U doba koje se oficijelno smatra formativnim razdobljem muslimanske nacije (dakle, krajem 1960-ih i početkom 1970-ih) Džemal Bijedić je kao predsjednik Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i član CK SK Bosne i Hercegovine nekoliko puta politički istupao i iznosio ne samo vlastiti stav, nego je izražavao i stav čitave vladajuće elite.
Piše: Historigrafija.ba
Iz diskusija koje su tokom 1960-ih vođene unutar intelektualnih i političkih krugova o pitanjima Muslimana kao nacije može se zaključiti da je Bijedić iznosio i branio vlastita stanovišta, ali je potom dosljedno promovirao zajedničke zaključke.
Nakon nekoliko diskusija tokom 1966., u kojima je govorio o nacionalnoj posebnosti Muslimana, Bijedić je tokom 1967. bio više politički angažiran na pitanjima republičke ravnopravnosti, da bi se na “muslimanskom pitanju” ponovo više angažirao tokom 1968. godine. Na poznatoj 17. sjednici CK SKBiH, 26. januara 1968., odmah nakon uvodnog izlaganja Nisima Albaharija govorio je Džemal Bijedić.
On je pošao od stanovišta kako je rasprava o nacionalnom pitanju potrebna ne zbog toga što su ti odnosi zaoštreni (on kaže da nije takvo stanje), nego zbog potrebe da se o tim pitanjima raspravi radi sprečavanja međunacionalnih nesporazuma “koji se najčešće manifestuju u nerazumijevanju, netrpeljivosti, a moguće su i teže posljedice.” Njegova je teza kako su odnosi među narodima vrlo dinamični na razini svakodnevnih odnosa i praksi, te da je u Bosni i Hercegovini neophodno svakodnevno teoretska shvatanja provjeravati u praksi i tako ih rješavati, gradeći “pravilne i humane odnose među ljudima.”
Bijedić je status Bosne i Hercegovine kao ravnopravne članice jugoslavenske federacije izravno vezao za status Muslimana kao nacije, tvrdeći kako osporavanje muslimanskog nacionalnog identiteta predstavlja “neprijateljsko djelovanje“. On je smatrao da se “kroz ovu neprijateljsku propagandu napada Bosna i Hercegovina kao Republika, izražavaju sumnje u njen nacionalni status, kao i njen status kao Republike“, pa zbog toga smatra jako važnim istaknuti da su sve jugoslavenske republike, osim Bosne i Hercegovine, formirane prema nacionalnom kriteriju, s homogenom nacionalnom strukturom, dok je nacionalni sastav Bosne i Hercegovine heterogen, ali je ona kao ravnopravna republika “postala jedna cjelina” i prirodni okvir u kojem su se sva tri naroda mogla ravnopravno afirmirati i razvijati.
Prije stjecanja ravnopravnog statusa republike u jugoslavenskoj federaciji, srpske i hrvatske nacionalne i klasne aspiracije su se sukobljavale i borile za veći utjecaj, što je bilo “fatalno kako za njene unutrašnje odnose, tako i za koheziju jugoslovenskih naroda u cjelini“. Zbog toga je on smatrao da je Bosna i Hercegovina “u prošlosti, ako ne uvijek onda vrlo često, bila barometar po kome se moglo suditi o međunacionalnim i klasnim odnosima na širem jugoslovenskom području a osobito na planu odnosa između Srba i Hrvata.”
Bijedić je naglašavao da to nadmetanje oko utjecaja u Bosni i Hercegovini nikome nije donosilo koristi, ali je “šteta bila velika, trovali su se međunacionalni odnosi kako u njoj tako i u čitavoj zemlji“. Zbog toga je naglašavao da iz historije treba izvući pouke, jer “ako je Bosnu i Hercegovinu svojatala srpska buržoazija, izazivala je reakciju kod Hrvata i Muslimana, ako ju je svojatala hrvatska buržoazija, izazivala je reakciju kod Srba i Muslimana, ako ju je svojatala muslimanska buržoazija, izazivala je reakciju kod Hrvata i Srba.”
Bijedić je posebno naglašavao ovu povezanost nacionalnog identiteta Muslimana i sudbine Bosne i Hercegovine. Upozoravao je na postojanje teze “čiji eho dolazi na ovaj teren, kako je Bosna i Hercegovina hrvatska do Drine ili srpska do Bihaća, kako su Muslimani po nacionalnoj pripadnosti Srbi odnosno Hrvati i da radi toga ponovo treba početi igru oko njihovog pridobijanja i slično“.
Također je naglašavao da “među ovim neprijateljskim krugovima postoji i varijanta po kojima je Bosna i Hercegovina samo muslimanska, po kojoj su sve druge nacije u njoj imigrantske. Po toj varijanti je muslimanski elemenat starosjedilački, momentalno je ugrožen od ove ili one hegemonije, ove ili one kulture i slično“. Tvrdio je da su sve te teze protivne historijskim interesima Muslimana, a interes Muslimana je “da žive u bratstvu sa Srbima i Hrvatima u njihovoj užoj domovini Bosni i Hercegovini“.
Kako bi istaknuo posebnost muslimanskog nacionalnog identiteta, Bijedić se oslanjao i na već utvrđeno i od vladajuće elite prihvaćeno uvjerenje o završenom procesu nacionalne integracije Srba i Hrvata. U tom smislu on je naglašavao da su Srbi u Bosni i Hercegovini dio srpske nacije, Hrvati dio hrvatske, a da su Muslimani također zasebna nacija sa svojom historijom, kulturom i “željama, stremljenjima i osjećajima isto tako kao što su to Srbi i Hrvati“.
Uz to, on je naglašava povezanost triju naroda u Bosni i Hercegovini, te činjenicu da su se u ratu zajednički borili kako bi stekli ravnopravnost. “Neprijatelj im je svaki onaj koji ističe superiornost jednog od naroda Bosne i Hercegovine nad drugim. Isticanje bilo čije supremacije, bilo čije jezičke varijante, bilo čije kulture, bilo čije istorije na ovom terenu ili uopšte, vrlo je opasno. To je za nas komuniste neprihvatljivo, jer to znači osporavanje ravnopravnosti naroda i šovinizam. A to je upravo ono što nas je u prošlosti razjedinjavalo.”
Cjelovit članak dostupan OVDJE.