Konstantin Filozof, pisac s kraja 14. i početka 15. vijeka, u spisu “Skazanie izjavljeno o pismeneh” spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski. Konstantin Filozof je ujedno pisac životopisa srpskog despota Stefana Lazarevića.
Jedan od najstarijih pisanih spomena bosanskog jezika nalazimo u notarskim knjigama grada Kotora: 3. jula 1436. godine mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku “bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevena”.
Ninski biskup u Peri pisao je 1581. godine fra J. Arsenigu “bosanskim jezikom”. U djelu Jeronima Megisera “Thesaurus polyglotus” (Frankfurt na Majni, početak 17. vijeka) spominju se uz ostale naše govore: bosanski, dalmatinski, srpski i hrvatski.
Bosanskim jezikom nazivali su ga mnogi pisci od 17. vijeka naovamo: Matija Divković, “Bošnjak rođen u selu Jelaškama sjeverno od Vareša, koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja”, zatim Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ambroz Matić, Luka Dropuljić, Ivan Frano Jukić, Martin Nedić, Anto Knežević i drugi.
Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735. godine piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda pomažu “bosanskim jezikom”, jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima s pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.
Evlija Čelebija, turski putopisac iz 17. vijeka, u poglavlju “Jezik bosanskog i hrvatskog naroda” svoga čuvenog putopisa hvali Bošnjake, za koje kaže: “Kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi.” Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rječnik M. H. Uskufije iz 1631. godine.
Jedan od prvih gramatičara, Bartol Kašić (Pag, 1575 – Rim, 1650), rođeni čakavac, odlučuje se za štokavštinu bosanskog tipa, kakva je Divkovićeva, te se u svom “Ritualu rimskom” (Rim, 1640) ističe da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika u južnoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor i zalaže se za bosanski, slijedeći preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima.
Isusovac Jakov Mikalja (1601–1654) u predgovoru „Blagu jezika slovinskoga” iz 1649. godine želi da uvrsti “najodabranije riječi i najljepše narječje”, dodajući da je „u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši” i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu. Dubrovački dramatičar J. Palmotić opredijelio se za govor “susjednih Bošnjaka”, ističući ljepotu toga govora.
Hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić (1704–1760), autor “Razgovora ugodnog”, snažno afirmira štokavštinu i svoju je “Korabljicu” „prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i kronika Pavla Vitezovića” u “jezik bosanski”.
Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, češkog i poljskog, i pisac Matija Antun Reljković (1732–1798).
Ivan Popović, „kojemu je bosanski govor među slavenskim isto što i antički među grčkim”, u nastojanju da Južni Slaveni oblikuju jedinstven književni jezik, zalaže se za usvajanje bosanskog govora još mnogo prije Bečkog dogovora iz 1850. godine.
Mula Mustafa Bašeskija u svome Ljetopisu spominje Mula Hasana Nikšičanina (1780), koji govori „pola turskim, pola bosanskim jezikom”.
Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci: Ivan Grličić, župnik u Đakovu, 1707. godine, i Matija Petar Katančić, 1831. u Budimpešti, koji je objavio u šest knjiga prijevod Svetog pisma „u jezik slavno-ilirički izgovora bosanskog”.
Prema svjedočenju Matije Mažuranića u djelu “Pogled u Bosnu učinjen 1839–1840” (Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski paša, iako „dobro znade turski, arapski i arnautski”, ne voli da neko pred njim govori turski i ističe “da je naš slavni ‘bošnjački’ jezik od svih najljepši na svijetu”. U putopisu se kaže da se u Bosni “eglendiše bošnjački”.
Svoj jezik naziva bosanskim i Stočanin Halil Hrle, prevodilac s arapskog („Kasidei burdei bosnevi”, Stolac, 1849). Hercegovački srpski prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan „bošnjačkom” jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je 1881. godine naš jezik zvao bosanskim.
I hercegovački ustanici su ga tako zvali: Pero Tunguz, jedan od njihovih vođa, znao je reći: “Razumi me, čovječe, bosanski ti govorim!”
Autor prvog štampanog alhamijado teksta, s prvim pokušajem stvaranja stabilnijeg arabičkog pravopisnog uzusa za štampanu praksu, jeste Mustafa Rakim, koji je 1868. godine objavio u Istanbulu djelo „Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab”. Autorstvo tog djela inače je pripisivano Mehmedu Agiću iz Bosanskog Broda.
Mostarac Omer Humo (umro 1880), narodni prosvjetitelj koji se borio za uvođenje narodnog jezika u škole, na kraju svoga Ilmihala („Sehletul vusula”, Sarajevo, 1875; ovo je prva knjiga pisana arebicom a našim jezikom, objavljena u Bosni) kaže: “Ah da je Bog dao meni bio vaki bosanski pisani ćitab”, a u pjesmi „Stihovi zahvale na bosanskom jeziku”: „Brez suhbe (sumnje) je babin jezik najlasnji, / Svatko njime vama vikom besidi, / Slatka bračo, Bošnjaci, Hak (istinu) vam Omer govori.” Autor je i pjesme „Dova na bosanskom”.
