Postoje ljudi koji nose knjige u torbama, a postoje i oni koji čitave biblioteke nose u grudima. Hamdija Šahinpašić, rođen 1916. godine u sjenama pljevaljske Taslidže, bio je upravo to – hodajuća riznica, čovjek koji je u zenitu svoje snage, u samo nekoliko dana, iz sjećanja izronio više od tri stotine pjesama.
Njegova priča nije samo biografija jednog pjevača; to je hronika o čulu sluha koje je nadvladalo vid, o majčinom blagoslovu i o vječnom strahu da će estradna buka uprljati čistoću tradicije.
Sudbina je Hamdiju rano uvela u svijet tišine i mraka. Zbog teškog oštećenja vida, dječak je mjesecima nosio zavoj preko očiju. Dok su se druga djeca igrala na suncu, Hamdija je bio prikovan uz majku Šerifu. U tom prisilnom mraku, njegova su se čula izoštrila do nevjerovatnih granica. Slušao je zveket dukata, šuštanje svile i, iznad svega, pjesme koje su žene pjevale uz ručni rad.
Majka Šerifa, žena izuzetnog dara, prepoznala je u najmlađem sinu čuvara porodičnog plamena. “Ti, Hamdija, najljepše pjevaš”, rekla mu je jednom, nesvjesna da postavlja temelje fenomenu koji će decenijama kasnije izučavati stručnjaci iz Amerike i Japana.
Sevdah na tri jezika i sumnja u “estradu”
Hamdijin glas nije poznavao granice. Školujući se u Skoplju, u svoj repertoar je, pored bosanskog, utkao niti turskog i albanskog jezika. Kada je kao četrdesetogodišnjak zakoračio u Srpsku akademiju nauka i umetnosti u Beogradu, pred etnomuzikologa Miodraga Vasiljevića, niko nije mogao naslutiti šta će se desiti. Iz tog grla poteklo je blago – balade, romanse i lirske minijature koje su kasnije objavljene čak i u Moskvi.
Ipak, Hamdija je bio ponosan i oprezan vuk. Nikome nije poklonio potpuno povjerenje. Čuvao je svoje pjesme kao najdublje porodične tajne, bježeći od “estradnih umjetnika” koji su u njegovim draguljima vidjeli samo komercijalnu priliku. Za njega, pjesma nije bila roba; bila je svetinja.
Od Taslidže do Sarajeva: Geografija srca
Njegove pjesme su mirisale na lokalitete koji više ne postoje na isti način. Pjevao je o magli nad Taslidžom, o živopisnom Moćevcu gdje se “od ljepote Ćirkovića Magde“ nije moglo proći sokakom. Njegov sevdah nas vodi u Sarajevo, u avlije Dženetića koje su prostrane kao “voda života”, i na Bjelave, među zelene bašče i hladna vrela.
Kroz njegove stihove prolaze historijske ličnosti kao živi ljudi: Šećer Salih-aga, čuveni ženskaroš čiji su brkovi “mrsili solufe”, plemeniti Mujaga Zlatar i junačni Osman-paša, “Lav od Plevne”. Hamdija nije samo pjevao o historiji; on ju je činio opipljivom, vrelom i bliskom.
Kada bi utihnula pjesma, Hamdija bi postajao pripovjedač. U njegovom svijetu, Nasrudin-hodža nije bio samo lik iz turskih knjiga, već bosanski čovjek, snalažljiv i siromašan, koji “lisici zavija čalmu” i vodi vola na konjske trke. Kroz te priče, Hamdija je oslikao duh naroda koji se i u najvećoj muci znao nasmijati sam sebi.
Odlazak posljednjeg čuvara
Hamdija Šahinpašić bio je pojava koja se ne ponavlja. Njegov repertoar, uobličen u deset različitih oblika stiha – od krhkog sedmerca do ponosnog petnaesterca – bio je dokaz nevjerovatne intelektualne i emotivne širine.
Danas, kada se sjećamo ovog pjevačkog fenomena, ne sjećamo se samo nota i stihova. Sjećamo se čovjeka koji je odbio da se “povjeri do kraja”, ostavljajući nas da čeznemo za onim dijelom njegove duše koji je odnio sa sobom. Hamdija Šahinpašić ostaje kao opomena i podsjetnik: prava umjetnost ne traži aplauz, ona traži tišinu u kojoj će biti zapamćena.
(Tekst je pripremljen na temelju rada prof. dr. Muniba Maglajlića “Pjevač i pripovjedač Hamdija Šahinpašić” iz časopisa “Znakovi vremena”, broj 15, Sarajevo, 2002.)