Piše: Anel Bajramović
Poslije više izjava koje je dao u posljednje vrijeme u kojima je potvrdio da neće biti dio bilo koje sljedeće Vlade Srbije, Rasim Ljajić otvorio je čitav niz pitanja na koja malo ko ima jasne odgovore.
Od samih političkih početaka bio je ili hvaljen ili žestoko kritikovan, neutralnih skoro da nije bilo. Ono za šta mu se zasta mora odati priznanje jeste dosljednost koju je manifestovao u iznošenju političkih stavova i umjerenost u komunikaciji.
Ta dosljednost dovedena je u pitanje onog trenutka kada je ušao u Dačićevu, ili preciznije rečeno u Vučićevu vladu, iako je bio na listi DS. Ljajić je to objasnio potrebom da se Sandžak dalje infrastrukturno razvija, jer on iz opozicije ne bi mogao raditi na tome, kao i neophodnošću da širi i razvija tek osnovanu Socijaldemokrtatsku partiju Srbije.
U dobroj mjeri u oba slučaja je uspio, ali je na drugoj strani, vezujući se za Vučića, puno više izgubio. Toj šarolikoj koaliciji Ljajić ne pripada ni politički, ni ideološki, ni vrijednosno. Jednostavno on se tu nikada nije uklopio, niti su ga SNS i koalicioni partneri ikada prihvatili kao “nekog svog”. Iako je davao demokratski legitimitet jednoj autoritarnoj vlasti i bivao neka vrsta “bibera na pilavu”, naprednjaci su ga sve očiglednije doživljavali kao strano tijelo koje treba odsraniti. A posebno što su dobili ono što im treba umjesto Rasima Ljajića. Po mentalnoj i psihološkoj strukturi, po karakeru i želji za vlašću, Muamer Zukorlić se idealno uklapa u foto-robota budućeg koalicionog partnera.
Više je nego očigledno da iza najnovijih napada na Ljajića, ne stoje ni Šešelj ni Zukorlić već sam Vučić. Samom Ljajiću se sada kao bumerang vraća odluka da “sa đavolom tikve sadi”. U pravu je Sulejman Ugljanin kada kaže da je “Ljajić mnogo više uradio za Srbiju nego za Sandžak” zato što Vučić nije želio da on jača u Sandžaku, već njegov miljenik Zukorlić.
Prema skoro svim nacionalnim manjinama Beograd vodi istu politiku sa ciljem da im on određuje političke predstavnike. Tako je radio Milosević, tako nastavlja Vučić. Uostalom vlasti su se brutalno umiješale u izbore svih nacionalnih vijeća stavljajući ih pod svoju kontrolu. Očito da je mjera lojalnosti državi samo Sejdo Bajramović. Sve ispod toga je ili sumnjivo ili opasno.
Prema tome, Ljajić je povukao jedini ispravan potez, ali zakasneo i zato plaća plaća veliku političku cijenu. Šteta bi bila manja da je odmah podnio ostavku jer bi u demokratskom dijelu javnosti, bar djelimično, povratio izgubljeni kredibilitet. Kada polarizujete društvo, kao sto je to uradio Vučić, onda često stradaju oni koji su u sredini i koji do kraja ne pripadaju ni jednoj ni drugoj strani. U polarizovanim društvima ne smijete biti neutralni jer morate obući dres. Za SNS je Ljajić nedovoljno lojalan partner, za opoziciju je dio Vučićevog tima.
Nema nikakve sumnje da je ministar Ljajić planirao svoje buduće političke korake. Iz izjava koje je davao u posljednje vrijeme ostaje ipak nejasno šta će mu biti prioriteti: politika ili novi posao. Uglavnom je naglašavao da će se posvijetiti jačanju i širenju stranke po Srbiji i pripremi za lokalne izbore 2020. godine.
Govoreći nedavno o ličnim planovima za 2019. godinu u jednom televizijskom intervjuu rekao je da će se posvijetiti daljnjem usavršavanju engleskog i turskog jezika i prosvjetno-naučnoj karijeri. Zli jezici kažu da je već dobio ponudu da zastupa renomiranu svjetsku farmaceuutsku kompaniju u Srbiji. Ako je to tačno, onda je više nego jasno da ćemo Ljajića više čitati u ekonomskim nego političkim rubrikama.
Oni koji ga pak bolje poznaju tvrde da on samo priprema teren za veliki povratak na političku scenu, da se samo sklanja od cunamija i prikuplja snagu za novu borbu. Kao potvrdu tome navode i novootvorene prostorije stranke u Novom Pazaru kojih se ne bi postijedjele ni mnogo veće i jače stranke. Prilikom njihovog svečanog otvaranja Ljajić je i sam naglasio da će svake nedelje boraviti u Pazaru i baviti se strankom. Sudeći po tome moglo bi se zaključiti: jednom političar uvijek političar.