“Gramatika bosanskog jezika za srednje škole” autora Frane Vuletića prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za međukonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada BiH štampala ju je 1880. godine. Doživjela je više izdanja i bila u upotrebi do 1911. godine, s tim što od 1908. nosi naziv „Gramatika srpsko-hrvatskoga jezika”.
Hafiz Salih Gašević, rodom Nikšičanin, autor je Mevluda “Časni mevlud na bosanskom jeziku” (Sarajevo, 1878). Zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Čelebije, za čiji nastanak kaže: “Moliše me kolašinski prviši, / Mevlud nami daj, bosanski napiši.”
Ibrahim Edhem Berbić štampao je “Bosansko-turski učitelj” 1893. godine u Carigradu. Ibrahim Seljubac objavio je 1900. godine “Novu bosansku elifnicu”, a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udžbenika, kao što je Junuz Remzi Stovro.
Sejfudin Proho izdao je 1907. godine u Sarajevu “Tedžvidi-inas, na najlakši i najkraći način bosanski jezik”.
Godine 1908. u Sarajevu se pojavljuje djelo M. Dž. Čauševića “Bergivija”, koje je uredništvo “Tarika” prevelo na bosanski jezik “radi općenite koristi”.
Arif Sarajlija dao je svoju verziju prijevoda Mevluda S. Čelebije, “Terdžuman mevludski na jezik bosanski” (Carigrad, 1909).
Franjevci su 1894. godine odgovarali M. P. Desančiću da ne govore srpski nego bosanski.
Gradonačelnik Mostara I. Kapetanović na jednoj sjednici 1895. godine zabranjuje da gospodin Stagner nešto kaže na njemačkom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao “da mi ovdje nismo u Beču niti Gracu, već u Mostaru, i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo”.
U doba austrougarske uprave naziv bosanski jezik, koji je Kallay forsirao svojom nacionalnom politikom radi suzbijanja hrvatskog i srpskog nacionalnog pokreta, postaje i službeni. Međutim, ta uprava poslije napušta taj naziv, prihvatajući ime srpsko-hrvatski jezik; baron Burijan ga je forsirao, čime je napuštao Kallayevu nacionalnu politiku.
Potiskivanje bosanskog jezika jasno je vidljivo i po datumima. Od 1. januara 1879. upotrebljavan je naziv bosanski jezik kao službeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23. januara 1879. na sjednici Bosanske komisije zauzeto je stajalište da se naziva “bosanski zemaljski jezik”. Ali u provizornom poslovniku za organe vlasti u BiH od 16. februara 1879. već je upotrijebljena oznaka “srpsko-hrvatski jezik”. Naredbom Zemaljske vlade od 4. oktobra 1907. godine određeno je da se “ima posve napustiti naziv ‘bosanski jezik’ i da se imade zemaljski jezik nazivati ‘srpsko-hrvatski jezik'”.
Prvi štampani kalendar je “Tursko-bosanski rječnik” (Bitolj, 1912), što ga je sastavio Ahmed Kulender.
Zapažanja pojedinih autora o bosanskom jeziku
Petar Kočić usprotivio se utjecaju njemačkog jezika i stila austrougarske administracije, jer to dovodi do “varvarstva našeg velikog, silnog, sjajnog i slobodnog jezika”: “To nas kao stare i dobre Bošnjane mora boljeti, jer je naš jezik i u najstarijim vremenima bio neobično lijep i zvučan, mnogo ljepši i narodniji od jezika u istočnim srpskim zemljama koji se razvio donekle pod utjecajem vizantijske kulture i grčke sintakse.”
Isidora Sekulić: „Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego čudo sadašnjosti.”
Aleksander Belić: “Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno s Vukovim hercegovačkim i Daničićevim vojvođanskim, narodna osnovica našeg književnog jezika.”
Mehmed Meša Selimović: “Najsublimniji izraz cjelokupne naše narodne poezije, a možda i našeg jezika uopće, nalazi se u baladi ‘Omer i Merjema’: ‘Đul miriše, mila moja majko, / čini mi se Omerova duša’.”
Skender Kulenović u “Ponornici” kaže: “Još pet stotina godina turska vlast ovdje da je ostala, ovi negdašnji Patarini govorili bi bosanski.”
Bosanski jezik nije djelo pojedinaca: stvarali su ga Bošnjaci, stoljećima. Jezik se odvajkada u Bosni nazivao bosanskim.
Od 1. januara 1879. upotrebljavan je naziv bosanski jezik kao službeni jezik u Bosni i Hercegovini. Godine 1907. prvi put se uvodi termin srpsko-hrvatski jezik, pored bosanskog. Dolaskom Kraljevine SHS ime “bosanski jezik” se ukida.
Na Novosadskom dogovoru 1954. godine bilo je dosta polemike oko naziva srpsko-hrvatski, jer su tadašnji lingvisti bili svjesni da se radi o nepostojećem, tj. vještačkom jeziku. Međutim, tadašnja politika bila je da jezik spaja a ne razdvaja narode, a Bosna je bila idealna polazna tačka.
Nakon što je ime “bosanski jezik” više decenija bilo zabranjeno, vraćeno je u upotrebu devedesetih godina. Bosanskim jezikom kao maternjim jezikom danas na Balkanu govori oko 2,5 miliona ljudi. Ako se uračuna i bošnjačko iseljeništvo u Republici Turskoj, taj broj je mnogostruko veći.