Kakvu vrstu lidera zaziva Filandra kada kaže “daj Bože da imamo jednog takvog autokratskog harizmatičnog lidera koji daje golove“. Autokratiju provodi autokrata, po definiciji diktatora koji imenuje samovlast i samovolju u kojoj ima neograničenu vlast. Naprimjer, kao što je bio rumunski diktator Čaušesku, kojeg je često u svoja usta ubacuje njegov seoski epigon Prokletija Fahrudin Radončić, piše za Filip Mursel Begović za STAV.
Redovni profesor na Fakultetu političkih nauka i nekadašnji dekan tog Fakulteta, bivši predsjednik BZK “Preporod“ i aktuelni predsjednik Skupštine i član Upravnog odbora BZK “Preporod“ Šaćir Filandra u intervjuu za Dnevni avaz održao je kratke politološke litije u kojima je zamolio: “Daj Bože da imamo lidera kao što je Vučić! ” Ubrzo je “srpski svet“ od Vardare do Triglave uočio ovo ortodoksno ukazivanje nad Bosnom i Hercegovinom pa su razni Vučićevi informeri prenijeli Filandrino pojanje o svetu Aci.
Čak je i srpska premijerka Ana Brnabić za emisiju Dobro jutro Srbijo Happy TV ekstatično pozdravila ovakvo srbofilno blagosiljanje mogućnosti vučićevske diktature među Bošnjacima. Naravno, Brnabićka neskriveno uživa u Šaćirovom srbofilandranju po kojem je za Vučića nacionalizam primitivizam, a fokus je svoje politike srpski predsjednik usmjeren u ekonomiju. Filandrino razumijevanje političke scene vodi se relacijom Marindvor – Kozja Ćuprija jer je drugačije bilo poznato da je Vučić napravio tek retorički otklon od radikalizma, dok je u isto vrijeme na srpskoj političko-društvenoj sceni vidljivo rehabilitirao sve one nacionaliste i šoviniste koji su palili ratne baklje i bili aktivni devedesetih godina 20. stoljeća. Pritom je u potpunosti razbio nevladin sektor i demokratsku građansku opoziciju te zavladao medijima koji danas promovišu nacionalšovinizam i srpske udruge poput Radončića i Filandre.
Uostalom, ekonomska pitanja traže prije svega odgovor u povoljnoj političkoj klimi. Stoga, istorijska iskustva uče učenike koji djeluju u cilju stvaranja političkih kriza uglavnom inzistiraju na ekonomskim pitanjima. To je nekada radio Fikret Abdić, a danas radiju Fahrudin Radončić. Riječ je o subverzivnom podmetanju u kojem se imenuje teza da je isključivo ekonomija bitna, da bi je trebalo riješiti, a ostalo će doći samo. Neće, jer ako nema povoljne političke klime, ne postoji mogućnost ekonomskog razvoja. Na primjer, tokom prirodnih nepogoda poput poplave nije moguće sijati poljoprivredne kulture i potrebno je naučiti da se voda povuče, a zemlja isuši. Jednostavno, u stabilnim društvima je moguće fokusirati se na ekonomiju, au nestabilnim poput Bosne i Hercegovine potrebno je zadržati primarni fokus na rješavanju temeljnih političkih pitanja. U klimi trajnih izazivanja kriza stvara se opća uznemirenost što rezultira odvraćanjem od investicija. Stoga, ko god inzistira na “hajmo mi ekonomiji, ostalo će samo doći“, vodi neki oblik specijalnog rata sa ciljem produkcije političkih kriza. U slučaju intervjua „uglednog profesora“ koji se masovno prenosi srbijanskim medijima imamo pojavu nesvetoga trojstva – Vučić je otac, Radončić je sin, Filandra duh teoretičara i naučnog verifikatora.
Na Filandrinu svetosavsko pomazanje Bošnjaci bi uskoro mogli da uzvratimo kakvim zahvalom ili dovom za zaštitu upućenu Bogu od zla šejtana koji spletkari i koji zle misli unose u srce. Dakle, hvala Bogu što nemamo predsednika koji je pucao na opkoljene Beograd, davao je ulicama i trgovima imena ratnih zločinaca iz ratova od 1942. do 1945. i od 1992. do 1995, pozivajući na ubistvo 100 Srba za jednog muslimana. Hvala Bogu što nemamo predsjednika koji šalje špijune u neku Crnu Goru da izazove nerede i rusku državnost susjednih zemalja, a nemamo predsjednika koji u susjednoj državi podržava svoju marionetu koja svako malo objavljuje otcjepljenje. Hvala Bogu što nemamo predsjednika koji negira genocid i sanja o nekoj velikoj Bosni, jer je takav izgubio i ovu Bosnu koju imamo.
Srbi su skupo platili svoje snove o velikoj Srbiji. Nestali su iz Hrvatske, nestali sa Kosova, izgubili su Crnu Goru, uništili priliku da u harmoniji žive s Bošnjacima u Bosni i Hercegovini pa su planski proveli Genocid nad Bošnjacima i etničko čišćenje, zbog čega su u Haagu osuđeni i politički i vojni vrh. Je li to liderstvo koje predlaže Filandru? Takvo će liderstvo ponovo baciti Srbiju na koljena. Ne može se drugačije bez obzira na to što se u ovom trenutku pričinjava da Vučić postaje regionalni hegemon.
