Piše: Esad RAHIĆ
Opet je period kada se roditelji bošnjačke nacionalnosti izjašnjavaju na kojem jeziku će njihova djeca pohađati nastavu. U uslovima kada je zakonom omogućeno, nakon jednostoljetne zabrane, da učenici bošnjačke nacionalnosti pohađaju cjelokupnu nastavu na svom maternjem bosanskom jeziku, dio sandžačkih Bošnjaka i dalje ne konzumira svoje legitimno pravo.
Zašto? Prepreke više nisu u zakonskoj regulativi. Mi smo to pravo od školske 2013/2014. godine ostvarili nakon višegodišnje teške i iscrpljujuće borbe. Prije toga smo ostvarili pravo da učenici u formi izbornog predmeta mogu učiti Bosanski jezik sa elementima nacionalne kulture. U zakonskom smislu nastavi na bosanskom jeziku su širom otvorena vrata.
Podanički mentalitet i neizlječivi kompleksi
Pa koje su prepreke koje onemogućavaju da sva bošnjačka djeca prate cjelokupnu nastavu na svom maternjem bosanskom jeziku? Prepreke su u našoj glavi. U našoj nacionalnoj svijesti koja je još uvijek u stanju adolescencije. U našoj podaničkoj svijesti. U našim neizlječenim kompleksima niže vrijednosti.
Nađite mi Srbina, Albanca ili bilo kojeg drugog pripadnika nekog naroda koji će dobrovoljno pristati da mu dijete pohađa nastavu na tuđem jeziku, a ne na svom maternjem jeziku. Nećete ih naći. Mi smo jedini narod čiji se jedan nezanemarljiv dio odriče maternjeg jezika u korist tuđeg jezika. To nigdje nema. Samo kod nas.
U početku smo donekle i shvatali dio roditelja bošnjačke nacionalnosti. Mnogi su bili žrtve neobavještenosti. Primali su se na dezinformacije, koje su čak širili i neki Bošnjaci, da učenici koji pohađaju nastavu na bosanskom jeziku, će imati navodno probleme pri upisu u srednje škole i na fakultete. Ta fama je u međuvremenu razbijena i niko nemože više da je koristi kao alibi zbog čega svom djetetu nije omogućio da pohađa nastavu na svom maternjem jeziku.
Da bi našli rezervne izgovore koriste se različitim neubjedljivim razlozima: kako kasne udžbenici na bosanskom jeziku, kako mu dijete mora učiti više predmeta kad je na nastavi na bosanskom jeziku, nego kad pohađa nastavu na srpskom jeziku, da mu je dijete preopterećeno i tome slično.
Pitam se: Kako može maternji bosanski jezik i bošnjačka književnost i kultura biti nešto suvišno i opterećujuće za pripadnika bošnjačkog naroda? Da li ste ikada čuli roditelja srpske nacionalnosti da mu je gradivo iz srpskog jezika i književnosti opterećenje za njegovo dijete? Ljudi, šta je ovo sa našim narodom? Kakav je to nakaradni način razmišljanja?
Mnogo ljudi jezik svodi na narečje: ekavsko ili ijekavsko, a ne na stvarnu sadržinu jezika. Narod bez svog jezika nemože imati status naroda. Odricanje od svog jezika je jednako odricanju od svoje nacionalne pripadnosti.
Predmet bosanski jezik i književnost omogućava bošnjačkoj djeci upoznavanje bošnjačke književne i kulturne baštine i bošnjačkih književnih stvaraoca. Roditelji koji svojoj djeci uskraćuju pravo da pohađaju nastavu na bosanskom jeziku, uskraćuju svojim potomcima mogućnost da upoznaju svoju kulturu i svoju književnost. U čitankama na srpskom jeziku nije zastupljen nijedan bošnjački književni i kulturni stvaralac. Kakva je strašna tragedija oduzeti svom djetetu pravo da sazna o svojoj baštini i o segmentima vlastitog nacionalnog identiteta.
Argument da udžbenici kasne, čak ide dotle da je navodno zbog toga krivo Bošnjačko nacionalno vijeće. Realnost je bila i ostaće, da se uvijek prvo odrade udžbenici većinskog naroda na srpskom jeziku, a tek nakon toga udžbenici nacionalnih manjina. Što se više kasni, to su bolji efekti za većinski narod i vladajući režim. Kod naroda koji su ionako labilni u svojoj odlučnosti i nacionalnoj zrelosti postižu se fenomenalni rezultati. Tako se pripremi psihološki teren da pripadnici manjinskog naroda počnu napadati svoje institucije zbog onoga za šta su odgovorne institucije u Beogradu. A osim toga, mi smo poznati i po tome, da smo veoma hrabri jedni na druge, a manji od makovog zrna kada je u pitanju neko treći.
Tuđe precjenjujemo, svoje potcjenjujemo
Mi smo robovi podaničke svijesti. To je bolest koja se najteže i najduže liječi. Tuđe precjenjujemo, svoje potcjenjujemo.
Srpska vlast je osjetila našu lakomost za foteljama i ličnim pozicijama i vrlo nas lahko i jeftino kupuje. Svojevremeno je rahmetli Hamdija Pozderac rekao: „Ja sam prije svega Musliman, pa tek onda komunista“.
Direktori škola bošnjačke nacionalnosti uvijek moraju imati ovu misao u glavi, da su prije svega Bošnjaci, pa tek onda direktori škola. Da su prije svega u službi svog naroda i nacionalnog interesa, pa tek onda službenici nečije vlasti. Nažalost, jedan dio njih se ponaša obratno, stavljanjem ličnog interesa i svoje karijere iznad interesa svog naroda.
Postavlja se logično pitanje: Kako u jednoj školi skoro sva bošnjačka djeca pohađaju nastavu na svom maternjem bosanskom jeziku, a u drugoj sa sličnim brojem đaka minimalan broj učenika.
Za preokret u pravcu boljeg stanja, prvo je neophodan preokret u nacionalnoj svijesti. Kada shvatimo da su Bošnjak i bosanski jezik u simbiozi i nerazdvojna cjelina, i da je sve drugo samoponištavanje i samoponižavanje stvari će krenuti u boljem pravcu.
Izvor: Sandzacke.rs