Američki predsjednik Donald Trump svečano je objavio da su Srbija i Kosovo u Bijeloj kući 4. septembra potpisali historijski sporazum. Trumpu treba diplomatski trijumf i dokaz da je uspješniji od evropskih lidera, posebno pred izbore, uz nepovoljne rezultate predizbornih anketa.
“Nakon nasilne i tragične historije i godina propalih pregovora, moja je administracija predložila novi način premošćivanja podjela. Koncentrirajući se na stvaranje radnih mjesta i ekonomski rast, dvije zemlje uspjele su postići veliki napredak”, izjavio je Trump. No, jedini novitet u ovoj američkoj inicijativi jeste modus postizanja sporazuma. Zato prije analize obaveza iz dokumenata koje su potpisali američki i srbijanski predsjednik i kosovski premijer treba se prvo upitati šta su to oni zapravo potpisali i kakve su pravne posljedice njihovih potpisa.
Stvarno, radi se o dva vrlo slična, ali u nekim segmentima bitno različita unilateralna dokumenta koji su odvojeno potpisali Aleksandar Vučić i Avdullah Hoti. Zapravo, to su izjave kojima se obavezuju jedna ili obje strane, ili čak i američka kao treća strana. Iako je riječ o dva slična dokumenta, koja se teško mogu smatrati sporazumom, gotovo su svi mediji objavili kako su dvije države postigle sporazum, a razlikovali su se samo u ocjeni za koju je stranu taj sporazum bolji ili korisniji, srbijansku, kosovsku ili američku. Naime, američki je predsjednik potpisao prateće izjave kojima zahvaljuje jednoj i drugoj strani na postignutom, kako proizlazi iz na Twitteru objavljene izjave i pratećeg pisma koje je izgleda dostavio neko iz kosovske delegacije.
Vrlo je teško reći šta ovako neuobičajeno sročeni dokumenti znače u smislu primjene i obaveza, po međunarodnom pravu. Načelno, međunarodni sporazum jedinstven je tekst potpisan od obiju strana, ako je bilateralni, ili od sve tri ako je trilateralni. Trebao bi se ratificirati u parlamentima, a ovakav oblik jednostrane izjave se ne ratificira. U tekstu dviju izjava ima dosta toga što je već obuhvaćeno ranijim sporazumima iz Bruxellesa, poput uzajamnog priznavanja diploma, što su Srbija i Kosovo dogovorili 2011, i izgradnje autoceste Priština – Beograd. Osim srbijansko‑kosovskih tema, na dvije stranice teksta ugurane su odredbe o 5G mreži, holokaustu, pravima homoseksualaca i tretiranju “Hezbollaha” kao terorističke organizacije, zajedno s tzv. “mini Schengenom” između Srbije, Albanije i Sjeverne Makedonije, kao i pristup Kosova istom. Našlo se tu i izraelsko priznavanje Kosova te smještanje ambasada obiju država u Jeruzalem. Sve ove odredbe zapravo se tiču SAD, i to posebno Trumpovih birača, evangelističkih fundamentalista i armagedonista, a ne kosovsko-srbijanskih odnosa. Tek bi se izraelsko priznavanje Kosova moglo tumačiti kao dodatni pritisak na Srbiju u smislu njezina priznavanja nezavisnosti Kosova, što je, i ovom prilikom, Vučić izbjegao, iako bivši kosovski političar Azem Vllasi smatra da je to prvi korak u priznavanju Kosova, dok premijer Hoti očekuje da će su u okviru nastavka briselskih pregovora po okriljem EU doći do međusobnog priznanja.
Vučić je odbio potpisati međudržavni sporazum. On je potpis predstavio kao bilateralni sporazum sa SAD-om, i to dobar sporazum. No Trump je potpisao papir drugog sadržaja, dakle ne sporazum sa Srbijom. Dokument “Ekonomska normalizacija” ima 16 općenitih tačaka, od provedbe sporazuma o autocesti Beograd – Priština iz februara, do provedbe studije izvedivosti o povezivanju te ceste s “lukom dubokog mora” na Jadranu. Određuje se da će obje strane sarađivati s američkim agencijama na izgradnji željezničke mreže i drugim projektima, vratiti imovinu nasljednicima žrtava holokausta, boriti se za dekriminalizaciju homoseksualizma i kod drugih država. Vrlo su zanimljive odredbe da će obje strane diverzificirati svoje izvore energije, a opremu za 5G mrežu neće naručivati od nepouzdanih dobavljača, što znači kineskog “Huaweija”. Inače, Richard Grenell, bivši šef obavještajnih službi i specijalni Trumpov izaslanik, jedini outani gay u Trumpovoj administraciji, očito stoji iza ubacivanja odredbe o promociji homoseksualizma.
