Hadž, jedan od pet stubova islama, stoljećima je duboko ukorijenjen u duhovnom i kulturnom životu muslimana Bosne i Hercegovine. Putovanje u Meku i Medinu, svete gradove islama, za mnoge je predstavljalo ne samo vjersku obavezu, već i životnu avanturu ispunjenu izazovima, opasnostima i dubokim duhovnim iskustvima.
U osmansko doba, prije pojave modernih prometnih sredstava poput parobroda i željeznica, hadž je bio podvig koji je zahtijevao iznimnu predanost i fizičku izdržljivost. Antun Hangi, u svom djelu “Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini”, opisuje kako su hadžije iz Bosne i Hercegovine kretale na put pet, šest ili više mjeseci prije Kurban-bajrama kako bi na vrijeme stigle u Meku. Putovanje je bilo ispunjeno poteškoćama: loši putevi, vrućina, pijesak i opasnosti od pljačkaša činili su ovaj poduhvat iznimno zahtjevnim.
Hangi bilježi da su hadžije prije polaska sastavljale oporuku, svjesne da bi putovanje moglo završiti tragično. Okupljali su rodbinu i prijatelje na oproštajni ručak, gdje su se zajedno molili i razgovarali, pripremajući se za dug put. Hadžije iz Sarajeva i drugih dijelova Bosne i Hercegovine sastajale su se u Bosanskom Brodu, odakle su nastavljale put prema Trstu, gdje su se ukrcavale na parobrod.
Plovidba kroz Sueski kanal i Crveno more vodila ih je do luke Jambok, odakle su devama nastavljale prema Medini. Putovanje je bilo iscrpljujuće, posebice zbog vrućine i pijeska, a hadžije su često putovale noću kako bi izbjegle najveće vrućine. Siromašni Arapi duž puta molili su milostinju, a hadžije su morale biti oprezne zbog pljačkaša.
Hangi također bilježi zanimljivu priču o pobožnom čovjeku iz Banjaluke koji je, prema narodnom vjerovanju, doživio čudo. Prije odlaska na hadž, zaboravio je maramu na lipi kraj vrela gdje se molio. Kada je stigao u Meku, pronašao je istu maramu na drvetu iznad vrela, što je narod protumačio kao božanski znak njegove pobožnosti. Po povratku, narod je podigao turbe u njegovu čast, a lipa je nazvana “hadžijinom lipom”. Ova priča svjedoči o dubokom poštovanju koje je narod gajio prema hadžijama, smatrajući ih ne samo vjerski uzorima, već i osobama koje su uživale posebnu božansku naklonost.
Aladin Husić, istraživač historije islama u Bosni, pruža uvid u najranije poznate hadžije iz Bosne i Hercegovine. Sredinom 15. stoljeća, kada se osmanska vlast učvršćivala na ovim prostorima, pojavljuju se prvi pisani tragovi o hodočasnicima. Husić spominje hadži Mehmeda, zapovjednika tvrđave Hodidjed (današnje Sarajevo) između 1455. i 1463. godine, kao prvu poznatu osobu iz Bosne koja je obavila hadž.
Iako podaci o njegovom porijeklu i vremenu hodočašća nisu potpuni, pretpostavlja se da je hadž obavio prije 1455. godine, jer je u tom razdoblju bio zauzet zapovjedničkim dužnostima.
Sljedeći važan zapis potječe iz 1477. godine, kada se među svjedocima na vakufnami bosanskog sandžakbega Ajas-bega spominju hadži Husein, sin hadži Alije, i hadži Ahmed, sin Jakubov. Ovi ljudi smatraju se među prvim muslimanima iz Bosne koji su obavili hadž. U ranom osmanskom razdoblju, među stanovnicima Sarajeva nalazimo i druge hadžije, poput hadži Nesuha, hadži Mustafe, hadži Hamze i hadži Alije, što ukazuje na to da je hadž već tada bio značajan dio vjerskog života.
Hasan Nametak detaljno opisuje jedinstvene običaje ispraćaja hadžija u Mostaru, tvrdeći da nijedan grad u Bosni i Hercegovini, pa ni u bivšoj Jugoslaviji, nije imao tako impozantan ritual. Mostarski običaj uključivao je sudjelovanje mektebske djece, koja su, predvođena muallimima, ispraćala hadžije od njihovih domova do željezničke stanice uz učenje dove.
