Sreten Vukosavljević se rano pojavio kao vjesnik novinarstva u Sandžaku. Još 1905. godine u Carigradskom glasniku objavio je svoj govor sa učiteljskog zbora u Novoj Varoši. Od tada, pa sve do smrti, ostavio je iza sebe više od 400 članaka u raznim listovima i časopisima, u zemlji i inostranstvu.
Kao demokrata, borac za građanska prava, nacionalnu ravnopravnost i mir, Vukosavljević je duboko razumio ulogu štampe. Smatrao je da je ona starozavjetni kovčeg svake demokratije, jer širenje vijesti i ideja omogućava narodu da raspravlja, da misli i da odlučuje. Podsjećao je da su nekada vijesti putovale mjesecima, dok se u moderno doba glas prenosi za svega nekoliko sekundi – i da upravo tu moć informisanja treba upotrijebiti u službi slobode i demokratije.
Osnivanje lista “Sandžak”
Vođen tom idejom, Vukosavljević je 1. februara 1932. godine pokrenuo list Sandžak. Okupio je ugledne ljude – intelektualce, privrednike, sveštenike i javne radnike. Uvodnik prvog broja, pod naslovom “Razvoj, stanje i potrebe Sandžaka“, napisao je beogradski profesor dr. Dragoljub Jovanović.
U proglasu osnivača jasno je naglašeno: list treba da ukaže na kulturne i privredne potrebe Sandžaka, da podstakne ljude na rad, da se izbori protiv uskogrudih podjela između sandžačkih gradova, da upozori na devastaciju šuma, pogubnu agrarnu politiku i nedostatak saobraćajne povezanosti.
Vukosavljević je u prvom broju objavio i serijal Sandžačke šume, svojevrsnu malu studiju o uništavanju prirodnih resursa. Pisao je: “Čovjek je posjekao granu na kojoj stoji.“ Kritikujući državne šumske uredbe, isticao je da je i seljak, ma kakav bio, pokazivao više razumijevanja i brige za šumu nego zvanična vlast.
Glas naroda i savjest Sandžaka
List Sandžak bio je nezavisni regionalni list, ali je ubrzo postao mnogo više od toga. Bio je glas naroda, savjest jednog kraja. U njemu su, pored univerzitetskih profesora i javnih radnika, objavljivali i obični zemljoradnici – ljudi sa sela koji su donosili vijesti o stvarnom životu.
Vukosavljević je bio neumoran. Nije bilo broja u kojem se nije osvrnuo na neki od ključnih problema: glad, siromaštvo, poreznu politiku, zadrugarstvo, obrazovanje, zdravstvo, običaje, vjerovanja i stanje sela. Njegova energija i osjećaj za puls naroda zadivljuju i danas.
Posebno je pisao o teškom životu seljaka: “Prođe po petnaest dana da domaćice ne obrašnjavaju ruke. Seljak ide iz sela u selo i ne okusi hljeba – samo trave, mlijeko, ponegdje mesa.“ To su bile reportaže koje su potresale i podsjećale da u srcu zemlje vlada glad i bijeda.
Kritičko pero i otpor vlastima
Sandžak je otvoreno kritikovao vlast, korupciju i podmićivanje birača. “Umjesto rada na razvijanju sloge i zajedništva, mi smo se borili oko puste vlasti – ko će duže jahati državnog vranca“, pisalo je u jednom od brojeva.
Vlast i lokalni moćnici pokušavali su da ućutkaju list – prvo podmićivanjem, a kada to nije uspjelo, lažima i podmetanjima. U tekstu “Protiv lista Sandžak“, redakcija je odgovorila: “Ako pero zaškripe i zasječe dublje, to je iz bola i volje, da među nama svima bude bolje. Snaga štampe i jeste u tome.“
Vizionar i preteča istraživačkog novinarstva
Sreten Vukosavljević se može smatrati začetnikom sandžačkog novinarstva, ali i pretečom istraživačkog novinarstva. Putovao je selima i gradovima Sandžaka, bilježio život, običaje i probleme, i sve to unosio u javni prostor. Njegovi tekstovi bili su istovremeno dokumenti vremena i pozivi na promjene.
Njegova kritička misao išla je ispred vremena. Bio je svjestan da štampa može biti i oružje zla – podsjećao je na opasnost lažnog pisanja i propagande. Njegova upozorenja o moći medija odzvanjaju i danas, kada su sredstva manipulacije još razvijenija.
Svojim radom, Sreten Vukosavljević je Sandžaku dao ono što do tada nije imao – pisanu riječ koja je branila narod, koja je bila ogledalo problema, ali i svjetionik nade.
Bio je i ostao – začetnik novinarstva u Sandžaku, glasnik slobode i čovjek čije je pero bilo jednako moćno kao i djela.
Izvor: Ramiz Crnišanin, Tutinski zbornik, broj 1, 2001.
