Koliko žaba može da proguta DF

0
143

Piše: Darko Šuković

Nedavna izjava Milana Kneževića da ne može ni da potvrdi ni da demantuje glasine o njegovom dolasku na čelo ANB, možda je još jedan gaf gafovima sklonog lidera DNP, a možda samo znak da je, i četiri godine kasnije, ostao životno-politički naivan? 

Jer, dobro obaviješteni izvori naširoko telale da niko sa poslaničke liste čiji je stožer bio DF neće moći da priviri pozicijama skopčanim sa osjetljivim podacima što ih imaju sve članice Alijanse. A, Crna Gora je tek počela da krcka svoje dvije decenije ugovora sa NATO.

Navodno, po toj direktivi ambasada “kvinte”, Ministarstvo odbrane, ANB, MUP… ne mogu u ruke deklarisanih proruskih političkih subjekata ili će Zapad prestati da se ponaša kao UNPROFOR!?

Upravo tako se ponašao u posljednjih osam mjeseci, gledajući bez riječi brutalne političke i medijske nasrtaje Srbije na malu državu saveznicu, koja je prije samo tri godine ušla u Sjevernoatlantski savez, hrabro se suprotstavivši iz Rusije vođenom pokušaju državnog udara.

Elem, to je nova “žaba” koju će, po svoj prilici, morati da proguta najjači politički subjekat “Trojnog pakta”, ukoliko ne želi da surovo testira “game changere” iz GP URA i prerano ih izvede na civilizacijski čistac, obavezom da se odmah opredijele između Beograda (čitaj Moskve) i Brisela. Zapravo, čak i ako bi DF želio da već sada ispita tačku političkog topljenja URE, to mu neće dopustiti oni koji su brižljivo slagali kockice operacije koja je urodila plodom 30. avgusta.

Jednostavno, previše je uloženo u promjenu vlasti u Crnoj Gori, da bi projekat propao na prvom koraku zbog ličnih ambicija ili stida pred iznevjerenim biračima.    

Da li je, dakle, na pomolu još jedan prilog pravilu da sloboda, zanemarimo sad što je sadržaj koji tom pojmu daje DF potpuno promašen, ne pjeva ni primaći poju “sužanja” o njoj? Odnosno, milioniti nastavak u serijalu “politika je krurva”… Na isto vam dođe, dragi naši velikosrbi.

A, šta, tek, ako ni ove nagoviještene “žertve” nijesu kraj popisa njihovih predizbornih obećanja na koja treba zaboraviti? Šta ako se ostvare nagovještaji Dušana Janjića, čiju informisanost nikad ne treba potcijeniti, da će SPC morati da se registruje u Crnoj Gori i da uredno plaća porez?

Pandemonijum na vratima! Navodno, demokratski uzor Zdravka Krivokapića, država njegovih postdiplomskih studija – Njemačka, nema u svom poimanju prava i uređenih odnosa institut registracije kod Boga. Pa, shodno tome, očekuje da nova vlast pokaže principijelnost, ali i odlučnost koja je manjkala odlazećoj, i da Amfilohija privede poznaniju vladavine prava države u kojoj činodjestvuje… a, to je još uvijek Crna Gora?

Šta, recimo, ako, kao dokaz posvećenosti sadržaju Sporazuma, a on je sav satkan od zapadnih vrijednosti, originalni Zapad zatraži da se svi akteri, uključujući Demokratski front, jasno očituju prema građanskom ustrojstvu Crne Gore, vrijednosti multikulturalizma, ratnim zločinima i zločincima…

I tako sporazumski narativ pretvore u čvrstu prozapadnu agendu ne samo Vlade, nego i nove skupštinske većine. Kad već GP URA nije smatrala za potrebno da svoj politički imidž zaštiti prethodnim revidiranjem stava DF o Srebrenici, Karadžiću i Mladiću, o njihovoj spremnosti da žive u zajednici u kojoj ministar “Mevludin” može da primijeni zakon i na “Matiju”…

Ukratko, šta ako Zapad, za razliku od Dritana, nije spreman na ustupke tipa: “stravičan zločin” je dovoljno dobro označenje genocida? Pokazujući da sa fašizmom kompromisa ne smije da bude. 

Nijedan iole važan politički subjekat u “Trojnom paktu” nema ozbiljnijih problema ove vrste, osim Demokratski front. Svi ostali su imali i imaju kaučuk programe, stavove, mišljenja… Jedino sa DF svaki glasač zna na čemu je – klerošovinizam, utemeljen na svetosavlju, velikosrpstvu, anticrnogorstvu i iskrenoj netrpeljivosti (do mržnji) prema svemu što nije zagledano put Moskve, sa tri saborno sakupljena prsta. Nije DF uvijek bio takav, ali je sa pozicije tipične desnice dogurao dotle… I, kao takav, do pobjede na izborima. Molim lijepo, nijedan građanin Crne Gore, nijedan njihov koalicioni partner ne može da se vadi na neznanje. Birali ste ih – eto vam ih.

