Godina 1737. bila je za Bosnu godina kontrasta. S jedne strane, Bošnjaci su pod vodstvom Hećim-oglu Ali-paše postigli značajnu pobjedu u Bici kod Banje Luke, zaustavivši austrijsku invaziju predvođenu Hildburghausenom. Ova bitka, u kojoj su Bošnjaci pokazali izuzetnu hrabrost i stratešku vještinu, učvrstila je njihov položaj kao ključnih branitelja osmanske granice. No, unatoč vojnim uspjesima, Bosna je bila na koljenima. Ratovi, kuga i nestašica hrane desetkovali su stanovništvo i iscrpili resurse.
Prema osmanskim izvorima, kuga je pet godina ranije odnijela živote oko 20.000 ljudi, što je značajno oslabilo odbrambene kapacitete. Poljoprivreda, ionako ograničena zbog planinskog terena, bila je u kolapsu. U mahzaru upućenom sultanu krajem novembra 1737. godine, Bošnjaci su opisali svoju situaciju: “Zemlja Bosna je planinska i neplodna, a posljednjih četiri-pet godina ljetina donosi samo sjeme.”
Sukobi tokom žetve spriječili su obradu usjeva, pa je urod propao, ostavljajući zemlju u “gladi i oskudici”. Preostalo stanovništvo, opisano kao “gola sirotinja”, bilo je nesposobno za daljnje ratovanje bez vanjske pomoći. Zatražili su opskrbu hranom iz Rumelijskog ejaleta za 30.000 vojnika tokom šest mjeseci, upozoravajući da bez toga Bosna neće moći odbraniti carske gradove od austrijskog napada.
Ovaj očajnički apel svjedoči o krhkosti bosanskog društva u to vrijeme. Ratovi protiv Perzije i Austrije, zajedno s unutrašnjim izazovima, gurnuli su Bosnu na rub opstanka. Ipak, osmanska administracija prepoznala je strateški značaj Bosne, što je omogućilo nastavak otpora.
Godina 1738. donijela je privremeni predah. Umjesto očekivane austrijske ofanzive, sukobi su se sveli na čarke uz Unu i Savu. Hećim-oglu Ali-paša, svjestan važnosti osiguranja istočnih granica, usmjerio je napore na povrat Užica, koje su Austrijanci zauzeli 1737.
U februaru 1738. godine, s oko 10.000 vojnika, zauzeo je položaj kod Višegrada, sprječavajući austrijski prodor preko Drine. Istovremeno, Ibrahim-paša Ali-pašić i Mehmed-beg Fidahić, s 8.000 ljudi, krenuli su na Užice, oslobodivši usput Čačak i Požegu. Austrijska posada u Užicu predala je grad 24. marta 1738., uz uslov slobodnog povlačenja prema Beogradu.
Ove operacije pokazale su organiziranost i odlučnost bosanske vojske, ali i stratešku važnost Užica kao regionalnog središta. Povrat ovog grada nije samo osigurao istočnu granicu, već je podigao moral Bošnjacima, koji su se suočavali s kontinuiranim prijetnjama.
Ključni trenutak rata dogodio se 23. jula 1739. u Bici kod Hisardžika (Grocke), nedaleko od Beograda. Osmanska vojska, predvođena velikim vezirom Ivez Hadži Muhamed-pašom, uključivala je 12.000 Bošnjaka pod Hećim-oglu Ali-pašom kao prethodnicu. Austrijska vojska, pod zapovjedništvom Hildburghausena, pretrpjela je katastrofalan poraz. U dvanaestosatnoj bici poginulo je oko 6.000 Austrijanaca, uključujući deset generala i 346 viših oficira.
Ovaj poraz prisilio je Austrijance na povlačenje preko Dunava, dok su osmanske snage, uključujući Bošnjake koji su izgradili ponton na Savi, opkolile Beograd.
Pregovori o miru, započeti uz francusko posredovanje, kulminirali su Beogradskim mirom 1. septembra 1739. Austrija je izgubila većinu teritorija stečenih Požarevačkim mirom 1718., uključujući posjede u Bosni, osim Donjeg Furjana. Granica na Savi i Dunavu postala je stabilna, definirajući sjevernu granicu Bosne s političkim i civilizacijskim značajem. Ovaj mir označio je kraj razdoblja intenzivnih sukoba između Osmanskog i Habsburškog Carstva, ali i potvrdu Bosne kao ključne osmanske utvrde.
Za Bošnjake je ovo razdoblje bilo i slavno i tragično. Njihova uloga u ratu, posebno u bitkama kod Banje Luke i Grocke, postala je dio narodnog pamćenja, što svjedoči narodna pjesma: “Sabljo moja, roditelja moga, / mnogo si mi počinila jada, / mnogo jada oko Beograda, / mnogo muke oko Banja Luke!”
