Priča o starim zanatima u Bihoru predstavlja važan dio kulturno-historijskog nasljeđa ovog kraja. Njihovi tragovi sačuvani su u materijalnim ostacima, pisanim istorijskim izvorima i brojnim toponimima koji svjedoče o nekadašnjem načinu života, radu i vještinama stanovništva.
Za razliku od obližnjih gradskih čaršija, poput Bijelog Polja, Rožaja, Novog Pazara i Sjenice, u Bihoru gotovo da nije bilo organizovanog zanatstva sa stalnim radnjama. Zbog toga ovdje nijesu bili razvijeni terzijski, sahadžijski, abadžijski, ćurčijski ili berberski zanat u obliku karakterističnom za veće trgovačke centre. To, međutim, ne znači da zanatlija nije bilo. Naprotiv, mnoge zanatske vještine nastajale su iz svakodnevne potrebe ljudi da odgovore izazovima života u planinskom kraju, dok su druga znanja u Bihor donosili trgovci, putnici i doseljenici iz razvijenijih sredina.
Jedno od najzanimljivijih svjedočanstava o starim zanatima nalazi se u selu Hazane. Riječ je o kamenoj ploči koju je antropogeograf Milisav Lutovac povezao s grobom u blizini crkve Svete Trojice, pretpostavljajući da je riječ o srednjovjekovnom stećku. Na ploči je isklesan lik čovjeka koji u rukama drži zanatski alat, što upućuje na zaključak da je pokojnik bio zanatlija. Iako ovaj spomenik do danas nije detaljno istražen, predstavlja vrijedan trag o prisustvu zanatstva u srednjovjekovnom Bihoru.
O zanatima svjedoče i brojni toponimi. Nazivi poput Vignjišta, Kožara, Kovačevica, Kovačica, Bisaga, Štitara, Razboja, Rudnice i Pećnica, što je stari naziv za Petnjicu zabilježen u defteru Prizrenskog sandžaka iz 1571. godine, ukazuju na nekadašnje prisustvo kovača, izrađivača konjske opreme, vojnih potrepština i peći u kojima se pekla glina za izradu posuđa.
Među najznačajnijim zanatima svakako je bio kovački. U Petnjici je 1908. godine radilo čak osam kovačkih radnji, što govori o razvijenosti ovog zanata. Prema narodnom predanju, velika konkurencija među majstorima dovela je i do sukoba između bratstava Muratović i Šuntić. Nakon Balkanskih ratova broj radionica se znatno smanjio, pa su uoči Prvog svjetskog rata ostale samo tri. Uz kovački razvijao se i potkivački zanat, neophodan zbog velikog broja konja i krupne stoke koji su predstavljali osnovu privrede i saobraćaja.
Bihor je bio poznat i po svojim vrsnim zidarima. Kada je Hasan Hot, zastupnik skadarskog Mustafa-paše Bušatlije, tridesetih godina XIX vijeka gradio kulu u Suhodolu, za glavne majstore angažovao je upravo zidare iz Bihora. Njihovo umijeće prenosilo se s koljena na koljeno, a među najpoznatijim porodicama ostali su Mehovići, Cikotići, Kačari i Agovići.
Bogatstvo šuma pogodovalo je razvoju drvodeljstva, stolarskog i tišlerskog zanata. Bihorski majstori bili su poznati po gradnji brvnara čiji su se zidovi spajali na ćert, bez upotrebe eksera. Iz istog razloga razvijen je i samardžijski zanat, a među najpoznatijim majstorima ostao je upamćen Bejto Levajić, odnosno Mehonjić, iz sela Bor. Drvo je bilo osnova i za razvoj kačarskog zanata, zahvaljujući kojem su izrađivane kace za čuvanje poznatog bihorskog sira.
Veliki broj rijeka i potoka omogućio je razvoj mlinarstva. Profesor Salija Adrović zabilježio je da je samo na području Gornjeg Bihora postojalo čak 107 vodenica. Danas su od njih ostali tek rijetki kameni ostaci i sjećanja najstarijih stanovnika.
Razvijeno stočarstvo, naročito uzgoj ovaca, pogodovalo je nastanku vunovlačarskog i bojadžijskog zanata. U Petnjici je radila vunovlačara porodice Muratović, dok su se u selu Trpezi još pedesetih godina prošlog vijeka koristile stupe za valjanje sukna od kojeg su izrađivani odjevni predmeti i posteljina.
Posebno mjesto u narodnoj tradiciji zauzimali su samouki zubari. Među njima se izdvajao rahmetli Sadrija Kočan iz Godočelja, koji je koristio medicinska kliješta iz osmanskog perioda i svoje znanje prenio na sinovca Saliha. Kasnije su gastarbajteri iz Njemačke donosili savremeniji alat, pa je po svom umijeću bio poznat i rahmetli Avdo Agović sa Bara.
Opančarski zanat bio je gotovo sastavni dio svake bihorske kuće. Opanci su se izrađivali od kože, a kasnije i od gume, sve dok industrijska proizvodnja obuće nije potisnula ovu tradicionalnu vještinu.
Stari zanati Bihora predstavljaju mnogo više od načina privređivanja. Oni svjedoče o domišljatosti, vrijednom radu i sposobnosti stanovnika da se prilagode prirodnim uslovima i svakodnevnim izazovima. Iako su mnogi od njih danas nestali, njihovi tragovi ostali su sačuvani u toponimima, starim alatima, porodičnim predanjima i rijetkim materijalnim ostacima, podsjećajući da su upravo zanatlije svojim rukama gradile temelje života i identiteta Bihora.
Izvor: Dr. Sait Šabotić / Stari zanati Bihora / Radiopetnjica.me