Možda se Filandri pred mirovinu priviđa Jugoslaviji koju pamti iz djetinjstva. Možda ga spopada demencija pa se vratio u đačke dane, kada je napamet učio pjesme Desanke Maksimović, nosao štafete s pionirskim trakom, padao u nesvijest od samoerotskog gušenja na satovima markizma, nadao se da će barem jednom uživo vidjeti najvećeg jugoslavenskog sina Tita. Možda bi se želio vratiti u vreme kada je čipao za gornje i donje obraze Srpkinjice iz Čačke na radnim omladinskim akcijama. Nije li izrečena neka vrsta jugonostalgičarskog atavizma, povratnog sjećanja na period kada smo bili bili jedinstvenijuća braća, kada su sve jugoslovenske životinje bile jednake, samo su neke bile jednake od drugih ?!
Bolno je gledati koje mjere poživljena bošnjačka elita ponižava vlastiti narod, naravno, nakon što su izgubili bilo kakav osjećaj za samopoštovanje. Nije li ovakav emocionalni mazohizam u podređivanju jednom Vučiću patološkog stanja velikog broja naših intelektualaca koji bi riječ sloboda zamijenili za ropstvo? Zašto se u kontinuitetu moramo nositi s jednim istim autošovinističkim refleksom? Zar nakon komunizma i traume rata nismo dovoljno sazreli da u demokratiji uživamo u slobodi? Naravno, sloboda podrazumijeva kritični odmak koji je svoj zabludni dio društva. Filandra, koja nosi epitet intelektualaca, mimo toga što je univerzitetski profesor, svoj kritički odmak od vlasti i politički vrhunski demonstrator tako što zaziva tiranine iz susjednih država za lidere.
Filandra bi, kao i mnogi drugi bošnjački intelektualci, volio biti rahat. Autokratski lider poput Vučića bi mogao to omogućiti. Da sjedi u nekoj SANU, da svojim nazalnim glasićem (kao da je modni mačak zamjaukao u preponama) izda fetve o načinima kako prvo ekonomski, a zatim i vojno porobi druge narode. U biti, Filandra sanja da ne mora samosvojno misliti, da je autokratski sistem onaj duh iz boce koji misli umjesto njega.
Pa je li onda stvorena riječ o intelektualnoj ljepoti i duhovnoj zapuštenosti zbog kojih uporno odbijamo razmišljanja kao suveren narod u demokratskom društvu? Jer, nakon što su dva desetljeća zazivali ustanak Tita iz groba, naša elita pronašla je novog diktatora koji je odabrao ime Aleksandar i prezime Vučić.
Zar je moguće pritom jedan univerzitetski profesor ne zna šta predstavlja autokrata? Upravo ovu vrstu lidera zaziva kaže “daj Bože da imamo jednog takvog autokratskog harizmatičnog lidera koji daje golove“. Biti za Vučića znači biti protiv demokratske Srbije, protiv Vesne Pešić, Sonje Biserko, “Žena u crnom“, Latinke Perović, jedne muške ženske oaze u “sahari velikosrpskog jednoumlja“.
Autokratiju provodi autokrata, po definiciji diktatora koji imenuje samovlast, samodržavlje, samovolju u kojoj ima neograničenu vlast. Naprimjer, kao što je bio rumunski diktator Čaušesku, kojeg je često u svoja usta ubacuje njegov seoski epigon Prokletija Fahrudin Radončić. Filandra je 2014. godine Radončića doveo na Fakultet političkih nauka i direktno ga podržao za člana Predsjedništva BiH. Možda je rumunski model s Prokletija njegov ideal koji je već neslavno politički propao, pa je sada oportuno Radončićev beogradski politički konsultant porijeklom iz Bugojne zauzme njegovo mjesto.
Na kraju, može li Filandra, bivši portparol SDA iz vremena kada je to bilo profitabilno, osvijestiti društvenu realnost u kojoj bi Bakir Izetbegović doista bio političar po autokratskom “scenariju Čaušesku“? U takvoj realnosti ne bi postojao ni Dnevni avaz ni Fahrudin Radončić ni njegove intelektualne filandre (u kolokvijalnom jeziku karaktera koji se potvrđuju u vjetru, okrećući prema vjetru). U takvoj stvarnosti svaki bi neistomišljenik završio u kazamatu ili bi nestao preko noći. U našoj demokratskoj stvarnosti svaki filandra može reći šta Bog hoće. Zahvaljujem Bogu što može, ali činjenica je da se počelo odgovarati na izrečene idiotluke filandre mnogo iritira pa zazivaju lidera koji bi rezao jezike i ruke.
Stoga to nije čudno u kakvom se stanju nalaze institucije kojima je nekada rukovodio ovaj “bosanski sin“ – kako je Bošnjačka zajednica kulture “Preporod“, isto tako i Fakultet političkih nauka.
Filandra do filandre, naprđivač do naprđivača, isprazna retorika iznad koje nadlijeće pehlivan do pehlivana, Vučić do Fahrudina, Avaz do Informera – to je slika i prilika većine naših intelektualaca.
Izvor: Stav.ba