U četvrtak, 29. juna 1939. godine, u Beogradu je iznenada preminuo dr. Mehmed Spaho, vođa bosanskohercegovačkih muslimana, dugogodišnji predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) i ministar u više vlada Kraljevine Jugoslavije. Vijest o njegovoj smrti snažno je odjeknula u cijeloj zemlji. U prvim satima tog dana javnost je bila zatečena i zbunjena — mnogi nisu mogli vjerovati da je tako naglo i bez najave nestao čovjek koji je decenijama bio stub političkog predstavljanja muslimana u Jugoslaviji.
Dan kasnije, u petak 30. juna, njegovo tijelo je prevezeno iz Beograda u Sarajevo, uz najveće počasti naroda, vojske i predstavnika vlasti. Ukopan je u haremu Gazi Husrev-begove džamije, u samom srcu Sarajeva, gdje i danas njegovo ime odzvanja među mezarima velikana.
Natpise na nišanima rahmetli Mehmeda Spahe napisao je znameniti alim, h. Mehmed ef. Handžić. Ove riječi, sažete u stihove arapske mudrosti, podsjećaju prolaznike na prolaznost vremena i veličinu čovjeka koji u trenutku najveće moći biva pozvan Stvoritelju. Jedan od natpisa glasi: “Zar nijesi vidio kako vrijeme postupi sa vlasnikom ovog mezara, visokim ministrom Mehmedom? Iznenada ga je napala smrt i otela iz udobnog života kada je uživao u časti i gospodstvu…”
Na drugom nišanu, jasno stoji: “Ovdje leži vođa bosansko-hercegovačkih muslimana i prvoboraca Bosne dr Mehmed Spaho, dugogodišnji ministar, rođen u Sarajevu 15. marta 1885, a umro kao ministar saobraćaja 29. juna 1939. godine.”
Već istoga dana nakon dženaze, 30. juna u 18 sati, u prostorijama sarajevske Gradske vijećnice održana je izvanredna konferencija senatora, poslanika i pristaša rahmetli Spahe. Tom prilikom jednoglasno je odlučeno da se njegovim političkim nasljednikom imenuje dr. Džafer-beg Kulenović, tada ministar bez portfelja. Kulenović je ubrzo preuzeo brojne funkcije koje je Spaho obavljao, a u vladi Cvetković–Maček postao je ministar šuma i rudnika, te predsjednik Banovinskog odbora JRZ za Drinsku banovinu.
Podzemna borba za Spahino političko nasljedstvo započela je u Sarajevu u pozadini njegove dženaze. Stanovita razmimoilaženja bila su vidljiva i u rasporedu muslimanskih govornika na ispraćaju koji je sastavljen svojevrsnom pogodbom između zatečenih stranačkih struja koje su do tada ostajale u sjeni Spahina neupitnoga političko-stranačkog autoriteta.
Iako se Džafer Kulenović samim ministarskim položajem izdvajao kao neformalni Spahin zamjenik, na dženazi se, iz nepoznatih razloga, nije obratio okupljenom mnoštvu od više desetaka hiljada muslimana iz cijele Kraljevine Jugoslavije, čime je mogao dodatno potvrditi autoritet Spahina nasljednika.
Spahin ispraćaj je zamišljen kao svojevrsna politička manifestacija iz koje su se nazirali i zamršeni unutarstranački odnosi među njegovim sljedbenicima. Ispraćaj je u Sarajevu prema službenom državnom protokolu započeo ispred Zemaljskog muzeja gdje je, osim Dragiše Cvetkovića govorio i Spahin stranački zamjenik do 1929. godine, Halid Hrasnica.
Hrasnica u trenutku Spahine smrti više nije sudjelovao u političko-stranačkom životu, ali se smatralo da je povezan sa svojim zetom Šefkijom Behmenom, oko kojeg su se okupljali stranački protivnici kod Spahe najutjecajnijeg Uzeira Hadžihasanovića. Ispred Zemaljskog muzeja uime JRZ-a govorio je samo Savo Besarović, čime se slala poruka da je stranka u Bosni i Hercegovini održala svoju srpsku sastavnicu i nakon povlačenja najutjecajnijih Stojadinovićevih pristaša.
Zatim se oblikovala povorka u kojoj su bili predstavnici vlade, banskih i općinskih vlasti iz cijele Bosne i Hercegovine, vojske, željezničara i brodara, vjerskih i vakufskih službenika, te sarajevskih društava i korporacija.
Povorka se zaustavila pred zgradom banske uprave gdje se okupljenima obratio Uzeir Hadžihasanović, kao “jedan od najintimnijih saradnika Velikog Rahmetlije“. Nakon toga, u Begovoj džamiji je održan vjerski obred, a ispred Spahina mezara govorio je Hamid Kurbegović, pristaša Džafera Kulenovića, u svojstvu potpredsjednika sarajevskoga Vakufsko-mearifskog sabora islamske vjerske zajednice. Posljednji govornik bio je potpredsjednik Narodne skupštine, Nurija Pozderac, stranački prvak iz Cazinske krajine.