Izrael se pojavio kao faktor u pregovorima između Srbije i Kosova kao još jedan doprinos praksi međunarodnih odnosa u službi pobjede na izborima, kako ih vidi Trump. Tako se Srbija obavezala otvoriti trgovinski ured u Jeruzalemu ovog mjeseca i u Jeruzalem preseliti Ambasadu u julu. Ta je odredba očito bila umetnuta pred samu ceremoniju potpisa jer je Vučićev izraz lica, kada je vidio šta potpisuje i kakve to konsekvence nosi, rekao više od bilo koje analize sva tri (ili četiri) dokumenta. Većina je zemalja protiv toga, EU također. Uz SAD, još su samo tri zemlje preselile ambasade u Jeruzalem. Ovo dodavanje još dvije manje značajne države na tu listu zapravo samo daje slabašnu potporu Trumpovom “planu” za Bliski istok koji je sastavio njegov neuki zet Jared Kushner, a prst je u oko EU, čije članice ne preseljavaju svoje ambasade iz Tel Aviva. Iz svega proizlazi da su se zapravo odvojenim izjavama obje države obavezale raditi po američkim nalozima, posebno na području od važnog interesa Trumpove administracije – od priznavanja okupacije Palestine i svih izraelskih želja, neprijateljstva prema Iranu i Kini, te smanjivanja ruskog energetskog utjecaja u Evropi kao i uvođenja američke tehnologije praćenja i nadgledanja.
Izraelski premijer Netanyahu zahvalio je Vučiću i potvrdio je da će Izrael i Kosovo uspostaviti diplomatske odnose te da će i Kosovo kao “prva većinski muslimanska zemlja” otvoriti ambasadu u Jeruzalemu. Iako je Vučić izgledao zbunjeno i iznenađeno prilikom uvida u konačan dokument, potpis je uslijedio ne samo da se izbjegne međunarodni skandal već i direktno priznanje Kosova. To eventualno podmetanje drukčije verzije finalnog dokumenta od one koju je Vučić “pregledao 500 puta”, prema vlastitoj izjavi, ne čudi jer Trumpova administracija liči na skup teških improvizatora i klasičnih poslovnih mešetara koji su spremni na svaku vrstu varke i zamke. No, iako se čini da je Srbija potpisala problematičnu izjavu, iz činjenice da se ne radi o dokumentu veće težine, ona nije time iz svojih odnosa izbacila niti Kinu niti Rusiju. I još uvijek nije priznala Kosovo. Osim priznanja od Izraela, uz uvjet otvaranja ambasade u Qudsu, što je predsjednik Thaqi odmah morao objašnjavati turskom predsjedniku Erdoǧanu, i tradicionalnog praćenja svakog američkog miga, Kosovo nije dobilo ništa specijalno ovim “sporazumom”. Istovremeno, moralo je pristati na jednogodišnji moratorij na traženje priznanja od drugih država (malo više od pola članica UN priznalo je Kosovo, a čak 5 članica EU nije) i članstva u međunarodnim organizacijama, kao što je i Srbija pristala na moratorij zahtjeva da druge države povuku priznanje Kosova, što je ionako nemoguća misija.
Inače, srbijanska je delegacija pustila spin o postojanju tačke 10. “sporazuma”, kojom se priznaje Kosovo kroz izraelsko priznanje koju je svojom umješnošću, kako histerično tvrde mediji pod njegovom kontrolom, Vučić izbacio iz konačnog teksta. Da je riječ o spinu, potvrdio je Grenell, koji je ovu papazjaniju i pripremio, tvrdeći da odredbe nisu bile numerirane. Vučić je jedino dobio da nije potpisao bilateralni sporazum, iako se u izjavi kosovske strane pojavljuje izraelsko priznanje, a u srbijanskoj izjavi preseljenje ambasade u Quds.
Osim SAD-a, bolje rečeno Trumpove administracije, koja ništa ovim dokumentima nije izgubila, može se reći da Kosovo nije dobilo očekivano priznanje od Srbije, potencijalno poremetilo odnose s Turskom, dok je Srbija zakomplicirala svoje odnose s EU, Turskom, Palestincima, Arapima i muslimanima zbog preseljenja Ambasade te s Rusijom i Kinom zbog odredbi o diverzifikaciji energije i nabavkama 5G mreže. Ovaj se dojam dobije ako se promatra integralno oba teksta, dok se izdvajanjem samo jednog ili nekoliko aspekata može smatrati da je, recimo, Kosovo dobilo priznanje od Izraela, u zamjenu za srbijansko preseljenje Ambasade u Quds, pa se može govoriti da je Vučić izgubio. Ali, Kosovo će isto Ambasadu u otvoriti u Jeruzalemu, pa i njemu slijedi objašnjavanje s Turskom i Arapima kao i Vučiću. Tako se sjedenje na više stolica Vučiću konačno obilo o glavu.