Dok je Beogradski mir donio stabilnost Bosni, muslimansko stanovništvo Srbije suočilo se s dramatičnim promjenama u 19. stoljeću. Prije Prvog srpskog ustanka (1804. – 1813.), muslimani, većinom Bošnjaci i Albanci, činili su većinu u mnogim gradovima Beogradskog pašaluka. U Beogradu su muslimani činili 80% stanovništva, u Užicu 97%, a u Pomoravlju 65%. Ova zajednica formirala se kroz složene procese islamizacije lokalnih Slavena, doseljavanja s istoka i asimilacije neslavenskih skupina.
Muslimansko stanovništvo živjelo je u urbanim središtima poput Beograda, Užica i Šapca, gdje su razvili bogatu kulturu, vidljivu u arhitekturi džamija, medresa i čaršija. Užice, poznato kao “mali Carigrad”, bilo je ekonomsko i kulturno središte s 20 džamija i 2.000 muslimanskih kuća prema podacima iz 1826. godine. Ova zajednica bila je duboko ukorijenjena u regiji, s imovinom koja je uključivala zemlju, kuće, voćnjake i vodenice.
Međutim, srpski ustanci i uspostava autonomne Srbije promijenili su njihov položaj. Vlada kneza Mihaila Obrenovića (1860. – 1868.) vodila je agresivnu politiku prema muslimanima, potičući njihovo iseljavanje i uništavajući njihovu kulturnu baštinu. Džamije su rušene ili prenamijenjene, a muslimansko stanovništvo prisiljavano na odlazak, često uz nasilje.
Ključni trenutak u ovom procesu bila je međunarodna konferencija u Kanlidži, carigradskom predgrađu, u augustu 1862. godine, sazvana nakon sukoba na Čukur česmi u Beogradu. Sporazum postignut na konferenciji obavezao je muslimane na brzo iseljavanje iz Srbije, uz obećanje odštete za njihovu imovinu, koje nikada nije isplaćeno. Muslimanima koji su željeli ostati postavljeni su ponižavajući uvjeti: prelazak na pravoslavlje, prihvaćanje identiteta “Srba islamske vjere” ili da se registriraju kao Romi. Većina je odabrala iseljavanje, suočavajući se s gubitkom domova i egzistencije.
Užice je postalo simbol ovog iseljavanja. Grad, koji je 1843. imao 3.500 muslimanskih i 600 srpskih kuća prema engleskom putopiscu Andrewu Archibaldu Patonu, doživio je brzu demografsku promjenu. Veliki požar 25. augusta 1862. godine, podmetnut od strane srpskih vlasti, za šta su optužili muslimane, poslužio je kao izgovor za njihovo protjerivanje.
Iseljavanje je organizirano u tri skupine, s oko 3.000 odraslih i 1.000 djece, a završeno je do 28. septembra 1862. Muslimani su, pod nadzorom srpske vojske, prevezeni preko Drine u Bosnu, gdje su osnovali naselja poput Kozluka, Šamca, Orašja i Brezovog Polja.
Iseljavanje muslimana iz Srbije, zaključeno 1876., a u jugoistočnoj Srbiji 1882., rezultiralo je uništavanjem njihove kulturne baštine. Oko 600 vjerskih objekata, uključujući džamije, srušeno je, a 300.000 grla stoke opljačkano. Strani izvještaji opisuju sudbinu muslimana Srbije kao “tragičnu”, uporedivu s nestankom nekih naroda. Beograd, koji je početkom 19. stoljeća imao 80% muslimanskog stanovništva, do 1870-ih imao je samo 730 muslimanskih domaćinstava.
Ekonomski, iseljavanje je ostavilo prazan prostor koji su brzo popunili srpski doseljenici, poticani Zakonom o doseljavanju stranaca iz 1865. Ovaj zakon nudio je zemlju, kuće i povlastice, privlačeći stanovništvo s Kosova, Sandžaka i Bosne. Time je promijenjen ne samo demografski, već i kulturni krajolik Srbije, gdje su turski jezik i običaji zamijenjeni srpskim, prilagođenim zapadnjačkim uzorima.
U Bosni su iseljenici iz Srbije osnovali nova naselja, ali su se suočavali s izazovima integracije i gubitka imovine. Neki, koji su se registrirali kao Romi kako bi izbjegli prelazak na pravoslavlje, postali su poznati kao “bijeli Cigani”, što odražava njihovu marginalizaciju. Kolektivno sjećanje Bošnjaka na ovo razdoblje očuvano je kroz narodne pjesme, priče i toponime.
Izvor: Bosna.hr