Na brdima Pešteri, pustim selima oko Sjenice, na Goliji, žive “zaboravljene duše”. Starci, djeca, samohrani roditelji koji žive u uslovima nedostojnim jednog čovjeka, sve dok ih ne pronađe Hido Muratović.
Još sedamdesetih godina prošlog veka dok je radio kao trgovac, Hido je osjetio iskonsku potrebu svoje duše, a to je da pomogne, piše Kurir.
Od tada pomogao je preko 50 porodica, a kako kaže, mnogima je bio i hodža i pop.
“Ja sam sve njih nazvao zaboravljene duše, zaboravljeni od države, a bogami i od svojih najmilijih. Bio sam, verujte mi, i hodža i pop. Mrtve sahranjivao, kupao ih! Ne znam poslije moje smrti da li će neko ovo raditi. Ne hvalim sebe, ali je istina”, skromno objašnjava Hido.
“Ja sam sagradio 48 kuća za svojih 50 godina. Što Bošnjacima, što Srbima. Kad kažem to muslimanima i pravoslavcima previše mi teško pada, oni su svi moji”, kaže Hido.
Kako sam kaže, iako ima samo osam razreda škole, sve kojima je pomogao tačno zna. Među nesrećnim porodicama tu su i heroji sa Košara, deca bez roditelja, starci, samohrani roditelji.
“Ja se sa svima njima družim. Kad tako sedim kod kuće, ja odem i kupim vruće ćevape i biram hoću li kod Milke ili kod Salije, ja se sa svima njima družim. Odem tamo na doručak”, sa velikim osmjehom priča Hido.
O ovom “dobrom duhu Sandžaka” uveliko se zna, a njegov rad cijene i poštuju svi. Na ulici svaki prolaznik sa velikim poštovanjem ga pozdravi.
“Veliko poštovanje stekao sam kod svih ljudi, muslimana, pravoslaca, Nijemaca, Albanaca, Makedonaca… Idem tako biciklom po čaršiji svi mi se javljaju i zaustavljaju me. Daju mi po 50, 100, 200, čak i 500 evra…”, kaže Hido, naglašavajući da nema uvijek onih koji žele da otkriju svoji identitet.
“Ima ko bilježi dobra djela”, rečenica je po kojoj ovog časnog čovjeka svi poznaju i kako sam kaže, na njoj se priča i završava.
Izvor: Kurir.rs