DF je, istovremeno, savršen politički izraz svjetonazora Sv. Sinoda SPC i Amfilohija Radovića, svojevrsnog političkog komesara koalicije “Za budućnost (bez-D.Š.) Crne Gore”. Ali, o ironije, navodno je baš mitropolit taj koji zauzdava one koji bi sve i odmah? Njegova je, opet se moram pozvati na dobro obaviještene, direktiva “rukoljubu” Krivokapiću da ne škrtari s ustupcima Abazoviću, sve do popisa stanovništva naredne godine.

Tada biće momenat velike naplate, strateško svođenje Crnogoraca na 25% stanovništva i kreiranja srpske većine u Crnoj Gori. Nakon toga bi promjena karaktera države, njenog unutrašnjeg ustrojstva i spoljnopolitičkih opredjeljenja bila stvar egzekucije na vanrednim izborima.

Taj plan daleko je od nedokučivog za Boženu Jelušić, Cara Pavličića, Žarka Rakčevića i ostale Crnogorce na poslaničkoj listi GP URA ili u uticajnim krugovima oko te partije. No, onaj ko vjeruje da bi reakcija pomenutih i sličnih mogla biti drugačija nego profesorice Jelušić u Budvi, kad se glasnula nekim tekstićem i ostala do kraja u vlasti koja je slavila nestanak Crne Gore 1918. – doima se nepopravljivim optimistom bez pokrića.

Na koncu, na teror nad muslimanima u Pljevljima prije su reagovali saradnici Predsjednika, čik pogodite koje, susjedne države, pozivom Samiru Kadribašiću, tada još glavnom imamu IZ u tom gradu, nego što su pravedno vrisnule Abazovićeve građanske perjanice. Iako taj poziv iz Kabineta zlokobno podsjeća na scenu iz “Kuma”, teško da je bljutaviji od zastrašujućeg muka ili upinjanja medijske posluge “Trojnog pakta” da dokaže kako pljevaljske muslimane šikanira odlazeća vlast, e da bi kompromitovala osvjedočene poštovaoce lika Ratka Mladića i Srebrenice kao njegovog životnog nedjela.

Stvarno, koja je logika da neko ko slijedi tu ideologiju prebije Bošnjaka, da mu urinira na pragu, prijeti ispod prozora silovanjem kćerke, kamenuje džamiju…Ima li išta prirodnije nego da biće koje režanjem: đe ste Turci, dočekuje autobus iz Sarajeva, nekoliko dana potom drži trobojni transparent sa porukom “ne damo svetinje” ispred Husein pašine džamije? Dakle, mrtva trka u intelektualnom i moralnom ambisanju svih aktera te sramotne predstave.

Naravno, nije realno da se Amfilohijevi partijski radnici u mantijama oslone samo na pojašnjavanje taktike aktivnog čekanja, metodom “od crkve, do crkve”. Stadu, uz propovijed da se do cilja mora dvokorakom, treba ponuditi nešto konkretno, s čim može politički da prezimi. A, ima se i može se itekako: recimo, izmjene Zakona o državljanstvu radi štancovanja ličnih karata za buduće sigurne glasove DF, robustan ulazak u vlasničku strukturu Luke Bar, EPCG i drugih strateški važnih državnih preduzeća… Sve s jasnim ciljem pretvaranja Crne Gore u banana (bolje šljiva ili malina) državu, sa džojstikom u Beogradu.

Valjda je najzanimljivije pitanje ima li Amfilohije vremena da čeka zicer za stavljanje van snage (to već traži Irinej) Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili “samo” promjenu tri sporna člana, što jednom pomenu Dritan Abazović, pokazujući kako ne (želi da) razumije da u ta tri člana staje sve: pravo Crne Gore na svoju istoriju i kulturnu baštinu, njen karakter danas i budućnost. Takođe, hoće li ga pobjednička euforija ponijeti u rizik obnove Aleksandrove kapele na Lovćenu i gradnje crkve nasred Cetinja?

Zašto rizik?

Zato što nema baš nikakve dileme da bi tim potezima izazvao reakciju kakvu je sam patentirao povodom Zakona o slobodi vjeroispovijesti. I ne samo tim – svaki pokušaj donošenja anticrnogorskih zakona u Skupštini dobiće “crnogorski odgovor” po nedavnom obrascu sa Cetinja i Trga nezavisnosti. Samo što će, umjesto mordorske estetike litija, tuđih zastava i skandiranja drugoj državi, imati priliku da posmatra slike ljudi koji se raduju svojoj državi i životu u njoj.

Amfilohije Radović ne može svoju misiju u Crnoj Gori završiti vraćanjem Aleksandrove kapele na Lovćen. To je nemoguće i on je toga svjestan.

Kao što bi u dubini duše morao biti svjestan koliko je njegov životni i duhovni opus osakaćen činjenicom da se nikad nije mogao stopiti sa onom masom ispred Cetinjskog manastira ili na Trgu nezavisnosti. Šteta, Moračanin je odabrao put koji ga za trideset godina nikad nije primakao mjestu na kojem plamti emocija istinskog pripadanja Crnoj Gori. Sad, kad prima čestitke kao izborni pobjednik, osudio je sebe da taj osjećaj nikad ne upozna.    

A, to nije Božja kazna, to je stvar ljudskog izbora.

Izvor: Antena M