Zašto Zukorlić nastoji izjednačiti kulturološke razlike Srba i Bošnjaka?

0
333
Screenshot/YouTube/RTS
Piše: Nedžad Smailagić

Lider Stranke pravde i pomirenja Muamer Zukorlić u posljednje vrijeme u svojim brojnim TV nastupima često iznosi tvrdnje da područje Sandžaka i šire Balkana predstavlja jedinstven kulturološki prostor, što naravno nije tačno, a danas je to učinio i u Skupštini Srbije.

“Na prostoru ove zemlje i šire na Balkanu imamo jako puno srodnosti. Naše vjere jesu po definiciji različite, ali suštinski one su monoteističke. Bog je jedan, postoje različite percepcije, različiti pristupi. Isto tako nam je i ethos jedan, vrijednosni sistem nam je jedan. Zato smo mi i ovdje u Srbiji i na prostoru Sandžaka i Balkana jedan kulturološki prostor. Kada bismo uspijeli da kod političkih elita podignemo svijest o našoj srodnosti jako mnogo problema bismo eleminisali”, rekao je Zukorlić u Skupštini Srbije.

Zukorlić je također rekao “da se trebamo vratiti kvalitetima koji su vijekovima postojali u našoj tradiciji”.

“Danas imate razne kvalifikacije, dresove, podjele po raznim osnovama. Hajmo se vratiti našoj tradiciji, kod naših očeva i djedova nisu postojali druge podjele osim podjela na čovjeka i nečovjeka. To su bile jedine podjele koje su bile legalne i legitimne. Tom konceptu treba da se vratimo”, rekao je Zukorlić.

O kakvoj zajedničkoj tradiciji Bošnjaka i Srba Zukorlić govori nama je nejasno i nepoznato. Fenomen tradicije, u odnosu na ideje o nacionalnom i kulturnom identitetu, je veoma važan, pa njegovo svođenje na pojmove “čovjek” i “nečovjek”, što Zukorlić čini, je veoma šturo tumačenje ovog pojma.

U svijetu u kojem danas živimo identitetska pitanja od velikog su značaja. U kontekstu globalnih procesa, položaj kulturnih i etničkih identiteta sve je teži, a mogućnosti njihovog očuvanje i razvoja sve ograničenije. Kako identitet predstavlja bazično osjećanje ljudskog postojanja, svaki identitet, pa i kulturni, pretpostavlja postojanje drugih.

O brojnim kulturološkim razlikama Srba i Bošnjaka mogli bismo nadugačko govoriti, no mi ćemo se ovog puta osvrnuti na neke najbitnije elemente tih razlika.

U kontekstu nacionalnog identifikovanja, mitovi, religija i jezik imaju veoma važno konstitutivno mjesto. Oni ulaze u red tzv. osnovnih identifikatora, na osnovu kojih pojedinci konstituišu svoje stavove, vrijednosne sisteme i životne senzibilitete. Tako je kult kosovskog stradanja, zajedno sa kultom svetog Save, poslužio kao vezivna matrica za uobličavanje nacionalnog identiteta Srba, ocjenjuje u svom magistarskom radu Ljiljana Rogač.

Ona navodi da su posljednja istraživanja pokazala visok stepen korelacija između etničke pripadnosti i vjeroispovesti, odnosno da se Srbi prevashodno identifikuju s pravoslavljem i Srpskom pravoslavnom crkvom.

Hrišćanstvo kao jedno od glavnih konstitutenata srpskog kulturnog identiteta i islam kao glavni konstitutent bošnjačkog kulturnog identiteta čine glavnu i ključnu kulturošku razliku između naša dva naroda.

Rogač u svom radu ističe i da se pitanje jezika kao bitna identitetska odlika često smatra najvažnijim elementom kulture i kulturnog identiteta, kao i da je fenomen tradicije, u odnosu na ideje o nacionalnom i kulturnom identitetu, također veoma važan.

Zukorlićeva teza o jedinstvenom sandžačkom i balkanskom kulturnom prostoru, kao jedinstvenom duhovnom prostoru, veoma je bliska globalističkom nastojanju da se vrijednosti društva kome pripadamo uzdignu na nivo univerzalnih vrijednosti.

Mi bismo rekli da je ovom našem životnom prostoru mnogo adekvatniji model interkulturalizama, koji predstavlja svojevrsnu fiozofiju razmjene među kulturnim grupama u okviru društva, koja pretpostavlja inherentnu otvorenost prema kulturi “drugog i drugačijeg”. Interkulturalizam podstiče dijalog i traganje za zajedničkim elementima između kultura, u kojima se prepoznaju i prizanaju kulturne različitosti.

Nekako se stvara utisak da pojedini Zukorlićevi stavovi po ovom pitanju pomalo koincidiraju i sa naučnim stavovima u kojima, iz tačke gledište prirode, “nacije” ne postoje. Kompletna paradigma genetike je u potpunoj suprotnosti sa paradigmom “nacija”. Genetika stoji na postulatu da su ljudi kombinacija različitih grupa gena. Shodno tome, svaki pokušaj dokazivanja ko je Srbin, a ko Hrvat ili Bošnjak uz pomoć genetike, zapravo dovodi do zaključka da ni Srbi ni Hrvati ni Bošnjaci ne postoje – iz tačke gledišta prirode. Stoga prizilazi da su naše razlike isključivo kulturološke.

Dakle, ukoliko odbacimo Zukorlićevu teoriju o “kulturoškoj srodnosti Srba i Bošnjaka” nema mjesta navodima o jedinstvenom kulturološkom prostoru u Sandžaku i na Balkanu.

Izvor: Sandzacke.rs