Spaho je u trenutku smrti službeno vršio dužnost ministra o čemu je odlučivala vlada i Namjesništvo, te potpredsjednika JRZ-a, a kojeg je prema stranačkom statutu birao Glavni odbor. Bez obzira na to, u sarajevskoj gradsko Vijećnici, samo nekoliko sati nakon dženaze, održan je sastanak muslimanskih zastupnika u Narodnoj skupštini i senatora iz “Bosne i Hercegovine na kojem se odlučilo o izboru Spahina “političkog nasljednika i time novog vode bosansko-hercegovačkih muslimana”.
Sastanak je održan na poticaj Hadžihasanovićeve struje, zaokupljene onemogućavanjem Behmenova utjecaja na stranačke poslove nakon Spahine smrti. Izborom Spahına političkog nasljednika javnosti i srpskom dijelu stranke slala se poruka da JMO. neovisno o pristupanju JRZ-u, i dalje postoji kao posebna politička skupina s vlastitim stranačkim vodstvom.
Na sastanku, kojim je predsjedao senator Halid Hrasnica, za Spahina nasljednika izabran je ministar Džafer Kulenović, o čemu je isti dan izdana napisana izjava koja je saopćena novinarima. U izjavi se, bez dodatnih objašnjenja, samo navodilo da je na sjednicim donešen jednodušan zaključak: da se za političkog nasljednika merhuma Mehmeda Spahe izabere dr. Džafer Kulenović, ministar bez portfelja”. Kulenović je odmah nakon izbora novinarima izjavio kako će nastaviti Spahina politiku i izbjegavati “lične momente, jer se muslimani nalaze u jednoj političkoj stranci koja nije čisto muslimanska, nego se nalazimo u sastavu jedne velike političke stranke, pretstavljajući ujedno njen veliki, snažni oslon”. Nakon toga je održao i kraću konferenciju s Dragišom Cvetkovićem koji je potvrdio da je prilikom izbora Spahina nasljednika “vladala puna saglasnost i jednodušje“.
Dan kasnije, nakon Cvetkovićeva odlaska iz Sarajeva, u sarajevskoj Gradskoj Vijećnici prbvog jula 1939. održana je i “šira muslimanska konferencija kojoj je, osim zastupnika i senatora, bila i skupina stranačkih prvaka iz pokrajine koji su trebali potvrditi Kulenovićev izbor. S ove konferencije, kojoj je predsjedavao zastupnik u Narodnoj skupštini, Ismet Gavrankapetanović, objavljen je proglas muslimanima, podijeljen i u obliku letka, u kojem se dopunjuje vijest predana dan ranije o Kulenovićevu izboru.
Na prvu godišnjicu smrti, 29. juna 1940. godine, cijelo Sarajevo — a posebno muslimani iz svih krajeva Bosne i Hercegovine — prisjetili su se lika i djela dr. Mehmeda Spahe. Ulice grada bile su ispunjene ljudima koji su, još od ranih jutarnjih sati, hrlili prema Narodnom pozorištu, gdje je u 10 časova održana komemorativna akademija. Kasnije istog dana, u dvorištu Begove džamije proučena je hatma-dova.
Akademiju je otvorio dr. Halid-beg Hrasnica, koji je istakao da je Spaho preselio u trenutku kada je najviše trebao svome narodu. Njegova smrt ostavila je prazninu koju, kako je rekao, niko nije mogao popuniti. Drugi govornik, Edhem ef. Mulabdić, predsjednik “Narodne Uzdanice”, podsjetio je na Spahino političko i kulturno djelovanje, rekavši da je bio “rijetka pojava ne samo među muslimanima, nego i u cijeloj državi”.
Treći govornik, dr. Hamid Hadžiefendić, istakao je Spahine ekonomske i prosvjetne zasluge, dok je posljednji govorio Ibrahim ef. Ljutvić, sekretar Reisul-uleme, naglasivši osjećanja muslimana iz cijele zemlje prema rahmetliji.
Nakon podne-namaza u Begovoj džamiji, šest uglednih hafiza proučilo je hatma-dovu: Salih Safet ef. Bašić, Hadžihafiz Ibrahim Sirćo, Hadžiakif Handžić, Hafiz ef. Fočak i Hafiz ef. Tafro. Iako je ministar Džafer Kulenović bio najavljen da govori na mezaru, od toga je odustao, rekavši kasnije: “Narod je progovorio iz srca i to mi daje dokaza da sam na pravom putu. Ono što radim, ne radim po svom nahođenju, nego osluškujem bilo naroda i ono mi je putokaz.”
Tokom cijelog dana mezar rahmetli Spahe pohodile su stotine ljudi, iz grada i iz svih krajeva Bosne. Svečanost je protekla u atmosferi tihe tuge i ponosa – tuge zbog prerane smrti vođe, ponosa zbog djela koje je ostavio za sobom.
IZVOR: Zlatko Hasanbegović, “Jugoslovenska muslimanska organizacija“, Husnija Kamberović, “Mehmed Spaho, politička biografija“