Nametak bilježi da su ovi običaji potjecali iz davnih vremena, a posebnu ulogu imali su mostarski mektebi, osnovani prije više od 350 godina zahvaljujući dobrotvorima poput Karađozbega, Čejvangeba Kethode i Derviš-paše Bajezidagića. Prije pojave željeznice, hadžije su ispraćane do “Hadžinske sofe”, mjesta na lijevoj obali Neretve, odakle su konjima nastavljale put prema moru.
U modernije doba, ispraćaj se odvijao do Lakišića džamije u Ričini, blizu željezničke stanice, čime je tradicija prilagođena novim okolnostima.
Jedan od najznačajnijih dokumenata o hadžu iz Bosne i Hercegovine je putopis Hadži Jusufa Livnjaka, mujezina Lalapašine džamije u Livnu, napisan 1615. godine. Ovaj putopis, preveden i objavljen 1974. godine zahvaljujući alimu Mehmedu Mujezinoviću, pruža dragocjen uvid u putovanje hadžija u osmansko doba. Hadži Jusuf, koji se bavio trgovinom i zaradio 18 tisuća akči, krenuo je na hadž sa svojom braćom, opisujući svoje putovanje carskim putem od Livna preko Sarajeva, Novog Pazara i Prištine do Istanbula, a zatim lađom preko Aleksandrije, Kaira i Sueza do Džide i konačno Meke i Medine.
Livnjakov putopis obiluje detaljima o mjestima kroz koja je prolazio, poput Čajniča, Pljevalja, Prijepolja i Novog Pazara, gdje je opisivao džamije, šadrvane i prirodne ljepote poput rijeka Drine, Lima i Ibra. Njegova sposobnost zapažanja i bilježenja svjedoči o njegovoj obrazovanosti, a Mujezinović ga smatra prvim astronomom u Bosni i Hercegovini, budući da je izradio sunčani sat na Lalapašinoj džamiji i vodio kalendar na narodnom jeziku.
List “Bosanska vila” iz 1889. godine donosi zanimljiv prikaz običaja bosanskohercegovačkih muslimana tijekom Kurban-bajrama, ističući važnost žrtve u spomen na Ibrahimovu spremnost da žrtvuje svog sina. Bogatiji muslimani kupovali su više ovnova kako bi ih podijelili siromašnima, dok je sultan u Istanbulu dijelio stotine ovnova. Ovaj običaj odražava duh solidarnosti i zajedništva koji je prožimao zajednicu.
Hadži hafiz Muhamed Krpo, u svom putopisu “Put na hadž” iz 1938. godine, posebnu pažnju posvećuje bedelima – osobama koje obavljaju hadž u ime drugih. Krpo kritizira praksu iskorištavanja bedela, gdje su nasljednici umrlih često davali nedovoljne svote novca za obavljanje hadža, prisiljavajući bedele da prihvate male iznose kako bi preživjeli. Ova praksa, prema Krpi, nije samo bila nepoštena prema bedelima, već je i kršila šerijatska pravila, dovodeći do materijalne i duhovne štete onima koji su je provodili.
Drugi svjetski rat prekinuo je tradiciju hadža u Bosni i Hercegovini, a odlazak na sveto hodočašće obnovljen je tek 1949. godine, zahvaljujući reis-ul-ulemi hadži Ibrahimu ef. Fejiću. On je, zajedno s hadži Murat ef. Šećeragićem i drugim predstavnicima, ponovno uspostavio ovu tradiciju. Godine 1954. na hadž je otišlo jedanaest hadžija, uključujući osam iz Sarajeva, dva iz Visokog i jednog iz Srebrenice, čime je započelo novo poglavlje u povijesti hadža.
Fejzulah Hadžibajrić, u svom zapisu iz 1969. godine, opisuje svoje iskustvo odlaska na hadž, naglašavajući svečanu atmosferu ispraćaja iz Sarajeva. Hadžije su ispraćene uz tekbire i dove, a kolona automobila pratila ih je do Koševa. Reis-ul-ulema hadži Sulejman ef. Kemura i drugi funkcioneri Islamske vjerske zajednice dočekali su ih na izlazu iz grada, dok su u drugim gradovima i selima duž puta građani organizirali pozdravne manifestacije.
Hadžibajrić također spominje Bošnjake koji su studirali u Medini tokom austrougarskog razdoblja, poput hadži Husnija ef. Numanagića i hadži Abdulaha ef. Sofića, koji su ostavili značajan trag u obrazovnom i vjerskom životu. Njihovi vakufi u Medini svjedoče o dubokoj povezanosti bosanskih muslimana sa svetim gradovima.
Izvor: Bosna.hr