Historijska dešavanja koja su od Berlinskog kongresa 1878. godine zahvatila područje Sandžaka duboko su oblikovala političke, društvene i identitetske procese unutar bošnjačkog naroda. Gubitak direktne osmanske uprave i podjela Sandžaka između Srbije i Crne Gore 1912. godine, nakon Prvog balkanskog rata, otvorili su novo poglavlje represije, demografske transformacije i političke nesigurnosti za bošnjačko-muslimansko stanovništvo.
Osmansko Carstvo, koje se službeno povuklo s balkanskog prostora u Anadoliju nakon balkanskih ratova 1912–1913., konačno se raspalo približno pet godina kasnije, nakon Prvog svjetskog rata – prvog velikog globalnog sukoba u historiji.
Na njegovim ruševinama nastala je Turska Republika. Gubitak Balkana često se i danas tumači kao “gubitak smisla postojanja” za Osmansko Carstvo. Državni sistem, koji se već borio s posljedicama balkanskih ratova, nije se uspio oporaviti od ratne traume i ubrzo je, zbog vojne inferiornosti u odnosu na moderne sile, prekinuo svoje šeststoljetno postojanje.
Ovaj gubitak nije značio samo kraj državnog aparata, već i duboku transformaciju socioloških, kulturnih i vjerskih struktura regije. Osmansko je Carstvo stoljećima bilo nerazdvojni dio balkanske društvene stvarnosti, a istodobno je i samo crpilo vojnu, birokratsku i diplomatsku snagu iz tog prostora.
Zbog te dugotrajne interakcije, osmanski je utjecaj u regiji preživio i nakon povlačenja iz nje. Štoviše, Austro-Ugarska Monarhija, koja je preuzela glavnu političku ulogu u regiji, također je prepoznala duboko ukorijenjeni osmanski utjecaj u odnosima između države i društva, odnosno društva i religije. Francuski obrazovni model dodatno je ubrzao transformaciju na vojnim, birokratskim i znanstvenim razinama.
U središtu te transformacije nalazila se nezaobilazna činjenica: snažna muslimanska klasa na europskom tlu. Osmanska vjerska i humanistička politika potaknula je masovne konverzije stanovništva u islam – prvenstveno Albanaca i Bošnjaka.
Izraz “europski muslimani”, kojim se koristio i Mustafa Busuladžić – jedan od ključnih mislilaca mladomuslimanskog pokreta i duhovni prethodnik Alije Izetbegovića – i danas ima snažnu težinu. Već krajem 19. stoljeća europski muslimani bili su suočeni s režimima zapadnih država koje su odbijale čak i otvoriti konzulate na “njihovu” tlu, što je potaknulo prve refleksije o nužnosti očuvanja vjersko-nacionalnog identiteta, osobito u kontekstu Prvog svjetskog rata.
Sjenička regija, jedno od središta bošnjačke populacije u današnjoj Srbiji, bilježi svoju povijest još od 822. godine. I dok se u Srbiji i danas vode rasprave o potrebi stvaranja “nove Raške” koja bi uključivala i Sjenicu, Bošnjaci iz toga kraja nastavljaju svoju borbu za prepoznatljivost i pravo glasa.
Prema jednoj novijoj tezi, bošnjačka zajednica u Sjenici opisuje se kao “raščanska zajednica koja je primila islam”, što ukazuje na dugotrajan identitetski pritisak kojem su izloženi muslimani Balkana. Ta kriza identiteta, prisutna već gotovo dva stoljeća, kulminirala je upravo na Sjeničkoj konferenciji 1917. godine.
Tokom Prvog svjetskog rata, u Sjenici – tada središtu Novopazarskog sandžaka na zapadnoj granici Osmanskog Carstva – održana je prva masovna skupština evropskih muslimana, od 13. do 15. augusta 1917. godine. Konferencija je održana u džamiji Valide Sultan (poznata i kao Kuršumlija džamija), koju je 1870. godine izgradila Pertevnihal Sultan, majka sultana Abdulaziza. Tokom Prvog svjetskog rata Austro-Ugari su s džamije skinuli olovne ploče kako bi ih koristili za municiju. Danas je džamija pod zaštitom UNESCO-a.
U takvom kontekstu, jedna od najsnažnijih i najdirektnijih političkih manifestacija bošnjačkih težnji izražena je tokom Sjeničke konferencije. Na konferenciji su učestvovali predstavnici svih tadašnjih sandžačkih općina, uključujući gradonačelnike i delegate iz Sjenice, Novog Pazara, Tutina, Nove Varoši, Priboja, Prijepolja, Pljevalja, Bijelog Polja (Akova), Berana, Rožaja i Budimlje. Ukupno je bilo prisutno 25 delegata, što je predstavljalo široki konsenzus bošnjačkog stanovništva iz svih krajeva tadašnjeg Novopazarskog sandžaka. Među njima vodeći bošnjački politički i vjerski predstavnici iz cijele regije: Mehmed-paša Bajrović (načelnik Taslidže/Pljevalja), Riza-beg Muratbegović (načelnik Novog Pazara), Sulejman ef. Šećeragić, Hilmi-beg Kajabegović, Duljko-aga Rahmusović, Husein ef. Hasanbegović, Jusuf-aga Hamzagić, Rušid ef. Spahović, Osman-aga Dizdarević i Husein ef. Šahman.
