U historijskim arhivima Balkana, regije čije su granice često ispisivane krvlju i mastilom tajnih dogovora, malo je dokumenata koji su izazvali tako tihe, a sudbonosne potrese kao što je to učinio takozvani “Džentlmenski sporazum” iz 1953. godine. Danas, sa distance od preko sedam decenija, ovaj dogovor ne stoji samo kao administrativni akt, već kao mračni međaš dvolične politike tadašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije.
Pod krinkom diplomatskog približavanja Republici Turskoj, sproveden je proces koji historičari s pravom nazivaju najvećim egzodusom na evropskom tlu u periodu nakon Drugog svjetskog rata. To je bio proces u kojem su cijele regije Sandžaka, Kosova, Makedonije te dijelovi Bosne i Hercegovine ostajali bez svoje demografske supstance, ostavljajući iza sebe prazne mahale, zatvorene dućane i trajno narušenu multikulturalnu potku društva.
Diplomatska pozadina
Sve je počelo u sferi visoke diplomatije, daleko od očiju naroda koji će postati njezina žrtva. Jugoslavija se početkom pedesetih godina prošlog stoljeća nalazila u specifičnom i veoma teškom međunarodnom položaju. Nakon raskida sa Staljinom 1948. godine, zemlja je grčevito tražila saveznike na Zapadu kako bi osigurala fizički opstanak i politički legitimitet. To je dovelo do formiranja Balkanskog pakta, saveza s Grčkom i Turskom. Upravo u toj klimi “novog prijateljstva”, u januaru 1953. godine, turski ministar vanjskih poslova Fuad Köprülü posjetio je Beograd.
Ključni trenutak dogodio se na Brionima, 22. ili 23. januara 1953. godine. Tokom prijema kod maršala Josipa Broza Tita, postignut je usmeni dogovor s Köprülüom koji će u historiju ući pod ciničnim nazivom “Džentlmenski sporazum”. Njime je zvanično otvorena kapija za iseljavanje onih koji su se izjašnjavali kao Turci. Budući da sporazum nije imao pisanu formu koja bi zahtijevala ratifikaciju u parlamentima, bio je idealan alat za sprovođenje politike koja se javno mogla negirati, a u praksi brutalno provoditi.
Ranković i komisija za egzodus
Da bi se proces ubrzao i držao pod strogom kontrolom, u Beogradu je 16. marta 1955. godine formirana specijalna komisija za sprovođenje ovog sporazuma. Glavnu riječ u njoj vodio je Aleksandar Ranković, tadašnji neprikosnoveni šef jugoslovenske policije i UDBA-e. Formiranje ove komisije bio je vrhunac dvolične politike Beograda. Dok se pred međunarodnom javnošću govorilo o “spajanju porodica” i “humanitarnim razlozima”, Rankovićeva policijska mašinerija na terenu sprovodila je sistematski teror i nasilje kako bi ljude prisilila na tu navodnu “dobrovoljnost”.
Visoki funkcioneri nisu skrivali svoja stajališta. Jovan Veselinov, jedan od vodećih srbijanskih rukovodilaca, načelnicima sandžačkih opština otvoreno je poručio: “Učite škole, služite vojsku i selite se.”
Ekonomsko uništavanje
Iseljavanje nije bilo vođeno samo pendrekom, već i planskim ekonomskim uništenjem cijelih regija. Vlasti u Beogradu i republičkim centrima smatrale su da muslimanska područja, naročito Sandžak, ne treba ekonomski razvijati. To su bila takozvana “nerevolucionarna” područja, a ideološko opravdanje za njihovo zapostavljanje glasilo je da “fatalizam muslimana sputava inicijativu i želju za napretkom”. Umjesto fabrika, narodu je nuđena karta u jednom pravcu.
Agrarna reforma iz 1946. godine bila je prvi veliki udarac, kada je muslimanima u Bosni i Hercegovini oduzeto preko 618.000 hektara zemlje. U Sandžaku je oduzimanje “viška zemljišta” dovelo stanovništvo na rub egzistencije. Do 1953. godine mnogi dijelovi Sandžaka nisu imali niti jednog ljekara ili zdravstveni objekt.
Dodatni društveni pritisak vršen je kampanjom skidanja zara i feredže 1950. godine. Među muslimanskim stanovništvom, ovo nije doživljeno kao emancipacija, već kao duboka uvreda časti i udar na vjekovni način života.
Birokratski labirint ponižavanja
Proces dobijanja otpusta iz državljanstva osmišljen je kao birokratski labirint koji je služio isključivo za ponižavanje i materijalno iscrpljivanje iseljenika. Da bi jedna porodica uopće dobila pravo napustiti zemlju, morala je proći kroz rigorozne provjere koje su često trajale mjesecima. Država je, svjesna očaja ljudi koji su već spakovali najnužnije stvari, procjenjivala imanja, kuće i dućane na desetinu njihove stvarne tržišne vrijednosti. Oni koji bi odbili takvu “ponudu” momentalno bi ostajali bez vize, dok su oni koji bi prihvatili, novac dobijali u bezvrijednim obveznicama ili dinarima koji bi devalvirali prije nego što bi stigli do granice.
