Emina Bučan, mlada 20-godišnja Bošnjakinja iz sela Bara kod Sjenice, ostala je upamćena po svom herojskom otporu tokom velike četničke ofanzive na Bihor, Pešter i Limsku dolinu u januaru i februaru 1943. godine.
U trenutku kada su četnici opkolili njenu kuću, Emina je hrabro branila svoj dom, braću, sestre i komšije.Ubila je Davidova brata sa Visočke koji im je bio komšija i još šest četnika iz Bjelopoljskog kraja. Kad joj je otac Lato poginuo Emina je nastavila da pruža otpor. Negde oko podne Emini je nestalo metaka pa je pokušala da otrči do hambara koji se nalazio ispod kuće i uzme još municije.
Međutim, četnici su je primjetili i ubrzo uhvatili. Bili su iznenađeni kad su vidjeli da je pred njima žena a ne neki prekaljeni borac. Riješili su da joj se osvete jer im je ubila sedmoricu četnika. Odveli su je na mjesto zvano “Tepe“ na Visočku. Tu su htjeli da je siluju Prepoznavši među njima komšiju Srbina, obratila mu se riječima: “Krv neka ti je halal, a obraz mi čuvaj.“ Komšija je shvatio značaj tih riječi i ubio je, ne dozvolivši razjaranoj grupi četnika da je siluje.
Ovaj čin samopožrtvovanja mladog života za odbranu djece, starijih i nemoćnih, posebno u ime časti i dostojanstva, postao je simbol i inspiracija muslimanskom narodu, posebno ženama, da su obraz i poštenje vrjedniji od života.
Selo Visočka, smješteno na planinskoj granici Srbije i Crne Gore, bilo je pred Drugi svjetski rat naseljeno isključivo muslimanskim stanovništvom, većinom bratstvom Bučan. Selo je brojalo oko 15 kuća i 40 stanovnika. Nakon Drugog balkanskog rata i razgraničenja 1914. godine, Visočka je pripojena općini Sjenica u Srbiji.
Početkom 1943. godine, u poznatoj “Božićnoj ofanzivi“, četnici pod komandom Pavla Đurišića, a pod nadzorom Draže Mihailovića, izvršili su genocid nad bošnjačkim civilnim stanovništvom Pešteri, Limske doline i Istočne Bosne, ubivši više od 14.000 osoba. Samo u Bjelopoljskom srezu stradalo je više od 1.400 muslimana, dok je 60 sela spaljeno. Lokalni četnički komandant na Gornjoj Pešteri, Rade Korda iz Tutića, ubrzo je postao poznat po represalijama nad muslimanskim življem.
Historičar Dr. Harun Crnovršanin u svom tekstu o Emini Bučan navodi da je u proljeće 2014. godine u Sarajevu sreo Braha Karišika (1938), koji je kao dječak bio svjedok tih događaja. Zahvaljujući njegovim sjećanjima i porodičnim pričama, javnost je prvi put saznala imena glavnih učesnika pokolja u Visočki.
Braho Karišik prisjetio se kako su četnici rano izjutra, oko šest sati, iznenada opkolili i napali Visočku. Počele su da gore prve kuće, a nezaštićeno stanovništvo nije imalo šanse za otpor. Jedino su Lato Bučan i njegova kćerka Emina pružali aktivan otpor, uzimajući puške i karabine. Emina je ubila sedmoricu četnika, uključujući i komšiju Davida, koji su im prijetili. Kad je nestalo municije njenog oca, Emina je pokušala da je preuzme, ali su je četnici uhvatili. Nakon što je molila Petra Đukića da joj sačuva obraz, ubijena je, dok su četnici spalili njenu kuću zajedno s ostalim članovima porodice.
Braho se prisjeća i susreta sa preživjelim četnicima Čedom i Budom Marašem 1961. godine, koji su nekada učestvovali u pokolju. Njegova supruga Mejruša je, prepoznajući ih, istog trenutka izletjela iz kuće, podsjećajući se da su njenu sestru Fatu žive bacili u vatru.
Heroizam Emine Bučan ostaje neizbrisiv u kolektivnoj memoriji bošnjačkog naroda u Sandžaku, kao simbol hrabrosti, časti i požrtvovanja, podsjećajući na užase rata, ali i na neuništiv duh čovjeka pred nasiljem i nepravdom.