Kao ključni rezultat konferencije usvojena je Sjenička rezolucija, dokument kojim su bošnjački predstavnici jasno i jednoglasno zatražili da se Sandžak pripoji Bosni i Hercegovini. U rezoluciji je naglašeno da Sandžak „historijom i jezikom pripada Bosni i Hercegovini“, te da bi njegovo uključivanje u taj politički entitet predstavljalo izraz volje većinskog muslimanskog stanovništva.
Ukoliko se taj zahtjev ne bi mogao ispuniti, bošnjački predstavnici su alternativno zatražili autonomiju Sandžaka, a u krajnjoj liniji, ako ni to ne bi bilo moguće, tražili su kolektivnu dozvolu za iseljavanje bošnjačkog stanovništva u Tursku, uz garancije Austro-Ugarske Monarhije. Ovo jasno govori o dubokom osjećaju nesigurnosti i egzistencijalne prijetnje koju su bošnjački lideri percipirali u političkim planovima tadašnjih vlasti Srbije i Crne Gore.
U vrijeme održavanja konferencije, Sandžak se nalazio pod vojnom upravom Austro-Ugarske, što je izazvalo niz optužbi od strane srpskih nacionalističkih krugova. Sjenička konferencija je kasnije proglašena “austrofilskom”, a njeni organizatori su optuženi da djeluju po nalogu bečke politike.
Prema ovim tumačenjima, Austro-Ugarska je navodno poticala bošnjačko nezadovoljstvo kako bi spriječila direktno teritorijalno povezivanje Srbije i Crne Gore i kontrolirala strateški važan pravac prema Jadranu – naročito u kontekstu projekta izgradnje sandžačke željeznice, koja bi povezivala dolinu Uvca sa Solunom.
Iako nije sporno da su austrougarske vlasti imale svoje geopolitičke interese na Balkanu, politički zahtjevi bošnjačkih predstavnika na Sjeničkoj konferenciji izražavali su autentične narodne težnje, koje su se zasnivale na historijskoj, kulturnoj i vjerskoj povezanosti sa Bosnom i Hercegovinom.
Nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca krajem 1918. godine, politički prostor za ostvarenje zahtjeva Sjeničke konferencije potpuno je nestao. Nova vlast, koju su u velikoj mjeri činile srpske političke i vojne elite, reagirala je represivno. Učesnici konferencije su proglašeni veleizdajnicima, a Prvostepeni sud u Novom Pazaru odredio im je pritvor. Nekolicina je uspjela pobjeći iz zemlje, dok su neki ubijeni prilikom pokušaja hapšenja. Ovo razdoblje obilježeno je valom represije nad politički aktivnim Bošnjacima u Sandžaku, što će se nastaviti i tokom narednih decenija.
Nakon Cvetković-Mačekovog sporazuma, kojim su Srbi i Hrvati praktično podijelili zemlju bez uvažavanja bošnjačkog pitanja, bošnjački identitet je jednostavno – ignoriran. Kad su potpisnici sporazuma upitani što će biti s Bošnjacima, odgovorili su: “Za nas oni ne postoje!“ Ta rečenica simbolizira početak institucionalnog negiranja bošnjačkog postojanja.
Mnogi sudionici konferencije – poput Hilmije-bega Kajabegovića, Nurke Mesića, pjesnika i imama Ibrahima Biočaka Pačariza te Nuha Idrizovića – kasnije su pogubljeni. Ostali su protjerani ili prisiljeni na emigraciju.
Zahvaljujući intervenciji parlamentarnog kluba Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO), koja je predstavljala bošnjačke interese u novonastaloj državi, došlo je do ublažavanja represije. Na čelu ove inicijative bio je hadži hafiz Ibrahim ef. Maglajlić, tada tuzlanski muftija, a kasnije reis-ul-ulema Islamske zajednice u Kraljevini SHS. Zahvaljujući političkom pritisku, kraljevskim ukazom od 17. februara 1921. godine, sudska istraga protiv učesnika Sjeničke konferencije je obustavljena, a zatvoreni aktivisti su pušteni na slobodu.
Iako politički zahtjevi Sjeničke konferencije nisu ostvareni, ovaj događaj ostaje važan simbol bošnjačkog političkog otpora i borbe za kolektivna prava u doba velikih promjena i imperijalnih slomova. Rezolucija iz 1917. godine svjedoči o snažnoj historijskoj i identitetskoj povezanosti Sandžaka s Bosnom i Hercegovinom, ali i o traumatičnim iskustvima marginalizacije i progona koje su bošnjačke zajednice trpjele kroz cijelo 20. stoljeće.
Dokumenti i svjedočanstva s konferencije predstavljaju vrijedan izvor za rekonstrukciju bošnjačkih autonomističkih i državotvornih težnji, koje su uporno izražavane, bez obzira na režime i okolnosti.
Izvor: GZT