Dana 7. oktobra 2023., Hamas je pokrenuo ofanzivu na južni Izrael kako bi nepovratno razbio neodrživ status quo. Iako je kriza koja sada traje čitavu godinu zaista izbila tog dana, nastajala je decenijama.
Piše: Mouin Rabbani
Prvobitni odgovor Izraela bio je pokretanje genocidne kampanje protiv Palestinaca u Pojasu Gaze. Motivisan osvetom i krvožednošću, dizajniran je ne samo da ubija i uništava u masovnim razmjerima, već i da učini Pojas Gaze neprikladnim za ljudsko stanovanje.
Genocid je bio cijena koju su zapadni sponzori Izraela bili spremni platiti da bi Izrael dao primjer pojasa Gaze i, na taj način, da bi ponovo uspostavio svoju razorenu moć odvraćanja.
Kako bi osigurali da Izrael može nekažnjeno divljati Pojasom Gaze i izbjeći bilo kakvu odgovornost za svoje postupke, zapadni sponzori i saveznici Izraela, predvođeni Sjedinjenim Državama, voljno su uništili pravilnik međunarodnog prava i norme i vrijednosti na kojima se temelji.
Svako uzastopno izraelsko brisanje još jedne crvene linije – bombardovanje i uništavanje bolnica, škola i izbjegličkih centara , neselektivna transformacija komunikacijskih uređaja u ručne bombe, te ubijanje i ranjavanje stotina radi spašavanja četiri zarobljenika – opravdano je kao legitimno čin samoodbrane.
U tom procesu, svijet je pretvoren u mnogo opasnije mjesto za sve nas na oltaru izraelske nekažnjivosti.
Neuspela strategija
Veći dio prošle godine Izrael nije uspio ne samo da postigne ništa od vojnog značaja u Pojasu Gaze, već nije uspio ni da iznese strategiju. Slogani poput “totalne pobjede” i Čerčilovog kompleksa nisu zamjena za političku viziju.
Čini se da se ovo sada mijenja. Izraelsko ubistvo generalnog sekretara Hezbollaha Hasana Nasralaha, a sa njim i praktično cjelokupne vojne komande pokreta, dalo mu je povjerenje da može razbiti koaliciju poznatu kao Osovina otpora. Njena ključna inicijativa u tom pogledu je invazija na Liban koja je trenutno u toku i u kojoj se ponovo prelaze sve crvene linije prekršene u Gazi, još jednom, bez ikakvog povika iz prestonica koje uobičajeno propovedaju rivalima, protivnicima i drugim manjim bićima o svetost vladavine prava, ljudskih prava i sličnih principa.
Kao što je jasno od samog početka, krajnji cilj Izraela je promjena režima u Iranu, uz pogrešnu pretpostavku da će iranska vlada koja se ne angažuje u sukobu s Izraelom pretvoriti Palestince, i Arape općenito, u nemoćne ovce.
Čini se da je Izrael uvjeren da put za Teheran prolazi kroz južna predgrađa Bejruta. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je to potvrdio 30. septembra kada je obećao da će Iranci uskoro postići “slobodu” od svojih lidera.
Izraelska agenda zahtijeva od njega da osmisli direktnu vojnu konfrontaciju između Washingtona i Teherana, a u američkom predsjedniku Joeu Bidenu možda je pronašao kandidata koji mu je do sada izmicao.
Ipak, Liban se više puta pokazao kao groblje Izraela i američke oholosti. Bilo 1982. godine, kada je operacija Veliki borovi Ariela Sharona postavila osnovu za pojavu Hezbolaha, ili 2006. godine, kada se ispostavilo da su “porođajne muke novog Bliskog istoka” Condoleezze Rice bile pobačaj .
Sljedeće sedmice će odrediti da li Izrael može ponovo nastaviti jednostrano rješavanje palestinskog pitanja pod svojim uvjetima, a time i zapečatiti sudbinu palestinskog naroda, ili će 7. oktobar ostati upisan u historiju kao trenutak kada je cionistički projekat u Palestini počeo da se raspada.
Izvor: MEE