Ekonomski sporazum donio je samo još jednu novinu – otvaranje američke Međunarodne korporacije za ekonomski razvoj, i to u Beogradu, da Vučić to može predstaviti kao važan ustupak Srbiji. Obje države nastavljaju razgovore i pregovore pod okriljem EU, pa je ova američka intervencija time nebitnija za kosovsko-srbijanske odnose. Ekonomski dio “sporazuma” uglavnom je potvrda u Bruxellesu dogovorenog, ovim, čini se, samo odblokiranog. No malo bitna za Kosovo i Srbiju, puno je bitnija za Trumpa i njegovu katastrofalnu administraciju, koja je nedavno poražena u Vijeću sigurnosti UN, koje nije prihvatilo nastavak sankcija Iranu. Zanimljivo je da je premijer Hoti, nakon što je pustio kosovsku verziju izjave i Trumpovu zahvalnicu, “sporazum” nazvao kreativnim, koji kao oni posredni i djelimični neće riješiti probleme. No, niti ovakav “historijski sporazum”, niti kičasta dekoracija u Bijeloj kući, niti vrsta stolova za kojima su sjedili Trump, Vučić i Hoti na američke i svjetske medije nisu ostavili nikakav dojam. Možda baš zato što je taj politički i svaki drugi kič kao takav i prepoznat. Kič je, po definiciji, ono što se gradi da jeste, a nije. Niti je historijski, nije čak niti sporazum, osim u ekstenzivnim tumačenjima Trumpove administracije koja je snažno poremetila pravila međunarodnih odnosa (od unilateralnog povlačenja iz iranskog nuklearnog sporazuma do unilateralnog preseljenja Ambasade u Jeruzalem, do nametanja apsurdnog prijedloga mirovnog sporazuma Palestine i Izraela, pa do infantilnog rječnika čak i u državnoj komunikaciji).
Razgovori pod okriljem EU nastavili su se već 7. septembra, pod pokroviteljstvom povjerenika za vanjsku politiku EU Josepa Borrella i posebnog izaslanika za dijalog Beograda i Prištine Miroslava Lajčaka. Vučić u Bruxellesu treba objasniti kako zemlja koja pregovara o ulasku u EU može kršiti dogovore i zajedničku politiku svih članica i kandidata za članstvo u EU, oko pitanja Ambasade u Jeruzalemu i sankcija Rusiji, ali i zbog saglasnosti s kineskom rezolucijom o Ujgurima koju je Vučić potpisao unatoč upozorenju EU. S Rusijom će morati razriješiti odredbu o diverzifikaciji energije koja i nije sporna da je samostalno donesena, a ne u predloženom dokumentu SAD-a. Ruski Komersant piše da Moskva smatra da ovaj “sporazum” može značajno promijeniti geostrateške položaj Rusije na Balkanu. Osim smanjenja ovisnosti Srbije o ruskom plinu, može Beograd još približiti američkim sigurnosnim sistemima, a to može u ruskoj paranoji značiti i NATO. No, Vučić je, ne treba zaboraviti, kupio najmodernije ruske rakete i oružje. Bojazan Rusije zapravo se održava na smanjenje njezina utjecaja na Balkanu, jedinog preostalog u Evropi.
Kinezi, zasad, šute, čekajući da im Vučić pojasni šta je to potpisao i kakve će to reperkusije imati na bilateralne odnose Srbije i Kine. Zasad ima argument da nije priznao Kosovo, pa je kineska (i ruska) podrška oko Kosova i dalje aktualna. “Sporazum” nije isključio “Huawei” ili kinesku 5G tehnologiju, nego općenite “nepouzdane dobavljače”, pa se može po potrebi rastezljivo tumačiti. Konačno, Arapska liga i Turska upozorili su obje strane da je preseljenje Ambasade u Jeruzalem kršenje međunarodnih odnosa i prava te protivno UN rezolucijama, a Palestina je poručila da neće imati odnose sa zemljama koje to učine, a posljedice na arapske i turske investicije u Srbiju, ali i u Kosovo još nisu poznate. Sve ovisi hoće li se jedna ili obje strane držati svega ili dijela potpisanog u izjavama, a to ovisi o njihovom shvatanju stvarnog cilja i učinka ove američke intervencije.
Izvor: Stav.ba