Završetkom Rusko-osmanskog rata Osmansko carstvo bilo je primorano priznati autonomiju Srbiji, uz dodatak šest nahija koje su pripadale Bosni. Ova konfiskacija bosanskih područja izazvala je nezadovoljstvo i pokrenula ideju o autonomiji među Bošnjacima.
U isto vrijeme, reforme sultana Mahmuda II, koje su uključivale ukidanje porodičnog nasljeđivanja kapetanija, dodatno su razbuktale otpor bosanskih prvaka. Kapetani i ajani, koji su sebe smatrali sitnim plemstvom, nisu željeli izgubiti svoje privilegije, što je stvorilo plodno tlo za pobunu.
U danima između 20. i 31. decembra 1830. godine, Husein-kapetan Gradaščević bio je domaćin skupa ajana u Gradačcu. Mjesec dana kasnije, od 20. januara do petog februara 1831. godine, održan je sastanak u Tuzli, u kući Bakir-bega Tuzlića, gdje je dogovorena priprema za ustanak.
Upućen je opći poziv bosanskom narodu da se digne na odbranu Bosne, a Husein-kapetan neslužbeno je izabran za vođu pokreta. Rezultat tuzlanskog sastanka bio je dogovor o održavanju sabora u Travniku, sjedištu bosanskog pašaluka i vezira, što je zapravo značilo direktnu konfrontaciju s osmanskim vlastima.
Gradaščević je pozvao prvake da okupe vojsku, te je krajem marta 1831. krenuo prema Travniku s oko 4.000 ljudi. Bosanski namjesnik Namik-paša, shvativši da se približava veliki broj Bošnjaka, pokušao se utvrditi u travničkoj tvrđavi, ali se na savjet uglednih Bošnjaka predao bez borbe. Ovaj pohod označio je početak prevrata: vlast sultana u Bosni prestala je postojati, a nastupila je vlast Bošnjaka. Iako Husein-kapetan još nije bio službeno proglašen valijom, preuzeo je ovlasti za provođenje plana borbe protiv Osmanskog carstva.
Priprema vojske
Na sveopćem bosanskom saboru održanom 29. marta 1831. u Travniku, potvrđeno je jedinstvo Bosne i odlučnost za borbu za autonomiju. Sabor je okupio sve kapetane i prvake, a donesene su ključne odluke: traženo je ukidanje privilegija danih Srbiji, obustava uvođenja nizami-džedida (nove osmanske vojske), ukidanje bosanskog namjesništva te uvođenje autonomne vlasti s domaćim čovjekom na čelu, uz plaćanje godišnjeg tributa Porti od 4000 kesa. Bošnjaci su odmah organizirali vojno i civilno rukovodstvo, postavljajući službenike na upražnjena mjesta u Travniku.
U isto vrijeme, pripremana je vojska pod komandom Husein-kapetana, uz podršku svih glavnih prvaka Bosne. Pokret je obuhvatio stanovništvo do granica s Crnom Gorom i Srbijom, a granice su osigurane kako bi se spriječila iznenađenja. Granicu prema Srbiji čuvao je Mahmud-paša Fidahić. Među značajnim vođama ističu se Ali-paša Fidahić, glavni komandant vojske, te Hasan-beg Sijerčić, Kasim Alajbeg Sijerčić, Mustafa Alajbeg Babić i mnogi drugi.
Pokret za autonomiju bio je narodni, bošnjački pokret. U to vrijeme, u Bosni još nije bilo podjele na Srbe i Hrvate – svi su se smatrali Bošnjacima. Gradaščević je 31. maja pozvao ajane da se pridruže njegovoj vojsci, a pridružile su mu se hiljade ljudi, uključujući značajan broj nemuslimana, koji su činili do trećine snaga. Ovo jedinstvo pokazalo je snagu nacionalnog pokreta.
Gradaščević je podijelio vojsku: dio je ostavio u Zvorniku za odbranu od mogućeg napada iz Srbije, dok se s glavninom uputio prema Kosovu, gdje se sukobio s velikim vezirom Mehmed Rašid-pašom. U bitci kod Štimlja 18. jula, uz pomoć Ali-bega Fidahića, Gradaščević je porazio osmanske snage, iskoristivši taktičku grešku neprijatelja.
Nakon pobjede, na sastanku u Prištini 10. augusta, proglašen je bosanskim vezirom, što je ozvaničeno na Svebosanskom saboru u Sarajevu 12. septembra 1831. Ispred Careve džamije prisegnuta je vjernost Gradaščeviću.
Kao vrhovni zapovjednik i civilna vlast, Gradaščević je osnovao sud, preselio sjedište vlasti u Travnik i uspostavio Divan, bosanski parlament. Prikupljao je poreze i eliminirao protivnike pokreta, stekavši reputaciju snažnog vladara. Međutim, hercegovački kapetani, predvođeni Ali-agom Rizvanbegovićem, podržali su sultana, što je oslabilo pokret.
Sultan Mahmud II pokrenuo je diplomatske pregovore, obećavajući ispunjenje zahtjeva Bošnjaka, ali je 1832. započeo vojni napad. U konačnoj bitci, na Stupu kod Sarajeva, Gradaščević je poražen nakon iznenadnog napada hercegovačkih snaga. Ali-aga Rizvanbegović imenovan je vezirom Hercegovine 1833. godine.
Smrt u Istanbulu
U noći sa četvrtog na peti juniu Gradaščević iz Sarajeva odlazi za Gradačac. U Gradačcu se nije dugo zadržao, ranom zorom 15. juna zapalio je svoj dvor i krenuo put Save sa svojom porodicom i cijelom svitom. Dan kasnije prepao je na slavonsko tlo. Razoružani i pod pratnjom otpremljeni su u Osijek. Tamo je bio interniran u kasarni.
U septembru 1832. Gradaščeviću je dozvoljeno prići u Tursku, ali da ne živi u Bosni, nego gdje mu Porta odredi i da najprije dođe u Carigrad. U Zemunu mu je pročitan ferma, stavljeno mu je na volju, da ostane na austrijskom tlu ili da ode u Tursku. Odlučuje se za odlazak u Tursku jer mu je bilo zabranjeno vratiti se u Bosnu, čime je slomljen pokret za autonomiju.
Datum Huseinove njegove smrti nije poznat, zna se samo da je dan ranije povraćao i da je nakon toga preminuo. Pokopan je na Ejubu, a prema nekim tvrdnjama datum Huseinove smrtzi je negdje oko 30. jula 1833. Iako se smatra da je otrovan, u to je vrijeme Istanbulom harala kolera, pa je moguće da je umro od zaraze.
Iza Huseina ostao je sin Muhamedbeg koji je preminuo u Gradačcu, 1854.ili 1855. godine i ukopan je pod munarom očeve džamije. Muhamedbegova kći otišla je s majkom u Istambul i tamo preminula. Nije imala potomaka pa su s njom izumrli direktni potomci Huseinov-bega Gradaščevića.
Izvor: Bosna.hr