Jadranska magistrala je drugi po značaju put u Jugoslaviji, a predstavlja dionicu koja počinje u mjestu Škofja kod Kopra (Slovenija), te se nastavlja obalom Jadranskog mora, a preko Crne Gore ide na sjever, pa iz Srbije u Makedoniju gdje se završava južno od Skoplja na put Ljubljana – Zagreb – Beograd – Skoplje (budući autoput “Bradstva i jedinstva”). Od 1.407 km jadranske magistrale oko 25% je trebao da se izradi u Crnoj Gori.
Pripreme za konačnu izgradnju Jadranske magistrale počinju 1955. Prvi izgrađen dio je od Rijeke do Novog Vinodolskog (48 km). Od 1945. do 1959. Magistrala je dospjela do Zadra (174 km), a 1963. do Šibenika (124 km). Glavni radovi odvijali su se na preostalom dijelu do Debelog brijega, kada je u dvije godine, od 1963. do 1965., izgrađen 291 km.
Jadranska magistrala bila je velika federalna investicija i uz autoput Bratstvo-jedinstvo (Ljubljana-Zagreb-Beograd-Skoplje), u potpunosti je završena 1971. godine.
Magistralu gradilo je mjesečno u prosjeku 5.000-6.000 radnika i stručnjaka najboljih domaćih građevinskih preduzeća, koji su udruženi pobijedili na međunarodnoj licitaciji s ponudom koja je bila 15 % niža od austrijskih ponuđača. Magistralu je gradila i vojska, tadašnja JNA.
Dionica Ribarevine – Ivangrad (današnje Berane) je građena od 1966. do 1968. godine. U okviru te dionice urađen je najduži most na Jadranskoj magistrali, preko Lima dužine 241 metara koji je pušten u saobraćaj 1968. godine.
Jadranska magistrala od Ivangrada do Rožaja sa tunelom Lokve građena je od 1967. do 1970. godine. Sam tunel Lokve je rađen od maja 1968. godine do pred kraj 1970. godine
Zadnja dionica Jadranske magistrale na potezu od Rožaja do Baća (granica Srbije) je rađena od 1968. do 1971. godine.
Jadranska magistrala je završena 1971. godine u dužini od 358,64 km, ima ukupno 102 mosta dužine 6.230 metara i 56 tunela dužine 6.285 metara. Najduži most na Limu (241 metara), a najduži tunel Lokve (1.115 metara)