Uspostava vakufsko-mearifske i vjerske autonomije Bošnjaka u Bosni i Hercegovini predstavlja ključan trenutak u procesu političke afirmacije i očuvanja identiteta muslimanskog stanovništva unutar složenog konteksta austrougarske uprave.
Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, Austro-Ugarska Monarhija suočila se s izazovom upravljanja multikonfesionalnim i multietničkim prostorom, u kojem su muslimani, dotadašnji nosioci osmanskog sistema, izgubili političku hegemoniju. U tom kontekstu, pitanje vakufa, vjerskog obrazovanja i organizacije vjerskog života muslimana postalo je jedno od centralnih pitanja odnosa između Bošnjaka i austrougarske vlasti.
Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, Austro-Ugarska je dobila pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu, iako je ona formalno ostala pod suverenitetom Osmanskog Carstva. Time je otvoreno novo poglavlje u historiji Bošnjaka, koji su se našli između dvije vlasti – jedne koja se povlačila i druge koja još nije zadobila njihovo povjerenje.
U prvim godinama okupacije, među muslimanskim stanovništvom prevladavali su nesigurnost i otpor. Veliki broj muslimanskih uglednika, službenika i običnih građana odlučio se na iseljavanje u Osmansko Carstvo, dok su oni koji su ostali tražili načine da se prilagode novonastaloj situaciji, ali i da očuvaju temeljne elemente svoje vjerske i kulturne autonomije.
Poseban problem predstavljalo je pitanje vakufa – imovine koja je bila osnova vjerskog i obrazovnog sistema muslimana. Austro-Ugarska vlast je, u nastojanju da centralizira upravljanje, pokušavala da preuzme kontrolu nad vakufima, što je izazvalo snažan otpor. Također, pokušaji da se uvedu reforme u islamski obrazovni sistem, uključujući kontrole nad medresama i mektebima, te imenovanje i smjenjivanje imama i muftija bez saglasnosti zajednice, dodatno su pojačali zahtjeve Bošnjaka za vjerskom autonomijom.
Već od ranih godina austrougarske uprave, među bošnjačkim uglednicima formiraju se inicijative za institucionalno rješavanje pitanja vakufsko-mearifske i vjerske autonomije. Muslimanska inteligencija, ulema i politički aktivisti udruženi su u traženju sistemskog rješenja koje bi garantovalo slobodu vjerskog djelovanja, kontrolu nad vakufima i obrazovanjem.
U ovom periodu posebno se ističu pojedinci poput muftije Mehmed Teufik-ef. Azabagića, koji je u više navrata javno istupao s artikulisanim zahtjevima za samoupravu muslimanske zajednice.
Osnovni zahtjevi obuhvatali su pravo Bošnjaka da samostalno upravljaju vakufima, imenuju svoje vjerske poglavare i organizuju obrazovanje u skladu s islamskim principima. S obzirom da Austro-Ugarska nije bila spremna na potpunu autonomiju, već je nastojala očuvati svoju nadzornu ulogu, pregovori su trajali više od trideset godina, s čestim zastojima, pritiscima i djelimičnim ustupcima.
Konačni rezultat dugotrajnih pregovora bio je donošenje Statuta o vakufsko-mearifskoj i vjerskoj autonomiji koji je na snagu stupio prvog maja 1909. godine. Statut je formalno priznao institucionalnu samostalnost muslimanske zajednice u pitanjima vakufa, obrazovanja i vjerske organizacije. Time su stvoreni temelji za osnivanje najviših organa muslimanske zajednice, uključujući Rijaset, na čijem čelu je bio reis-ul-ulema, te Ulema-medžlis i Vakufsko-mearifski sabor.
Reis-ul-ulemu je imenovao car, ali uz konsultacije sa zajednicom, dok je ostalim organima omogućeno da upravljaju svakodnevnim poslovima muslimanske zajednice. Posebno važno bilo je to što su muslimani dobili pravo da raspolažu prihodima od vakufa i samostalno upravljaju vjerskim obrazovanjem, što je uključivalo imenovanje i nadzor nad učiteljima, nastavnicima i upravama mekteba i medresa.
Iako se Statut doživljavao kao kompromis, jer nije pružio punu autonomiju – budući da su ključni potezi i dalje bili pod nadzorom vlasti – za Bošnjake je predstavljao izuzetno važan korak u procesu institucionalnog samopotvrđivanja. Bio je to čin kojim su, prvi put nakon gubitka osmanske vlasti, dobili određeni oblik pravno priznate unutrašnje vjerske i kulturne samouprave.
Uspostava autonomije nije bila samo vjersko pitanje – imala je izrazito političku dimenziju. Kroz autonomne institucije, Bošnjaci su razvijali vlastiti identitet unutar novog poretka i sticali iskustvo u institucionalnom organiziranju. Takođe, to je poslužilo kao platforma za formiranje modernih političkih partija i udruženja, uključujući Muslimansku narodnu organizaciju (MNO), koja je artikulisala nacionalne i vjerske interese muslimana.
Autonomija je pomogla i u očuvanju vakufske imovine, koja je bila ozbiljno ugrožena brojnim administrativnim i pravnim mehanizmima putem kojih su vlasti pokušavale da smanje njen obim i uticaj. Osiguravanje kontrole nad vakufima značilo je i očuvanje materijalne osnove islamskog obrazovanja i vjerskog života, što je bilo presudno za opstanak muslimanskog identiteta u modernizacijskom procesu koji je pratio Austro-Ugarsku politiku.
Iako postignuta unutar ograničenja kolonijalnog i imperijalnog poretka, ova autonomija je označila početak moderne institucionalizacije vjerskog i kulturnog života Bošnjaka. U tom smislu, uspostava Rijaseta 1909. godine predstavlja preteču današnje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Ovaj proces također ima duboko simboličko značenje – pokazuje sposobnost Bošnjaka da, kroz institucionalnu borbu, pregovore i političku artikulaciju, afirmišu svoje interese i identitet u novim historijskim okolnostima. On demantuje stereotipe o pasivnosti i inertnosti muslimanskog stanovništva u modernom dobu, i pokazuje kontinuitet borbe za samostalnost i očuvanje kulturno-vjerskog identiteta.
Izvor: Bosna.hr