U mjestu Sjeverin kod Priboja, 22. oktobra 1992. godine, 16 Bošnjaka prvo su kidnapovali, a potom i ubili pripadnici paravojne formacije “Osvetnici”, koju je predvodio Milan Lukić.
Grupa Bošnjaka, među kojima je bila i jedna žena, izvedena je iz autobusa kojim su se vozili u Priboj na posao, kod mjesta Mioče. Kamionom su ih dalje odvezli u Višegrad, gdje su svi ubijeni. Ovoj otmici prethodila je, dan ranije, 21. oktobra 1992. otmica Sabahudina Ćatovića, koji je otet iz svoje kuće.
Toga dana 1992. oteti i pogubljeni su Mehmed Šebo, Zafer Hadžić, Medo Hodžić, Medredin Hodžić, Ramiz Begović, Derviš Softić, Mithad Softić, Mujo Alihodžić, Alija Mandal, Sead Pecikoza, Mustafa Bajramović, Hajrudin Sajtarević, Esad Džihić, Idriz Gibović, Ramahudin Ćatović i Mevlida Koldžić. Punih 31 godinu poslije zločina pronađeni su posmrtni ostaci samo jedne žrtve.
Na osnovu prikupljenih podataka i dokaza o ovom zločinu, potpuno je jasno da je riječ o planski izvedenoj operaciji. Žrtve su birane ciljano, u ovom slučaju na osnovu nacionalne pripadnosti, a način kako su ubijene i to što ni danas, trideset jednu godinu nakon zločina još nisu pronađeni njihovi posmrtni ostaci, pokazuje da je zločin pripreman znatno ranije, a da su izvršioci ove operacije imali logističku podršku tadašnje Vojske Jugoslavije.
Trideset i jednu godinu traje, osim tuge, i borba porodica žrtava, za pronalaženje posmrtnih ostataka i priznavanje statusa civilnih žrtava rata. Država Srbija, kao i Evropski sud za ljudska prava, zbog vrlo birokratskih i proceduralnih razloga, odbili su dosadašnje pokušaje zadobijanja bar neke pravde.
Država Srbija zbog činjenice da se sama otmica dogodila na teritoriji Bosne i Hercegovine (kuda je autobus morao da prođe na putu za Priboj), a Evropski sud zbog toga što u vrijeme otmice, Srbija nije bila potpisnica Evropske konvencije o ljudskim pravima.
Okružni sud u Beogradu osudio je na po 20 godina zatvora Milana Lukića i Olivera Krsmanovića, a Dragutina Dragićevića i Đorđa Ševića na 15 godina zatvora, između ostalih i za zločin u Sjeverinu. Lukić je pred Haškim tribunalom osuđen na doživotnu kaznu zatvora za zločine počinjene u Višegradu, ali među nebrojena zlodjela koja je počinio nije uvršten i zločin u Sjeverinu.
Porodice žrtava trideset i jednu godinu kasnije i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih. Fond za humanitarno pravo, uz podršku porodica, već godinama zahtjeva ubrzanje istrage i traži odgovore o sudbini nestalih. Međutim, od države Srbije nema dovoljno podrške, a zahtjevi za priznavanje statusa civilnih žrtava rata su odbijeni.
U februaru 2019. godine, Evropski sud za ljudska prava odbacio je predstavku Fonda za humanitarno pravo u ime porodica, uz obrazloženje da se zločin dogodio pre nego što je Evropska konvencija o ljudskim pravima postala obavezna za Srbiju.
Država Srbija, kada je u pitanju zločin u Sjeverinu, uporno odbija da članovima porodica prizna status civilnih žrtava rata, koji bi im osigurao materijalnu podršku.
Porodice ubijenih, zajedno s građanima Sjeverina, Priboja, predstavnicima nevladinog sektora, brojnih organizacija, među kojima je i Islamska zajednica u Priboju, na današnji dan, već godinama obilježavaju dan sjećanja na ubijene u zločinu u Sjeverinu.