Iseljenici su u tursku ambasadu u Beogradu dolazili kao stranci u sopstvenoj zemlji, često ne znajući turski jezik, ali prisiljeni da na papiru potvrde tuđinski identitet kako bi pobjegli od birokratskog stiska koji im je onemogućavao osnovnu egzistenciju.
Brisanje identiteta
Jedna od najtragičnijih epizoda ovog egzodusa bio je fenomen masovnog izjašnjavanja Bošnjaka i Albanaca kao Turaka. Budući da je sporazum formalno važio samo za tursku manjinu, hiljade ljudi koji nisu imali nikakve etničke veze s Turskom bili su primorani na brisanje vlastitog identiteta kako bi dobili “otpust iz državljanstva”.
U turskoj ambasadi u Beogradu, Bošnjaci iz Sandžaka koji nisu znali ni osnove turskog jezika potpisivali su dokumente na jeziku koji ne razumiju. Konstruisali su nevjerovatne priče o svom navodnom turskom porijeklu, učeći nekoliko turskih riječi u hodnicima ambasade samo da bi prošli provjeru službenika.
Akcija oduzimanja oružja
Zloglasna akcija oduzimanja oružja 1955. i 1956. godine bila je finalni čin pritiska. Pod direktnom dirigentskom palicom Aleksandra Rankovića i Vojina Lukića, UDBA je sprovodila pravi mali rat protiv civilnog stanovništva. Džandari su upadali u kuće, prebijali domaćine pred očima djece i supruga, tražeći oružje koje često nije ni postojalo.
Policijske jedinice upadale bi u sela u gluvo doba noći, blokirajući sve prilaze, dok bi operativci UDBA-e odvlačili domaćine na “informativne razgovore” u improvizovane istražne centre, gdje su primjenjivane metode mučenja: premlaćivanje po tabanima, uskraćivanje vode i sna te simuliranje pogubljenja. Cilj nije bio pronaći oružje, već slomiti kičmu muslimanskom društvu i stvoriti kolektivni osjećaj nesigurnosti.
Bošnjački pisac Murat Baltić u svom djelu Duvarine ostavio je potresno svjedočanstvo o tim danima na Pešteri. On opisuje kako su se muslimani tada “listom nagrnuli za Tursku”, bježeći od torture koja je trajala danima u lokalnim SUP-ovima.
Razmjere egzodusa
Turska statistika navodi kako je nakon Drugog svjetskog rata iz Jugoslavije useljeno preko 182.000 ljudi. Samo između 1954. i 1958. godine iselilo je 120.000 ljudi. Ukupne brojke iseljenih muslimana iz Jugoslavije u Tursku dostižu nevjerovatnih 400.000 lica. Najviše je pogođena NR Makedonija sa 250.000 iseljenika. Iz Novog Pazara su između 1954. i 1968. godine iseljene stotine porodica s hiljadama članova. Iz Rožaja je do 1970. godine iselilo 4.500 Bošnjaka.
Od 203.000 popisanih Turaka 1953. godine, na popisu 1971. ostalo ih je svega 108.000. Broj je bukvalno prepolovljen, a stvarni broj iseljenih Bošnjaka i Albanaca koji su se deklarisali kao Turci nikada do kraja neće biti precizno utvrđen.
Kraj egzodusa i historijska pouka
Iseljavanje je počelo jenjavati tek krajem šezdesetih godina, kada je politička klima u Jugoslaviji počela mijenjati se, naročito nakon pada Aleksandra Rankovića 1966. godine na Brionskom plenumu. Konačno priznavanje Muslimana kao ravnopravne nacije i uvažavanje njihovog identiteta dalo je narodu novi osjećaj sigurnosti.
Zanimljiv je podatak da se prema popisu iz 1971. godine u Bosnu i Hercegovinu iz drugih republika doselio 21.451 Bošnjak, tražeći spas u svojoj historijskoj matici umjesto u dalekoj Turskoj, dokazujući da je vezanost za balkanske prostore bila jača od svih pritisaka.
Džentlmenski sporazum iz 1953. godine trajno je oslabio bošnjački, albanski i turski korpus na Balkanu. Dok se Jugoslavija hvalila bratstvom i jedinstvom, stotine hiljada njenih građana pod pritiskom su napuštali zemlju. Sjećanje na vozove iz Raške i Skoplja nije samo sjećanje na seobu, to je sjećanje na nasilno prekinuti kontinuitet života koji je vijekovima cvjetao na ovim prostorima. “Džentlmenski sporazum” bio je sve osim džentlmenskog: bio je to brutalan, proračunat i nečovječan akt koji je Balkan ostavio siromašnijim za stotine hiljada vrijednih ruku i plemenitih duša.
Izvor: Bosna.hr