile demokrate.
Potpredsjednik vlade zadužen za ministarstvo trgovine i telekomunikacija bio je od 2012. kada je kabinet sastavio lider SPS-a Ivica Dačić, na istom mjestu ostao kad su vlast i zvanično preuzeli naprednjaci na čelu s Aleksandrom Vučićem, pa i kada je premijersku ulogu preuzela Ana Brnabić. I nikako, nikako ne treba isključiti mogućnost da će Rasim Ljajić, bez naročitih lomova, biti dio neke buduće vlade, ko god da je predvodi.
Ljajić ponovio da neće biti ministar
Ministar trgovine, turizma i telekomunikacija Srbije Rasim Ljajić potvrdio je nedavno da posle 20 godina napušta ministarsku poziciju i da neće biti ministar u novoj Vladi.
Lider Socijaldemokratske partije Srbije (SDPS) naveo je dva ključna razloga za to.
“Prvi je činjenica da sam još pre dve godine to najavio i nekoliko puta poslije ponovio. Drugi razlog su učestale optužbe mojih političkih oponenata i ovdašnje opozicije da sam u svakoj vladi i da sam večiti ministar”, rekao je Ljajić i potvrdio da to ne znači izlazak iz koalicije jer bi njegovoj partiji trebalo da pripadne jedno ministarsko mesto.
Ključna rečenica, ipak, može biti ta da, kako je rekao, želi da se posveti jačanju partijske infrastrukture i da pripremi SDPS za nove izbore kad god da se dogode.
“Tek poslije tih izbora postoji realna mogućnost da budem ponovo dio buduće Vlade, naravno ako izborni rezultati to omoguće”, zaključio je Ljajić.
Mada bi se moglo naslutiti da je Ljajić prvi koji “napušta brod SNS-a” i već pravi plan za neku buduću koaliciju, to ne mora nužno biti istina jer je razloga za napuštanje koalicije Ljajić imao mnogo, pa je ipak prelazio preko svega. Naime, Ljajić poslednjih nekoliko meseci u ministarskom mandatu nije dolazio u Skupštinu Srbije i nije predstavljao ni zakone iz svoje oblasti, te je tako izbjegao da se suoči s prilično ozbiljnim optužbama Srpske radikalne stranke i njenog lidera Vojislava Šešelja koji je Ljajića označio kao “glavnog vođu jednog od najjačih narko-kartela”.
Šešelj je tvrdio da “policija ima sva operativna saznanja o tome, a sve je kulminiralo knjigom “Novopazarski kralj heroina Rasim Ljajić”, čiji je Šešelj autor. Nekoliko puta je u Skupštinskoj raspravi dolazilo do oštrih rasprava radikala s poslanicima Ljajićeve SDPS i nije ostalo neprimećeno uporno ćutanje Ljajićevih koalicionih partnera Srpske napredne stranke i Socijalističke partije Srbije, a predsedavajući su svaki put dozvoljavali radikalima da nadugačko govore o Ljajićevim navodnim narko-mafijaškim poslovima, bez opomena.
“Ministarstvo unutrašnjih poslova ne raspolaže informacijama da je ministar Rasim Ljajić deo ili organizator neke organizovane kriminalne grupe”, bilo je prilično šturo objašnjenje ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića na sve optužbe još krajem 2018. godine i Ljajić je ostao na mestu ministra do kraja mandata.
A povlačenje najavljuje još od 2009.
Povlačenje iz politike Ljajić je počeo da najavljuje još 2009. godine, i to je ponavljao svaki put kad dodje do krize u njegovom rodnom Sandžaku. Istinomer je pisao i prošle godine o Ljajićevim “povlačenjima iz Vlade” do kojih nikada nije došlo.
“Već 10 godina sam ministar i ne želim da od te funkcije pravim zanimanje. Bilo bi smiješno da cio život provedem u nekoj vladi. Ne znam šta će biti poslije pet-šest godina, ali u sledećoj vladi sigurno neću biti. Baviću se razvojem partije, vjerovatno ću u parlamentu predvoditi stranačku grupu, ali će neki drugi ljudi iz SDPS-a biti ministri”, kazao je Ljajić krajem 2009. godine.
Već tada je javno govorio je da je “preumoran” i da nakon sledećih izbora neće biti u izvršnoj vlasti. I dve godine kasnije tvrdio je da poslije sljedećih parlamentarnih izbora neće biti član Vlade, ali da će nastaviti da se bavi politikom, vjerovatno kao poslanik.
Pred izbore 2012. činilo se da je ostao pri ranije donijetoj odluci.
Kako mu uspijeva?
Još od kako je godinama, u najaktivnijem periodu, bio zadužen za saradnju s Haškim tribunalom, očekivalo se da će na sebe navući gnjev velikog dijela javnosti, ali to se nije dogodilo.
Podsetićemo i na tekst iz 2007. kada je i istraživanje Glasa javnosti u pokazalo da je u kategoriji “najpozitivnija ličnost” pobijedio ministar rada i predsednik Nacionalnog savjeta za saradnju s Hagom Rasim Ljajić.
A možda je odgovor dat još na osnivačkom kongresu Socijaldemokratske partije Srbije u Sava centru 2009.godine. Mi koji smo tom događaju prisustvovali davno smo zaboravili šta se tada dešavalo i kada je bilo, ali se svi sećaju govora lidera Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića da je u državi sve više ugroženih ljudi koji Ljajića prepoznaju kao čovjeka koji može da im pomogne. I svi oni kažu samo jedno: ’Rasime, spasi me!’ odzvanjao je Sava centrom Draškovićev poklič, tada u prisustvu lidera sadašnje opozicije, da bi samo tri godine kasnije i Drašković i Ljajić postali dio neke nove, potpuno drugačije vlasti.
I na kraju, zašto nema toliko otrovnih komentara na račun Rasima Ljajića kao što ih ima na račun nekih drugih “večitih ministara”? Možda i zato što je jedan od rijetkih koji je u živom programu RTS-a dozvolio sebi da zaplače govoreći o smrti Olivera Ivanovića, ali i da sa funkcije ministra tada kaže da “ne vjeruje da će počinioci ubistva biti otkriveni”.
Izvor: Istinomer.rs