U sjeni velikih historijskih narativa često ostaju skrivene priče o pojedincima koji su svojim djelovanjem oblikovali tokove historije. Nedavno je Al Jazeera Balkans objavila seriju tekstova koji bacaju novo svjetlo na ulogu bošnjačkih imama u antifašističkoj borbi tokom Drugog svjetskog rata.
Od Cazina i Bihaća, pa sve do gradova Sandžaka, Bošnjaci su aktivno učestvovali u Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP), suprotstavljajući se nacizmu i fašizmu.
Jedan od istaknutih primjera je imam Zahir efendija Havić iz fočanskog sela Slatina. Kao obrazovan i samosvjestan vjerski radnik, Havić se od samog početka rata otvoreno suprotstavljao ustaškoj politici.
Posebno se isticao u odvraćanju mladića svog sela od pristupanja ustaškim vojnim jedinicama. Kada je shvatio da pasivni otpor više nije dovoljan, počeo je aktivno agitirati za pristupanje jedinicama Narodnooslobodilačke borbe (NOB), nakon čega se i sam priključio partizanskom pokretu.
Tragična sudbina zadesila je Havića nakon Bitke na Sutjesci. Ustaše su ga uhapsile i predale Nijemcima, koji su ga zatim sproveli u logor Sajmište kod Zemuna. Tamo je, nažalost, umro od posljedica mučenja, postavši tako mučenik antifašističke borbe.
Čovjek koji na ahmediji nosi “crvenu partizansku zvijezdu” očiti je dokaz da su se u borbi protiv fašizma i nacizma sklapali najrazličitiji savezi. Rahmetli Zahid Havić skončao je kao zarobljenik nacističkog logora, ali njegova besprijekorna moralnost bila je svjetlo za mnoge druge koji su nakon njega kročili na slavni put narodnooslobodilačke borbe legendarnih Titovih partizana.
Priča o Haviću samo je jedna od mnogih. Bošnjački antifašizam ima duboke korijene i brojne heroje čija imena zaslužuju da budu zapamćena. Među njima su imami Smail Buljubašić i Alija Klančević, muftija Murat Šećeragić, te narodni heroji poput Rifata Burdžovića – Trša. Mnogi od ovih hrabrih ljudi bili su bivši učenici Velike medrese kralja Aleksandra iz Skoplja, što govori o važnosti obrazovanja u formiranju kritičke svijesti i moralnog kompasa.
Muslimani su od sredine 1942. godine sve više počeli prilaziti partizanima. Rezultat takvih događaja je bio da je sve veći broj Muslimana i Hrvata sa teritorija Rame, Konjica, Gornjeg Vakufa, Prozora ali i Bihaćke Krajine počeo pristizati u Titove partizane.
Tu su ključnu ulogu odigrali Nurija Pozderac, Ivan Pelivan, Jure Mikulić i drugi. Pozderac je recimo, Tita doveo u Cazin 22. decembra 1942. godine i upravo u džamiji pozivao ljude da se priključe pokretu. U vrijeme Bihaćke republike su održane dvije konferencije sa islamskim i katoličkim vjerskim službenicima u Bihaću i Cazinu. Na ove dvije konferencije bilo je prisutno ukupno pedeset hodža. Nakon toga upućen je jedan kraći pozdrav Muslimanima u Krajini kojeg su potpisali Sejro Musić hodža III Sandžačke i jedan hodža iz Bosanskog Petrovca.
Jedan od tih mnogobrojnih Muslimana koji su shvatili da ključ opstanka leži u pristupanju narodnooslobodilačkoj borbi bio je i rahmetli Zahir Havić, koji nažalost nije uspio doživjeti oslobođenje zemlje i pobjedu antifašizma. Ali, to nisu razlozi da se njegovo ime i njegov primjer ne spominju kao uzor i ideal jer je Zahir efendija Havić, imam iz sela Slatina kod Foče, bio čovjek koji se, vođen unutrašnjim moralom, odlučio na nezamislivo – Zahir Havić je bio čovjek koji se suprotstavio nacizmu.”
Ove priče o bošnjačkom antifašizmu nisu samo dio historije jednog naroda, već su važan dio zajedničke borbe protiv mračnih sila koje su prijetile čovječanstvu. One nas podsjećaju da su ljudi različitih vjera i nacionalnosti stajali rame uz rame u odbrani univerzalnih ljudskih vrijednosti.
Otkrivanje i očuvanje ovih priča od ključnog je značaja za razumijevanje kompleksnosti naše zajedničke prošlosti i za izgradnju mostova u sadašnjosti. One nas uče da hrabrost, moral i humanost nemaju granica i da u teškim vremenima ljudi mogu nadići svoje razlike za više dobro.
Dok se prisjećamo ovih heroja, važno je nastaviti istraživati i dokumentirati njihove priče. Jedan tekst zaista nije dovoljan da se ispiše cjelokupna historija bošnjačkog antifašizma, ali je važan korak u očuvanju sjećanja na one koji su se borili za slobodu i pravdu u najtamnijim trenucima naše historije.