Razgovarao: Amel Petrović
Prije nekoliko dana je u Sarajevu promovisan časopis “Bošnjačka riječ” u organizaciji Bošnjačkog nacionalnog vijeća. Bošnjačka riječ je časopis za nauku kulturu i književnost koji u ovom izdanju donosi brojne naučno-istraživačke radove vrsnih bošnjačkih intelektualaca, kao i tekstove istaknutih bošnjačkih pisaca i spisateljica.
Jedan od autora ovog časopisa je Esad Džudžo, potpredsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća, s kojim je novinar portala Kvaka.ba razgovarao o promociji časopisa, ali i o drugim aktuelnim temama vezanim za jezik.
Održana je promocija časopisa “Bošnjačka riječ”, pa bih Vas zamolio da nam nešto više kažete o promociji iz Vašeg ugla kao izdavača, ali i autora.
– Mi redovno imamo promociju časopisa Bošnjačka rijec u Sarajevu. Ovaj put promocija je bila svojevrsni uvod u dvodnevnu konferenciju bošnjačkih vijeća Bosne i Hercegovine, Sandžaka/Srbije, Crne Gore i Hrvatske na temu bosanskoga jezika i usvajanje zajedničkih simbola, grba i zastave Bošnjaka. Centru za bošnjačke studije, kao izdavaču ovog časopisa je u dubokom interesu jačanje kapaciteta unutar bošnjačkog nacionalnog korpusa na očuvanju i unaprjeđenju identiteta Bošnjaka, kao i afirmaciji naučnog istraživanja bosanskog jezika, bošnjačke književnosti, historije i kulture. Zbog toga smo i uspostavili godišnju nagradu “Husein Basic”upravo za najbolje radove istraživačima u ovim oblastima.
Pokušao sam da obradim temu Uvođenje cjelokupne nastave na bosanskom jeziku u Sandžaku, čija je implementacija počela 20.oktobra 2004.godine, nakon 97 godina od zabrane upotrebe bosanskog jezika i njegovog preimenovanja u srpskohrvatski jezik. Taj datum je Bošnjačko nacionalno vijeće proglasilo Danom bosanskog jezika u Sandžaku, naime toga dana je održan prvi javni čas bosanskoga jezika u osnovnoj školi “Dr. Ibrahim Bakić” u općini Tutin. Osam godina je trajala nastava i izučavanje bosanskoga jezika sa elementima nacionalne kulture, što nam je poslužilo kao dobar trening i uvod za uvođenje cjelokupne nastave na bosanskom jeziku, koje je počelo kao pripremna nastava 21.februara 2013.godine na Međunarodni dan maternjeg jezika. Redovna nastava je počela 2.septembra iste godine u većini sandžačkih gradova.
Jedan ste o zagovornika da se kompletna nastava u Sandžaku održava na bosanskom jeziku, pa nam recite u kojoj je to fazi i šta se pojavljuje kao “kamen spoticanja” u implementaciji te aktivnosti?
– Model kompletne nastave na bosanskome jeziku u Srbiji je zaokružen školske 2016/17.godine u predškolskom, osnovnom i srednjem obrazovanju koju trenutno pohađa preko 16 500 učenika u Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici i Prijepolju. Borimo se da ohrabrimo roditelje i učenike u Priboju i Novoj Varoši da se opredijele da pohađaju nastavu na svom maternjem jeziku. Moram naglasiti da su se sandžački Bošnjaci izborili za ovo krunsko identitetsko pravo svojom voljom i kapacitetom, a svjedočimo još uvijek snažnom otporu Vlade i Ministarstva prosvjete iz Beograda ovom procesu. Predstoji nam osnaživanje studijskog programa bosanskoga jezika i književnosti na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, čime bismo ovaj proces učinili samoodrživim.
U Bosni i Hercegovini je uvijek aktuelno pitanje jezika, pa me zanima kako komentarišete situaciju u BiH i sve češće diskriminacije po jezičkoj osnovi, posebno u osnovnim školama manjeg bh. entiteta.
– Mora se postići nacionalni konsenzus oko ovog pitanja pri čemu je potrebna snažna volja i posvećenost svih segmenata bošnjačkog naroda.
Možemo li napraviti komparaciju jezičku diskriminaciju u Sandžaku i Bosni i Hercegovini?
– Naravno da ima sličnosti, ali i razlika. Naime, u Srbiji je bosanski jezik potvrđen ratifikacijom Evropske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima, 23.decembra 2005. godine, čime je Srbija preuzela obavezu zaštite bosanskog jezika zajedno sa jos 9 manjinskih jezika. Ali, praktično potrebna je velika upornost i podrška svih ljudi. Diskriminacije ima svuda, ali na nju ne treba nikada pristati.
Za kraj bih volio čuti Vaše mišljenje o Deklaraciji o zajedničkom jeziku, to je posebno bilo aktuelno prošle godine, ali i ove godine se javnost periodično time bavi. Da li ste za usvajanje te Deklaracije?
– U lingvistici postoje samo srodni jezici a izraz zajednički je besmislica i pokušaj da se historija vrati unazad na Bečki književni dogovor iz 1850.godine i Novosadski dogovor iz 1954.godine, kada su srpske i hrvatske političke i akademske elite iz bosanskog jezika verificirale svoje nacionalne jezičke standarde i norme. Podsjetit ću na činjenicu da bosanski jezik postoji kao takav jos od kraja 12 stoljeća i mi znamo za Povelju Kulina bana, potpisanu 29.avgusta, 1189. godine, koji je pisan na bosančici i u prepisu na latinskom jeziku. Kasnije, znamo za Bosanko-turski rječnik Muhameda Hevaja Uskufija iz 1631.godine. Na osnovu toga, a nakon sloma pokreta za autonomiju Bosne, Husein-bega Gradaševića, 1831.godine i slabljenja bošnjačkog naroda, pa i slomom i masakrom bošnjačkih elita, koju su sprovele osmanske vlasti, pogotovu zločinima Omer-paša Latasa alijas Mice Latasa 1850.godine, a sve to u osvitu Berlinskog kongresa i okupacije Bosne od Austrougraske. Sve te činjenice govore da se Bošnjaci suočavaju sa kontinuitetom historijskih poraza sve do 28. septembra 1993.godine, kada su na Bošnjačkom saboru obnovljeni nacionalni i kulturni bošnjački identitet, pa i ime maternjeg jezika. Prema tome, bosanski jezik je samosvojni i autohtoni kulturološki fenomen i nema nikakve potrebe da se upoređuje sa drugim ili srodnim jezičkim standardima i normama, osim u širem kontekstu sa drugim slavenskim jezicima u Jugoistočnoj Evropi, kao sto je Slavistički komitet i druge međunarodne organizacije i institucije u svijetu.